Na Dan sjećanja na holokaust, 27. siječnja ove godine, umrla je Njemica Brunhilde Pomsel, vjerojatno jedna od posljednjih svjedokinja uspona i pada Trećeg Reicha. Tri godine prije smrti četvorica austrijskih redatelja, Christian Krönes, Olaf S. Müller, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer, dovršili su s njom dvotjedni razgovor za film "Njemački život". Brunhilde Pomsel ispričala im je najvažnije dijelove svoje biografije.
Činjenicu da je 1942. godine postala sekretarica Josepha Goebbelsa, jednog od najzloglasnijih nacističkih zločinaca, smatrala je zenitom profesionalne karijere. Kao što je poznato, Joseph Goebbels je bio jedan od najvećih Hitlerovih štovatelja i njegovih najbliskijih suradnika. Bio je ministar prosvjećenja i propagande, a na toj je funkciji proveo 12 godina, od 1933. do 1945.
Gorljivim govorima huškao je mase na mržnju prema Židovima, a smatra se i da je inicirao Kristalnu noć koja je počela nakon protjerivanja 15.000 poljskih Židova, među kojima su bili i roditelji Herschela Grünspana. Očajni 17-godišnji mladac osvetio ih je tako da je ubio njemačkog konzula u Parizu. Dva dana kasnije, pod maskom spontanog okupljanja naroda, u noći na 10. studenog 1938. u Njemačkoj je počela hajka. Razularena masa razbila je oko 7000 židovskih trgovina.
Deseci tisuća Židova su uhićeni, a širom Njemačke spaljene su stotine sinagoga. Bio je to samo uvod u plan o masovnom istrebljenju Židova koji se počeo realizirati 1942. Upravo te godine glavna junakinja filma Brunhilde Pomsel popet će se na najvišu stepenicu svoje karijere. Sjest će u raskošni ured ispred Goebbelsove radne sobe i postati njegova dobro plaćena sekretarica.
Njezina ispovijed ekranizirana u dokumentarcu "Njemački život", prikazana je na ZagrebDoxu, i nije tek puko nizanje povijesnih događaja. Riječ je o filmu u kojem glavna protagonistica u prvom licu svjedoči o tome kako je kao potpuno apolitična osoba postala indirektni suučesnik u najvećim zločinima u povijesti čovječanstva, a da toga nije bila nimalo svjesna. Kako je rekla, prihvatila je posao tajnice rukovodeći se tek natprosječno plaćenim radnim mjestom i zbog toga se ne osjeća krivom.
Kako je rekla, bila je ponosna što je radila u ministarstvu, u uredu s prekrasnim namještajem, u zgradi uz sama Brandenburška vrata, među ljudima koji su se lijepo međusobno ophodili te sa šefom koji je bio fin i uglađen.
"Na posao je dolazio iz svoje vile nedaleko od Brandenburških vrata, na koja je pak bilo naslonjeno njegovo veliko Ministarstvo propagande.Uspinjao se stepenicama kao neki mali vojvoda, prolazeći kroz knjižnicu, u svoj velebni ured na aveniji Unter den Linden. Uvijek bismo znali da je došao, ali ne bismo ga vidjeli sve dok ne bi odlazio kući. Tad bi izašao kroz vrata koja su vodila u našu sobu, i to je bila prilika da ga pitamo sve u vezi posla te mu kažemo tko ga je sve zvao. Ponekad su mu u posjet dolazila i djeca koju je jako veselilo vidjeti očev ured. S njima bi ponekad došao i njihov kućni ljubimac, erdel terijer. Svih šestero djece bilo je jako dobro odgojeno i uvijek su se rukovali sa svima nama, a mi smo im dali da pišu na našim pisaćim strojevima", opisala je idiličnu atmosferu koja je vladala u ministarstvu.
