Life
274 prikaza

'Glupo je misliti da FB ili Twitter pomažu demokraciji'

Twitter
DPA/PIXSELL
On je svjetski top stručnjak za pitanje utjecaja novih tehnologija na društvo, njemu ne mogu prodavati maglu

Teoretičari novih medija i ranog interneta gotovo jednodušno su vjerovali da će razvoj društvenih mreža povećati političku participaciju, ojačati demokratske institucije i osnažiti povjerenje u demokratske procese; danas, dvadesetak godina nakon što je rođen Web 2.0, jasno je da se dogodilo upravo suprotno.

Jedan od prvih analitičara koji su upozoravali na opasnosti od "mračne strane internetske slobode" bio je Evgenij Morozov, Rus s međunarodnom adresom kojeg smatraju jednim od najvećih svjetskih stručnjaka za pitanja utjecaja novih tehnologija na društvo.

Morozov je rođen u Bjelorusiji prije 34 godine, studirao je u Bugarskoj i Njemačkoj te doktorirao na američkom Harvardu. Profesionalni ugled, koji je stekao već svojom prvom knjigom o negativnim aspektima interneta, "The Net Delusion: The Dark Side of Internet Freedom", dodatno je učvrstio svojevrsnim nastavkom, knjigom "To Save Everything, Click Here: The Folly of Technological Solutionism", u kojoj je kritizirao stajalište prema kojemu nove tehnologije, "poput čarobnjačkog štapića", mogu riješiti stare probleme.

Objavio je desetke članaka u najuglednijim svjetskim listovima, a ovog vikenda gost je Filozofskog teatra u HNK. Uoči gostovanja u Zagrebu ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Prije sedam godina napisali ste svoju najpoznatiju knjigu: 'The Net Delusion: The Dark Side of Internet Freedom'. Sedam godina je vrlo veliko razdoblje u suvremenom svijetu glede razvoja informatičke tehnologije. Gledajući unazad, koliko su se stvari od tada promijenile? Jeste li bili u svemu u pravu? Jesu li vas neke stvari u razvoju tehnologije i njezinu utjecaju na društvo iznenadile?

Općenito, mislim da sam bio u pravu kad sam istaknuo da će u sukobu za digitalnu prevlast između vlada i društvenih pokreta pobjedu najvjerojatnije odnijeti vlade. Pa ipak, gledajući unazad, trebao sam uložiti više truda kako bih objasnio ulogu velikih tehnoloških tvrtki u tom procesu; govorio sam o tome u knjizi 'The Net Delusion', ali nisam se dovoljno usredotočio na to. Proteklih pet godina proveo sam pokušavajući razumjeti logiku i zakone kretanja digitalne ekonomije: odakle dolazi novac; kamo ide; kako je moguće da je toliko novca dostupno za ulaganja u sektor tehnologije. Jedna moguća negativna promjena u načinu na koji se danas raspravlja o pitanjima tehnologije jest da, iako je vrlo moderno biti 'budan', trijezan i realističan o tome što digitalne tehnologije mogu i što ne mogu, vrlo malo analitičara zapravo razmišlja o digitalnome u smislu osnovnih premisa geopolitike i ekonomije: o kontroli resursa, o važnosti nacionalne tehnologije u osiguravanju dominantne pozicije u međunarodnom sustavu i slično. Općenito, naša rasprava ostaje zarobljena u pretjerano intelektualiziranim narativima u kojima su ideje - a ne novac ili težnje za moći i dominacijom – te koje definiraju raspravu i kritiku tehnologije.

Evgenij Morozov | Author: Rosa Luxemburg-Stiftung/ CC BY 2.0 Rosa Luxemburg-Stiftung/ CC BY 2.0

Vi ste jedan od prvih analitičara koji su tvrdili da internet zapravo potiče jačanje autoritarnih načina vladanja, a čini se da je to sad već široko prihvaćena teza. U međuvremenu se korištenje društvenih mreža - i općenito internet - snažno proširilo, a istodobno diljem svijeta imamo sve više autoritarnih i populističkih čelnika koji su izabrani na demokratskim izborima. Je li riječ o izravnoj korelaciji?

