Prije petnaestak godina Bjelorusija je proglašavana 'posljednjom europskom diktaturom', čini se da je konkurencija sve jača i da je bjeloruski čelnik Aleksandar Lukašenko sve manje usamljen. Možete li u tom smislu usporediti stanje u Bjelorusiji i Rusiji? Je li Lukašenko 'bjeloruski Putin'?
Situacija u obje zemlje daleko je složenija nego što bi te parole mogle sugerirati. Nijedan od te dvojice čelnika ne može se razumjeti a da se ne uzmu u obzir iskustva koje su obje zemlje prošle tijekom devedesetih. Izgradnja države nakon sovjetskog kolapsa nije provedena na vjerodostojan način; sve što je Zapad - IMF i sve te institucije – ponudio pokazalo se u najboljem slučaju kao iluzija, a u najgorem kao put do nacionalnog samouništenja, u gospodarskom mnogo više nego u kulturnom smislu. Budući da ideju moderne, vjerodostojne ljevice, sposobne da se odupre autoritarnosti i centralizmu aktualnih režima, nije lako prodati u postsovjetskom prostoru, ti su narodi suočeni s izborom između Goldman Sachsa, Googlea i Exxon Mobilea s jedne strane te Putina i Lukašenka s druge. Razlog zbog kojeg su druge zemlje iz regije, koje se nalaze nešto zapadnije, izbjegle ovu dilemu je taj što im je bio ponuđen i treći izbor, koji im je bio predstavljen kao nešto istinski različito: integracija u Europsku uniju. Ali kako vidimo u slučajevima Mađarske i Poljske - a mogao bih dodati i još nekoliko srednjoeuropskih država - to se pokazalo kao prilično kompliciran put koji nije jamčio čarobni dolazak liberalne demokracije i koji bi zapravo mogao potaknuti propast samog europskog projekta. Ideja da ćemo nakon odlaska Putina i Lukašenka svjedočiti renesansi demokracije s funkcionalnim gospodarstvima integriranima u Zapad, s poštovanjem prava manjina i slično - žao mi je, ali ne vjerujem u to...
U svojoj drugoj knjizi, 'To Save Everything, Click Here: The Folly of Technological Solutionism', kritizirate shvaćanje da nove internetske tehnologije mogu riješiti stare probleme. Ima li internet i dobrih strana?
Nemam mračno viđenje uloge tehnologije u našim životima. Ideja da Uber ili Airbnb predstavljaju "tehnologiju" najveći je ideološki trik kojim se poslužio globalni kapitalizam; ako se išta može o njima reći, oni predstavljaju najnaprednije oblike monetizacije i prekarijata. Mogu lako zamisliti potpuno automatizirani digitalni transportni sustav koji će biti ekološki prijateljski i koji će uštede koje ostvari vratiti lokalnom gospodarstvu, možda čak i u obliku nekog temeljnog dohotka za sve. Ljudi koji su godinama razmišljali o tome kako Facebook ili Twitter mogu pomoći demokratskim pokretima su, prema mojemu mišljenju, gubili vrijeme: ono što ti pokreti s jedne strane dobiju jednostavnim širenjem poruka, s druge strane gube jer te digitalne platforme predstavljaju i utjelovljuju baš onu vrstu autoritarnoga kapitalizma protiv kojeg se ti pokreti bore. Doba 'društvenih medija' – u kojemu te platforme služe samo kako bi privukle pozornost – završilo je; ono što ćemo vidjeti u idućem desetljeću je širenje naprednih usluga, poduprto umjetnom inteligencijom, koje će transformirati daleko konkretnija područja, od načina na koji djeluje birokracija i socijalna država, do načina organizacije proizvodnje. Usredotočiti se samo na komunikacijski aspekt tehnologije znači previdjeti strukturalnu transformaciju države i gospodarstva.
Izraelski povjesničar Yuval Harari u svojoj utjecajnoj knjizi 'Homo Deus' iznosi tezu da bi suvremene tehnologije mogle u budućnosti ljudima pomoći da postignu apsolutnu sreću, zdravlje, moć nad prirodom, pa čak i besmrtnost. U jednoj od njegovih vizija ljudsku bi vrstu zamijenio 'superčovjek', 'Homo Deus'. Riječ je o zastrašujućoj viziji, ali Harari općenito gleda na tehnologiju kao na sredstvo koje bi moglo unaprijediti ljudski život. Njegova je vizija na neki način optimistična. Slažete li se s Hararijem?
Harari živi u svijetu TED konferencija i festivala ideja; može se danima raspravljati o teorijskim pozitivnim stranama bilo koje tehnologije, ali stvarnost je da se širenje njihove uporabe oblikuje prema kapitalističkom imperativu profitabilnosti. Vrlo je malo društvenih aktera koji su sposobni oduprijeti se tim zahtjevima. Ako analizu ostavimo samo na idejnoj razini, kao što to Harari čini - za njega se radi samo o 'dataismu' i sličnim ideološkim pitanjima, a nikad o stvarnim geopolitičkim ili ekonomskim konfrontacijama – previdjet ćemo većinu aktualnih i budućih sukoba. Dakle, da, ima puno stvari koje možemo napraviti s tehnologijom, ali naš problem nije nedostatak pozitivne vizije, naš problem je nedostatak snažnog društvenog i političkog pokreta koji to može učiniti mogućim.
Ljudska povijest prepuna je ratova, genocida i općenito strašnih događaja koji su uglavnom izazvani iracionalnom ljudskom prirodom. Bi li zaista bilo tako loše da se ljudski rod u budućnosti promijeni u 'hararijevskom' smislu, da postanemo racionalni, automatizirani i digitalizirani 'Homo Deus', čija svijest možda živi negdje u cyberspaceu, u cloudu koji održavaju neki budući Google ili Microsoft?
