Tehno
2345 prikaza

Ugledni futurolog predviđa: "Čeka nas neizmjerna kriza"

Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari
Davor Visnjic/PIXSELL
Da smo mogli bolje, i da nas možda očekuje negativna budućnost smatra povjesničar Yuval Noah Harari

"Puno više volim pričati o povijesti, no većina ljudi želi čuti o budućnosti", rekao je to Yuval Noah Harari, poznati povjesničar i profesor na Sveučilištu u Jeruzalemu. Hararija mnogi nazivaju jednim od najvažnijih umova našeg vremena, no sam će reći kako mu se ne sviđa što ga mnogi doživljavaju kao gurua i proroka, i postavljaju pitanja o tome kakva nas budućnost očekuje. 

"Očito je kako nitko ne zna kako će naš svijet izgledati 2050. godine, a ovo je možda čak i prvi put u povijesti da nemamo nikakvu ideju oko pa čak i nekih temeljnih stvari. Isto tako jasno je kako nitko ne može predvidjeti ni politički razvoj. Da ste živjeli tisuću godina ranije, ne biste mogli predvidjeti hoće li biti rata, invazije, revolucije ili bilo čega drugog. Danas tako ne možemo ni zamisliti kako će izgledati tržište rada 2050., naše obitelji, pa čak ni mi sami, naša tijela. Ne znamo ni koliko će trajati životni vijek. Pokušavam o tome razmišljati kroz drugačije mišljenje. Radeći tako želim naglasiti kako i dalje imamo dovoljno manevarskog prostora kako bi spriječili najgore scenarije i živjeli po onom najboljem", rekao je Harari u intervju za Business Insider.

Teme o kojima promišlja, piše i govori često su i političke. Mathias Dopfner, šef medijske kompanije Axel Springer, kroz intervju, kojeg prenosimo u nastavku, s ovim je misliocem progovorio o nizu tema, politici, budućnosti, čovjeku.

Imate li i sami nekih političkih ambicija?

U najširem mogućem smislu da, na onaj način oblikovanja javne komunikacije. No mislim da ljudima ne mogu dati odgovore na pitanja koja ih muče. Nemam političku ambiciju da ljudima govorim što bi trebali učinit. No mislim da bi trebali promijeniti tijek javne komunikacije i fokusirati se na stvari koje sada ne privlače toliko pažnje. Čovječanstvo se danas nosi sa tri velika problema, i upravo to bi trebali biti na agendama svim zemalja: nuklearni rat, klimatske promjene i tehnologije, posebno razvoj umjetne inteligencije i biotehnologije. No ako pogledamo primjere iz drugih zemljama, poput referenduma o Brexitu, izbora u SAD-u, možemo primijetiti kako ljudi o tome ne razgovaraju. To me brine. Svoju ulogu kao javnog intelektualca vidim upravo kao nekoga tko pokušava javnu diskusiju okrenuti u tom smjeru. 

Ovih dana jako je popularno govoriti negativno o političarima. Možete li napraviti procjenu političara i koji je među njima na vas ostavio poseban dojam?

Zapravo odgovor na to pitanje ne znam. Nisam radio procjenu različitih političkih figura i zapravo nemam dovoljno stručnosti kako bi nešto poput toga mogao napraviti. Mislim da je standard upravljanja kojeg danas možemo vidjeti u svijetu najbolji kojeg smo dosada imali. Naravno da postoje iznimke, no ako npr. pogledate američku vlast, što je ona sposobna napraviti, što može ljudima osigurati, puno je bolja nego što je bila prije stoljeće ili dva. Mislim da je dio problema, posebno na Zapadu, to što ljudi zapravo nisu svjesni koliko su sretni. Nisu zahvalni na tome što su oni i prošle generacije postigli. I zato će tako nesmotreno biti spremni riskirati sve. Svi oni misle kako je sistem potpuno uništen i kako su svi političari lažljivici i kako bi bilo najbolje da uništimo sve i krenemo ispočetka. To je strašno. Ne znaju koliko mogu izgubiti, koliko duboko mogu pasti.

Možete li svoje poglede prikloniti nekoj ideologiji, reći za sebe da ste bliži lijevoj ili desnoj strani?

