Guillermo del Toro priprema remake Aleje noćnih mora

Sirov i psihodeličan noir “Aleja noćnih mora”, čiji se narativ vrti oko špila tarot karata i čija je remasterirana verzija na blu-rayu upravo ugledala svjetlo dana na Criterion Collectionu, krajem ove godine kao remake izlazi pod redateljskom palicom Guillerma del Torra. Popis zvijezda koje će odigrati glavne i sporedne uloge ide od Bradleyja Coopera, Cate Blanchett, Rooney Mare, Willema Dafoea i Paula Andersona te obećava psihološki triler vrijedan pažnje. Navodno je slojevita i kompleksna uloga cirkuskog mađioničara i sitnog varalice Stana Carlislea trebala pripasti Leonardu DiCapriju, no DiCaprio se povukao jer u isto vrijeme radi na novom filmu Martina Scorsesea, “Killers of the Flower Moon”, tako da je uloga naposljetku otišla Bradleyju Cooperu. Autor “Panova labirinta”, “Hellboya”, “Crimson Peaka” i “Oblika vode” izjavio je da u ekranizaciji koja izlazi 3. prosinca neće biti nadnaravnih elemenata i da će to biti samo “obična, ali vrlo mračna priča”. 

Oba filma nastala su prema istoimenom kontroverznom književnom predlošku Williama Lindsaya Greshama iz 1946. godine. Prije nego što je napisao “Aleju noćnih mora”, pisac se dva puta pokušao ubiti. Kasnije se podvrgava psihoanalizi, ženi se i dobiva djecu. Međutim, alkohol je vječita konstanta koja mu ometa normalan i funkcionalan život, kako profesionalni, tako i privatni. Upravo je alkohol element koji se kao lajtmotiv pojavljuje u Gouldingovoj ekranizaciji iz 1947. godine. Pijanac na početku filma gleda u grlić flaše kao da će iz njega iščitati sudbinu. Tek kad otpije nekoliko gutljaja, može se smiriti. Osjeća se kao da je spašen, no gledatelj razumije da taj čovjek ne može još dugo. Jasno mu je da je u ovoj priči alkohol istovjetan smrti. Drugi zanimljiv element ove priče su cirkusi i putujuće cirkuske družine koje su po malim američkim gradovima izvodile bizarne točke koje su se poigravale percepcijom gledatelja, s cijelom paletom neobičnih i grotesknih likova, od trapezistica, snažnih divova pa do proročica. Iz današnje perspektive su to banalne točke, no prije 80-ak godina, pogotovo u vrijeme ere velike depresije, izazivale su salve oduševljenja među pukom. Postojali su popularni čitači sudbina, koji nisu znali ništa iz života ljudi kojima su pogađali, nego su se vodili uhodanim obrascima (svaki dječak je imao psa, svakog muškarca dočekuje sijeda majka) koje su ponavljali od grada do grada. Međutim, kako je karnevalska i cirkuska kultura u prvoj polovini stoljeća bila rasprostranjena, neki od ovih cirkusa bili su prava glamurozna atrakcija koju su pohodile mase ljudi u potrazi za zabavom. 

Jedan od takvih promućurnih čitača sudbine je i Stanton Carlisle, kojeg je briljantno odglumio Tyrone Power, nekoć velika zvijezda 30-ih i 40-godina, koji je uspijevao odglumiti uloge širokog emotivnog i psihološkog raspona. Kad je 1946. Gresham objavio “Aleju noćnih mora”, upravo je Tyrone Power nagovorio svoj studio, Twentieth Century Fox, da otkupi prava za ekranizaciju, koja su u to vrijeme stajala 50.000 dolara. Studio je na svojem parkiralištu sagradio cirkus stvarnih dimenzija i uposlio prave cirkuske radnike kako bi film dobio još stvarniju dimenziju. Međutim, film je kroz godine zadobio reputaciju ukletog, jer su četiri osobe koje su radile na njemu umrle u desetljeću koje je uslijedilo. U 44. godini Power je na snimanju u Španjolskoj umro od srčanog udara, redatelj Edmund Goulding umro je godinu dana kasnije tijekom operacije srca, Gresham je 1962. godine počinio samoubojstvo, a Helen Walker, lijepa glumica koja je utjelovila psihoanalitičarku, umrla je od raka u 47. godini. 

“Aleju noćnih mora” odlikuje duboki egzistencijalni mrak koji je toliko ljepljiv da će se nešto od toga crnila preliti i na gledatelje, dok će hipnotičnom i dubinski uznemirujućom atmosferom u nekoliko navrata podsjetiti na “Karneval duša” Herka Harveya s početka 60-ih godina. Film se bavi dvjema idejama: da je sudbinu nemoguće kontrolirati te da poslije strelovitog i nemoralnog uspona slijedi fatalan pad. Radnja prati spomenutog Stantona Carlislea, koji je sitna protuha s lijepim licem i srdačnim pristupom, spreman uvući se u krevet udanoj kolegici samo da bi došao do uspješne šablone njezine cirkuske točke, s kojom će kasnije izvoditi spiritualističke trikove u dvoranama punim ljudi iz visokog njujorškog društva. Neki će mu vjerovati, neki će misliti da je šarlatan, ali svi će biti zaintrigirani njegovim talentom. Samo onda kad se previše zaigra i pokuša uprizoriti duh davno umrle žene, ili kao što kaže njegova družica, kad se zaigra Boga, tek tad počinje njegov pad. U “Aleji noćnih mora” fatalizam se provlači narativom kao kakav zaraženi komarac, koji onoga koga ubode otpravlja na put bez povratka. U pričama poput ove nema druge prilike ni popravka situacije koja je izmakla kontroli. Likovi su ili inherentno dobri ili loši do srži, a čak i kad preispituju svoje postupke, jasno je da ne mogu ići kontra svoje prirode. Onaj tko je zao nikad neće postati dobar i obrnuto. Također je istaknut element pohlepe. Carlisle neprestano uzima više i više, iako se u svakom trenutku može zadovoljiti onim što je postigao. No njegova nemoralna ambicija ogleda se u tome što uzima sve što mu se nudi, pa čak i više. U tom procesu gubi samoga sebe, ali i sve koji su mu nešto značili i voljeli ga. Iako ovom tipu muškarca ne trebaju drugi da bi bio sretan, njegov uspjeh bez drugih koji mu aplaudiraju je ništavan. Stoga će biti i više nego zanimljivo vidjeti što će Del Toro napraviti od ove priče, koja i s distance od 74 godine govori jezikom razumljivim današnjem čovjeku.