"Goebbels je uvijek imao pedantno manikirane nokte i bio dotjeran, u finim odijelima i ispeglanim košuljama. U tri godine, koliko sam tamo radila, jedan jedini put sam ga čula da viče", opisala je Goebbelsa, koji je za nju bio apsolutni autoritet, od kojeg je samo važniji bio Hitler.
Ali nacističku ideologiju zapravo nikad nije podupirala. Sebe je opisala kao apolitičnu osobu, kojoj nikad nikakva ideologija nije uopće bila bliska, a sve dotad politički govori su joj bili potpuno nezanimljivi.
"Jedino što mogu reći o Goebbelsu je da je bio izvrstan glumac. Nijedan glumac osim njega ne bi se mogao tako dobro transformirati iz ozbiljne i civilizirane osobe u drečava mangupa. Ne biste nikad vjerovali da je to ista osoba. U to sam se osvjedočila na njegovu govoru u Sportpalastu."
Mislila je na njegov govor iz 1943. godine u najpoznatijoj berlinskoj sportskoj dvorani koju je, nakon dolaska nacista na vlast, i Hitler često koristio za svoja obraćanja naciji. "To iskustvo nikad neću zaboraviti. Gledati Goebbelsa s udaljenosti od 10 do 15 metara. Vidite ga skoro svaki dan. Gotovo plemićki elegantan muškarac gore za govornicom pretvorio bi se u pobjesnjelog patuljka. Ne možete zamisliti veći kontrast".
Brunhilde Pomsel u filmu se prisjetila djetinjstva i rane mladosti, kontekstualizirajući buduće životne stavove i usađeni sustav vrijednosti. Kako je rekla, odgoj je bio vrlo strog i nisu se tolerirale nikakve pogreške ni propusti. Autoriteti su se morali bezuvjetno poštovati, zadaci dovršavati, a obećanja izvršavati, i tu nije bilo oprosta.
Živjela je od male plaće i kad su joj početkom 40-ih ponudili posao na berlinskom radiju, uvjet je bio da postane članica Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, pa se po inerciji i učlanila. Još joj je najbolja prijateljica bila Židovka Eva Löwenthal. Primijetila je da je nekoć dobrostojeća židovska obitelj sve više živjela u strahu, a s vremenom da su potpuno osiromašili i živjeli na egzistencijalnome minimumu, ali se nikad nije pitala zašto.
Čak ni onda kad se više nije mogla s Evom bezbrižno družiti na javnim mjestima. Tad je već radila u Goebbelsovu uredu u koji Eva nikad nije smjela ući. Jednog dana izgubila je kontakt s Evom, ali je pomislila da se obitelj odselila.
"Nisam znala za koncentracijske logore. Povjerovala sam u priču da su ih kolektivno naseljavali u Sudetsku oblast. Iako sam radila u ministarstvu, nisam imala informacije. Radila sam samo svoj posao, a to je bilo da 'friziram' izvještaje s ratišta. Smanjivali smo broj poginulih njemačkih vojnika, a 'pumpali' broj silovanih žena od vojnika Crvene armije i plasirali te podatke u javnost. Nisam se nikad usudila usprotiviti. Nije mi to padalo na pamet. Riskirala bih vlastiti život", zaključila je iskreno Goebbelsova sekretarica.
Atmosfera u ministarstvu naglo se proimijenila nakon bitke za Staljingrad 1943. Bio je to prvi signal da stvari kreću nizbrdo. Brunhilde još nije željela napustiti posao iako se pitala bi li trebala i dalje tu raditi?
Ali plaća je bila dobra, kolege divni, ured udoban, s ljepim namještajem... Iako je već te godine sve slutilo na propast, Goebbelsov povijesni govor u kojem je pozvao na totalni rat potpuno je zaludio masu, a sjetila ga se i Brunhilde: "Kolegica i ja smo ostale u šoku. Masa je bijesno urlala: 'Hoćemo rat, hoćemo rat', a kako je on to uspio postići, ni danas mi nije jasno. Sigurna sam da ni sam Goebbels nije znao odgovor na to pitanje. Bio je to potpuni prirodni fenomen".