Mislim da većina ideoloških promjena koje smo naslijedili iz 20. stoljeća nije relevantna po pitanju ovih velikih problema 21., stoljeća. Koja je razlika republikanske i demokratske strane u SAD-u po pitanju umjetne inteligencije? Nema razlike. No kada je riječ o pitanju klimatskih promjena, razlike su poprilične. U nekim zemljama, poput SAD-a, negiranje klimatskih promjena čini se monopol je nacionalista desničara. To je iznenađenje sa povijesne perspektive jer su se konzervativci u prošlosti više brinuli o zaštiti okoliša. U prvoj polovici 20. stoljeća, okoliš, šume i životinje bili su briga desnice. Objašnjene toga je u tome što nam prijeti neizmjerna kriza, globalna kriza. Trebalo bi svima biti jasno da ne postoji nacionalno rješenje klimatskih promjena. Ne možete ih riješiti imajući ovakvu ili onakvu nacionalnu politiku. Čini se kako one samo negiraju problem. Ako ga prepoznate, morate shvatiti kako ga ne možete riješiti samo gledajući kroz prizmu nacionalističkih uvjeta - Moja zemlja na prvom mjestu, u ovom slučaju je uzrečica koja ne drži vodu. Ako se držimo tog slogana tada nećemo imati nikakvo rješenje klimatskih promjena.

Mislite li da će nacionalizam propasti jer jednostavno ne funkcionira?

Ne, jer ljudi i dalje glasuju za mnogo stvari koje ne funkcioniraju. Ljudi ne čine uvijek samo ono što je mudro ili najbolje za njih. To je istina i na osobnoj razini, pa ne čudi kako će ljudi donositi strašne odluke koje se tiču njihovog privatnog života, a to je sasvim točno i na globalnoj razini.

Hoće li se demokratska društva uspjeti održati i oduprijeti raznim napadima?

Ne znam. Ono što znam iz dugogodišnje povjesničarske perspektive je to da su demokratska društva jako rijedak fenomen. Tijekom naše povijesti ljudi nisu živjeli u otvorenim demokratskim društvima. Ovo je fenomen koji je vezan uz prošla dva stoljeća i to u samo nekim dijelovima svijeta. Govori se stalno o drevnoj grčkoj demokraciji i europskoj civilizaciji, kao da je ona izgrađena na temeljima slobode, demokracije i ljudskih prava. To je glupost. U tim drevnim vremenima postojalo je samo nekoliko mjesta na kojima je samo desetljećima ili jedno ili dva stoljeća, kao što je primjer Atene, postojala jedna vrsta demokracije, i samo za deset posto populacije, za elitu. Stoljećima nakon toga bili su režimi, oligarhije, carstva, diktatorski sustavi itd. Tada dolaze stoljeća u kojima možete pronaći neka društva sa liberalnom demokracijom. Stoga nema nikakve garancije kako će ovaj model prevladati. Nadam se da hoće, jer ako gledam iz šireg povijesnog kuta, mislim kako je to najbolji politički model kojeg su ljudi ikada izmislili. 

Kina je trenutačno najuspješnija zemlja i sistem. Mogla bi tijekom godina osnažiti svoj sistem još i više, i uz pomoć umjetne inteligencije, na čijem razvoju ubrzano rade. Onaj tko će zavladati umjetnom inteligencijom vladat će i svjetskom ekonomijom ali i dobiti nadmoć na političkoj razini. Mislite li da će Kina postati dominantni igrač na globalnoj sceni? I da će svoj nedemokratski i totalitarni sistem implementirati u sve više demokratskih?

Postoji velika vjerojatnost da će se tako nešto dogoditi. Poput drugih stručnjaka i ja mislim kako će zemlja koja će dominirati na području umjetne inteligencije vladati svijetom i po ekonomskim i političkim pitanjima. Mogao bi to biti povratak u industrijsku revoluciju 19. stoljeća kada su pioniri na tom polju bili Velika Britanija, Njemačka, Francuska, SAD i Japan. Tih nekoliko zemalja osvojile su, dominirale i eksploatirale svijet. Ovo će se zasigurno ponoviti i s umjetnom inteligencijom i bio tehnologijom u 21. stoljeću ali na puno većoj razini. Ovaj put to mogu biti druge zemlje, poput Kine. Jaz između onih koje kontroliraju umjetnu inteligenciju bit će puno veći nego jaz koji je nastao između zemalja tijekom industrijalizacije. No ne mislim da je kineska dominacije neupitna. Istraživanje i razvoj umjetne inteligencije može otići u bilo kojem smjeru, a veliki upitnik visi nad kineskim sistemom koji zapravo nikada nije doživio neku puno veću krizu od početka reformi 1978./1979. godine. Mene kao povjesničara impresionira SAD. Sistem koji funkcionira već 200 godina tijekom kojih je uspio preživjeti i adaptirati se na bilo koju ekstremnu krizu. Trenutačni kineski sistem star je samo 30 godina, tih 30 godina koje su im bile dobre po pitanju ekonomije i politike. No što će se dogoditi kada se Kina susretne sa prvom velikom krizom, bez obzira bilo to riječ o nekoj ekonomskoj ili ekološkoj krizi koju ne mogu riješiti. Tada će to biti kriza koja je uništila očekivanja 1,5 milijardi ljudi. A nitko, uključujući ni kinesko vodstvo, ne zna što će se u tom slučaju dogoditi.