Zapravo, ne vjerujem u pomodnu tezu da su strašni događaji u svijetu rezultat iracionalne ljudske prirode. To je sad vrlo popularno jer su evolucijski psiholozi i pop-psiholozi - od Stevena Pinkera do Jordana Petersona - stvorili narative o ljudskom pothvatu koji sve reduciraju na ideje i ljudsko ponašanje – zanemarujući institucionalne dogovore, vlasnička prava, ekonomske sustave i slično. Ne dijelim takva gledišta i zapravo mislim da njihovi napori u obrani prosvjetiteljstva riskiraju povratak u Mračno doba. Naša se sposobnost za rješavanje stvarnih problema koji bujaju na horizontu - poput nejednakosti - smanjuje, a oni to još nisu registrirali. Dakle, budući da ne dijelim tu viziju svijeta, apsolutno ne mislim da bi bilo poželjno neko upravljanje našim ponašanjem putem digitalne tehnologije - s ciljem optimizacije za učinkovitost ili poboljšanje racionalne komponente. O onome što se smatra racionalnim i učinkovitim obično odlučuju oni koji su na vlasti, a ne oni koji su podređeni.
Velike tehnološke internetske kompanije, zahvaljujući svom monopolističkom ili oligopolističkom položaju, ostvaruju goleme profite, veće od BDP-ova mnogih država. U svijetu u kojem postoje sve veće razlike u prihodima između bogatih i siromašnih, postoji li način da se dio tog bogatstva vrati društvu? Imate li recept za to?
Godinama tvrdim da kratkoročne osobne pogodnosti koje nam omogućuju digitalne platforme – popraćene stalnim nadzorom onoga što radimo i korištenjem svih tih prikupljenih podataka - imaju dugoročne društvene troškove koji većini nas ostaju nevidljivi. U tom smislu, naša ovisnost o izvlačenju podataka nije jako različita od naše ovisnosti o crpljenju prirodnih resursa: ekonomska učinkovitost i brži rast, potaknuti jeftinom energijom, pokazali su se daleko skupljima nego što smo to izvorno pretpostavili. A što je s dugoročnim društvenim troškovima izvlačenja podataka? Postoje mnogi ekonomski troškovi, ali postoje i politički troškovi, kao što smo vidjeli u slučaju aktivnosti Cambridge Analytice u Velikoj Britaniji i SAD-u, a sad i u Brazilu. Nadam se da možemo preusmjeriti i brzinu i prirodu izvlačenja podataka; budući da većina podataka dolazi od nas, od korisnika, moramo biti u mogućnosti postaviti jasne granice što se može, a što se ne može prikupljati. Štoviše, trebamo javne i društvene institucije koje mogu učiniti nešto s tim podacima od čega ćemo svi mi imati koristi. Trebali bismo omogućiti javnom sektoru da regulira pristup takvim podacima, tako da tvrtke poput Alphabeta ili Googlea plaćaju golemu naknadu za korištenje, dok bi lokalni poduzetnici i nevladine udruge to mogli činiti besplatno ili da čak dobiju subvenciju za pristup. Puno se može učiniti, ali moramo shvatiti gdje leži vrijednost u toj digitalnoj ekonomiji.
Evgeny Morozov - Internet sceptic (debate) from De Balie on Vimeo.
Ovaj tjedan dolazite u Hrvatsku, gdje ćete sudjelovati na Filozofskom teatru u HNK. Koliko dobro poznajete političku situaciju u Hrvatskoj? Uklapa li se stanje u hrvatskom društvu u aktualne globalne trendove koji upućuju na uspon konzervativizma i autoritarnosti?
Pomalo pratim situaciju u Hrvatskoj. Zapravo, proveo sam četiri godine na Balkanu, budući da sam svoju prvu diplomu stekao u Bugarskoj. Na sveučilištu smo imali puno ljudi iz bivše Jugoslavije, uključujući neke iz Hrvatske. Naravno, činjenicu da toliko toga u vašem političkom životu oblikuje politika sjećanja - i uspon krajnje desnice koji proizlazi iz nje - nešto je što smatram prilično zabrinjavajućim, ali i dijelom onoga što vidimo i drugdje u srednjoj i istočnoj Europi. Također, smatram da je vrlo zanimljivo to što izgleda da imate izbor o tome kako biste željeli razvijati svoje gospodarstvo: možete izabrati lagani put turizma - koji guši neke hrvatske gradove poput Dubrovnika - ili možete pokušati razviti gospodarstvo kao što to uspješno radi Rimac; u određenoj mjeri, to je izbor s kojim se suočavaju mnoge druge europske zemlje i nije sigurno u kojem će smjeru ići. Primjerice, Španjolska ima slične probleme; nesposobna je izabrati između turizma i davanja potpore tvrtkama poput Seata. Općenito, mislim da će mnogo toga ovisiti o tome kako će Europa i europski političari usmjeravati plovidbu u sljedećih pet godina kad je riječ o oživljavanju nacionalnih gospodarstava; vaše gospodarstvo snažno raste, ali apsolutni brojevi nisu jedina stvar koja je važna. Važno je hoće li taj rast biti visokokvalitetan, koliko će vaše industrije ostati u europskim rukama (ili će biti prodana Rusima, Kinezima ili Amerikancima) - to su sve velika pitanja na koja je Europa općenito predugo izbjegavala dati odgovore. Nije čudo da konzervativne i autoritarne snage cvjetaju, budući da su često one jedine koje postavljaju ta pitanja, čak i ako na njih pogrešno odgovaraju.