Ako su u nečemu moji argumenti u 'The Net Delusionu' i bili pogrešni, bilo je to u samom načinu na koji sam definirao pojam interneta. Naravno, vjerujem u mnoge različite internete – uključujući i internet kojim ne dominira nekolicina korporativnih divova iz SAD-a ili Kine – kao i u mogućnost da se društveni mediji udalje od sadašnje snažne usredotočenosti na izvlačenje podataka. Ako je demokracija danas u opasnosti - a mislim da jest - to je samo zbog toga što je njezina najvažnija infrastruktura, a riječ je o infrastrukturi koja se koristi u javnoj raspravi, u potpunosti sinkronizirana s poslovnom logikom tehnoloških tvrtki. Povremeno se otvaraju nove mogućnosti – društveni pokreti svih vrsta mogu širiti svoje poruke po vrlo niskoj cijeni - no to također dolazi i uz trošak koji nije odmah vidljiv, a koji postane vidljiv tek sada kad ga moramo početi plaćati, dok trpimo posljedice poput manipulacije izborima. Bez obzira na to postoji li izravna korelacija ili ne, o njoj možemo razgovarati samo na temelju interneta kakav postoji sada - a ne interneta kakav smo mogli imati, da smo samo na vrijeme strateški razmišljali i doveli u pitanje dominaciju velikih korporacija nad njime. 

Očito je da se 1989. godine nije dogodio nikakav 'kraj povijesti'. Umjesto toga dogodio se veliki povratak 'atavističkih' ideologija, nacionalizama i religioznosti, a vrijednosti liberalne demokracije su u povlačenju. Čini se da taj trend jača posljednjih desetak godina, no može li on trajati zauvijek? Demokratske zemlje kroz povijest su često prolazile kroz različita razdoblja jačanja i slabljenja konzervativizma odnosno liberalizma. Nazire li se danas preokret? Vidi li se kraj desnom populizmu?

Imam pomalo drukčije shvaćanje o tome gdje se danas nalazimo. Naravno, 'kraj povijesti' bio je halucinacija. Ustvari, dogodilo se nešto drugo: stvarni 'kraj povijesti', barem na tzv. Zapadu, dogodio se tijekom Hladnog rata, kad je kapitalu i kapitalistima bilo nemoguće dovesti u pitanje socijaldemokratski konsenzus.

Pritisak konkurencije komunističkih zemalja natjerao je kapitalizam da se čvrsto veže uz demokratsku nacionalnu državu, a kapitaliste da čine ustupke kako kapitalizam ne bi izgledao loše u usporedbi s komunizmom. Kad je komunistička prijetnja nestala, taj je imperativ također nestao. To objašnjava zašto se toliko ljudi na desnici danas čak ni ne pretvara da vjeruje u demokratske vrijednosti. Najpametniji među njima – oni na neoliberalnoj desnici, koji čak i razumiju proizvodnju i financije – uopće nisu vezani za nacionalnu državu: oni bi bili sretni s milijun gradova-država poput Dubaija ili Singapura, u kojima apolitični potrošači neprestano kupuju, dok manjine bez ikakvih prava obavljaju manualne poslove. Na horizontu ne vidim nikakvih preokreta, nažalost. Da bi došlo do promjena, ljevica bi trebala početi razmišljati izvan termina hladnoratovskog konsenzusa 'kraja povijesti'; umjesto toga, ono što sve češće vidimo su snage na ljevici koje postaju nacionalističke, ksenofobne i zabrinute samo za obranu prava svojih birača - radnika - čak i ako to podrazumijeva ugrožavanje svih drugih.

Aktualni američki predsjednik Donald Trump unio je u Bijelu kuću populističku i nacionalističku politiku bez presedana. Koliko je njegovo predsjedništvo opasno za američke demokratske institucije? Je li američka liberalna demokracija ugrožena?