U Kini se može napraviti što god se želi pa će jednom roditelji moći odabrati kako će im izgledati dijete, hoće li biti dečko ili djevojčica i kakve će imati oči. A jednog dana moći će se manipulirati i njihovih IQ-om. U zemlji poznatoj po brojnoj populaciji, to zapravo na neki način povećava njihovu mogućnost razvoja vrste super ljudi. 

Često posjećuje Europu, Sjevernu Ameriku i Kinu. Pitanja koja kod ljudi na zapadu izazivaju zabrinutost i strah, Kinezi najčešće prihvaćaju s velikim entuzijazmom. "To možemo napraviti", reći će.  Kulturna i povijesna pozadina koju podržava takvo mišljenje dolazi iz njihove traume i straha o zaostajanja. Strahuju da će zaostati zbog svojih vlastitih pogrešaka što im se već dogodilo. I sad ne žele ponoviti iste pogreške i zato će reći, mi ćemo voditi revoluciju. Što god da je potrebno, mi ćemo ju voditi. No njihov problem je i još jedna nacionlna trauma, ona po kojoj pre brzo idu pre rano. To je trauma 50-ih i 60-ih. No o tome se ne priča, iako se Kinezi pa i njihovi vođe toga sjećaju. S druge strane kada pričate s Amerikancima, njihov pogled na tehnologiju je jako naivan i nikada s njom nisu imali nikakvih problema. Iza sebe imaju predivna dva stoljeća tehnološkog razvoja. Sve je bilo savršeno. No Kinezi su osjetili i loše i dobro. Oni znaju kako je to zaostajati, ali isto tako znaju kako je juriti naprijed prebrzo.

Imate li neki savjet za Europu po pitanju demokracije, umjetne inteligencije i biotehnologije i po pitanju toga kako ne zaostati u toj utrci s velikim igračima iz SAD-a i Kine? Ili je to izgubljen slučaj?

Ne, mislim da nije izgubljen slučaj. To je pitanje gdje ćete uložito svoja sredstva. EU je i dalje ekonomski i znanstveni div, i ako  EU odluči nešto učiniti, odluči biti lider na tom polju, imaju dovoljno sredstava za to. Odgovor bi bio drugačiji da je riječ o Latinskoj Americi ili Africi. A većina zemalja već je propustila taj vlak promjena. Nemaju ono što je potrebno, što nije slučaj s Europom koja ima problema s pitanjem identiteta, no resursa za natjecanje sa SAD-om i Kinom na ovim frontama joj ne nedostaje. 

U svojoj posljednjoj knjizi "21 Lessons for the 21st Century, bavite s pitanjima lažnih vijesti, za koje vjerujete kako bi mogle promijeniti demokraciju. 

Lažne vijesti su stare vijesti, i one su oduvijek bile s nama, puno prije Facebooka i Twittera. Informatizacija i propaganda su oduvijek  prisutne, no ono što imamo danas, što je novo, je mogućnost hakiranja ljudi, ulaska duboko u njihov mozak, poznavati ih bolje nego što oni poznaju sami sebi. Upoznati njihove slabosti i po njihovi slabostima iskrojiti lažne vijesti. One su funkcionirale za sve isto, no sada je to precizno odabrana municija. Mogu saznati kako je neka osoba već puna predrasuda prema migrantima, pa će im servirati lažnu vijest kako je grupa lokalnih migranata silovala ženu. I on će upravo zbog svoje slabosti, lakše povjerovati u tu priču. To je jednostavno borba za pažnjom. Ljudi imaju drugačije predrasude, a oni koji kritično gledaju na one koji se protive migrantima dobit će drugačije lažne vijesti. I povjerovati u njih. Ako se ti različiti umovi slučajno nađu zajedno u liftu neće moći diskutirati jer su im umovi zatrovani. Mi danas imamo društva u kojima ljudi provode sate i sate svakog dana trujući sebe, hraneći svoju mržnju, hraneći svoj bijes. A to je i daje zbog borbe za pažnjom. Ono što su stručnjaci na ovom polju tijekom proteklih desetljeća shvatili je da ako želite dobiti nečiju pažnju, najbolje je pritisnuti njihove gumbiće za pitanje mržnje, straha i pohlepe. I jedino što trebate napraviti je saznati čega se osoba boji i nastaviti hraniti njegov strah. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.