Ovdje se suočavamo s više dilema: naravno, može se tvrditi, kao što su tvrdili mnogi američki liberali, da je američko društvo zdravo i da je sve išlo kako treba, a onda je došao Trump i pokvario zabavu. Ili se može tvrditi da američke elite prije Trumpa nisu dobro izračunale koliko je snažna i stabilna američka hegemonija u potpuno globaliziranom svijetu sa sve ambicioznijom Kinom. Ako prihvatite ovaj drugi pogled, pretpostavljam da uspon Trumpa, ako se gleda isključivo iz perspektive zadržavanja globalnog utjecaja Sjedinjenih Država, nije tako loš za američku moć, budući da je Trump nametnuo mnoga pitanja - o trgovinskoj i industrijskoj politici – za koja se smatralo da se ne mogu pokrenuti i da su zauvijek riješena, a sad se iznenada vraćaju na dnevni red. Nikad nisam povjerovao u ideju da je američko globalno vodstvo - ili bolje rečeno upravljanje - pod Obamom (a kamoli Bushem) bilo baš vrlo liberalnodemokratsko. Ali ideje koje su popularne u mnogim elitnim američkim krugovima – prema kojima stabilnosti SAD-a može zaprijetiti samo politika prema manjinama ili useljenicima te da su prijetnje neovisne o temeljnim makroekonomskim i geopolitičkim imperativima – te su ideje naivne. Trump je previše nestabilan i iracionalan, a možda i previše lijen da bi uspio u toj misiji ponovnog nametanja rasprave u materijalističkim terminima i okvirima, ali njegov bi nasljednik mogao biti kompetentniji.

Evgenij Morozov | Author: Twitter Twitter

Čini se da je Rusija imala presudan utjecaj na izbor Trumpa i da uspješno provodi strategiju kibernetičkog ratovanja kako bi oslabila zapadne demokracije. Također, čini se da režimi koji nisu liberalne demokracije u zapadnom smislu, poput Rusije ili Kine, uspješnije koriste nove tehnologije u propagandne i političke svrhe. Slažete li se?

Nisam previše zabrinut zbog ruskog utjecaja u inozemstvu. Prije 12 do 15 godina, Moskva je shvatila da postoji puno stranih aktera - od vlada, preko zaklada, do nevladinih udruga - koji aktivno u njezinom dvorištu obučavaju oporbene snage, političare, neovisne novinare, u korištenju društvenih medija. Znam da njihova zabrinutost i strahovi nisu bili prenapuhani jer sam ranije u karijeri - kada sam još radio iz Praga i Berlina – i sam bio uključen u neke takve projekte financirane sa Zapada. Očekivati da Rusija neće reagirati na takve provokacije bilo je prilično naivno. Drugo, nisam uvjeren da su njezine intervencije bile jako uspješne. Možemo, naravno, istražiti utjecaj koji su imale neke objave na Facebooku na ljude koji su odlučili glasati za Trumpa. No, ti utjecaji blijede u usporedbi s utjecajem koji su imali mediji poput Fox Newsa ili razgovorne emisije na radiju. Također ne vjerujem u tvrdnje da su Rusija i Kina bolje u tome od zapadnih vlada; na kraju krajeva, upravo su zapadne vlade imale ugovore s tvrtkama poput Cambridge Analytice – naposljetku, njezina je matična tvrtka imala klijente poput NATO-a! - i oni su poprilično manipulirali biračima. Amerikanci to rade još od Korejskog rata 1950-ih - tako je u SAD-u rođena komunikacijska znanost.

Rođeni ste u Bjelorusiji, živjeli ste u Bugarskoj, Njemačkoj i u Sjedinjenim Državama. Kakve su uopće vaše veze s Bjelorusijom? Poznajete li dobro Bjelorusiju? Možete li nešto reći o bjeloruskom nacionalnom identitetu? Osjećaju li se Bjelorusi kao dio korpusa ruskog naroda?

Pa, boravio sam osam godina u SAD-u, ali od 2016. provodim vrijeme uglavnom između Italije (odakle je moja supruga) i Španjolske (gdje ona radi). Još dio vremena provodim u SAD-a, ali moja perspektiva uglavnom je oblikovana događajima i iskustvima u južnoj Europi. Moje su veze s Bjelorusijom prilično slabe, iako moji roditelji i neki prijatelji još žive ondje. Ta mi je zemlja oduvijek bila neka vrsta misterija, da budem iskren. Bjeloruski nacionalizam bio je mnogo jači u devedesetima nego što je sad budući da je bio vezan uz borbu za bjeloruski jezik. Postoji neko oživljavanje bjeloruskog nacionalizma, čak i u samoj vladi, ali uglavnom zbog pragmatičnih razloga, jer vodstvo treba pokazati zašto bi Bjelorusija trebala ostati odvojena od Rusije. Ipak, ta je zemlja uglavnom snažno uklopljena u kulturnu i društvenu sferu Rusije - a to ne smatram nečim lošim.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.