Hajduk je u svojoj povijesti uvijek bio ponosan i prkosan. Nikad nismo ustuknuli pred bilo kime, znali smo pokazati zube protivniku. Zato su nas svi poštovali i bojali su nas se.
Nažalost, već neko vrijeme Hajduk nitko ne poštuje niti ga se boji, kaže jedan od njegovih legendarnih igrača, Dražen “Frfa” Mužinić.
Teška kriza koja potresa Hajduk od temelja do krova rastužila je ne samo njegove brojne navijače, nego i klupske legende, nogometaše koji su stvarali klub i njime se ponosili. Bilo je u prošlosti i slabijih rezultata, prijetio je Hajduku i stečaj, no nikad se ovako teška kriza, koja je zahvatila klub na svim razinama, nije tako brzo rasplamsala.
I ma koliko god pokušavali naći različitih razloga za ovo što se događa, većina naših sugovornika uprijet će prstom u financije.
"Koliko para, toliko muzike. Cijeli svijet je u recesiji, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti tvrtke u regiji koje rade profitabilno, te je teško i u sportu", kaže zvijezda Hajduka iz njegove “zlatne generacije” Brane Oblak i dodaje:
“Tužan sam i žalostan što se ovo događa s mojim Hajdukom, koji je nekad bio pojam velikog kluba. I to ne samo u bivšoj državi, nego i u Europi. I danas pamtim telefonski poziv tadašnjeg predsjednika Tita Kirigina, koji je bio gospodin od glave do pete, i čija je riječ u klubu bila svetinja. Danas na Poljudu nema čovjeka takvoga ranga, a kad malo bolje pogledate, nema ni bivših nogometaša u vodstvu kluba. Koliko je Hajduk u prošlosti dao velikih igrača, reprezentativaca, a gdje su svi ti ljudi danas? U jednom Bayernu, koji je najorganiziraniji klub u Europi, sve vode bivši igrači, legende kluba. I ne samo u Bayernu, tako je u gotovo svim velikim klubovima. A gdje su danas Hajdukove legende?”.
Slično pitanje uputio je javnosti i bivši trener Goran Vučević, koji je progovorio o nepoštovanju prema onima koji su stvarali Hajduk.
"Recite mi vi tko je danas legenda Hajduka? Tko su uopće legende kluba koje svi poštuju? Nema ih jer se ovdje svakoga podcjenjuje."
O vremenima kad se Hajduk i igrače i te kako poštovalo rado se prisjeća Dražen Mužinić, igrač “zlatne generacije”, koja je u ‘70-ima osvojila četiri prvenstva, pet Kupova, igrala polufinale Kupa kupova, četvrtfinale Kupa prvaka.... Bila je to najbolja generacija u povijesti kluba.
"Bili smo popularni kao Beatlesi. Gdje god bismo došli u bivšoj državi, svugdje smo imali navijače. Bez obzira na to što smo dolazili iz relativno maloga grada, Hajduk je bio pojam i u Beogradu, i u Zagrebu, i u Ljubljani, i u Sarajevu..., svugdje gdje je došao", prisjetio se Mužinić, koji godinama radi kao skaut Hajduka.
No ta su vremena davno prošla. I on je doživio da ga prije nekoliko godina navijači izvuku iz automobila i udare.
"Bio sam tužan i razočaran, taj me je postupak bolio više od udaraca jer ga nisam zaslužio. Bio sam svjestan da su to napravili u žaru. Potražio sam ih te smo nakon nekoliko dana sjeli i riješili nesporazum. Nisam ih želio prijaviti da ne odu u zatvor, da ne izgube posao... Razumijem njihov gnjev i ljutinu jer sam i sam lud od svega što se događa u klubu. Kako tada, tako i danas", priznaje Dražen Mužinić, koji je zbog stresa doživio i srčani udar.
"Hajduk mi je uništio zdravlje, ali bez Hajduka na mogu. Da znam način, ja bih bio najsretniji i pomogao bih, ali ne znam kako. Ne znam ni tko može. Svi mi znamo da bi najbolje bilo da dionice kluba kupe navijači, Splićani, Varošani, Getani, Manušani... Da kupe Hajduk i upravljaju njime, da on bude splitski i da ja u mirovini idem na europske utakmice. Ali to očito tako ne ide. I gdje smo sad? Rezultata nema, a navijači napadaju igrače!?"
Za njega je to neprihvatljivo.
"Gdje god smo dolazili, igrači Hajduka su bili poštovani. Godinama smo bili najbolji klub u bivšoj državi, koja se poslije raspala u šest država. Znači, mi smo bili najbolja momčad u šest država. Meni je teško gledati ovo što se danas događa. Kad te počnu sažalijevati, onda je to porazno. A Hajduk danas sažalijevaju."
Navijači su nakon ispadanja iz Kupa igračima skandirali ‘skinite dresove’. Neki su navodno bili spremni ispuniti naređenje, ali se usprotivio Mijo Caktaš, koji je navodno rekao kako ga mogu i ubiti, ali Hajdukov dres s njega nitko neće skinuti.
"U pravu je, meni nitko nikad ne bi skinuo sveti dres. Ne bi se ni usudio. Ovi su igrači danas isprepadani pa ne pokazuju ni ono što objektivno mogu. A u Hajduku nije lako igrati, nije se lako nositi s tolikim pritiskom. Bilo je puno igrača koji su bili sjajni u drugim klubovima, ali nikad nisu uspjeli u Hajduku."
Još jedan legendarni igrač iz Mužinićeve generacije, Dragan Holcer, podsjeća da je i ranije bilo kriza, ali da se Hajduk više poštovalo.
"Ponekad se zgrozim kad otvorim novine i vidim što se događa u Hajduku. Izgubilo se poštovanje prema klubu, prema igračima, čak su mu i neki navijači okrenuli leđa. To je za mene nezamislivo. I u moje su vrijeme navijači bili kritični ako igrači ne bi davali sve od sebe, ali nikad kao danas. Bilo je kriza i prije pa se iz njih izašlo. Hajduk je veliki klub i treba vjerovati da će se opet izvući svojim snagama."
Zoran Vulić smatra kako nije u pitanju samo nedostatak novca i rezultata, nego i kriza rukovođenja.
Pokojni “Biće” Mladinić je govorio kako klub može upasti u krizu igre i rezultata, ali ne smije upasti u krizu rukovođenja, a Hajduku se upravo to dogodilo.
Unatoč tome, Vulić nije pristalica radikalnih poteza, poput kolektivne ostavke čelnika kluba, koju su neki zagovarali.
"Smatram kako su čelnici Hajduka odlukom da ostaju na svojim funkcijama po meni napravili razuman potez i treba im odati priznanje. Mnogi bi na njihovu mjestu utekli glavom bez obzira, ali oni su ostali i bore se s problemima te im na tome treba čestitati", kaže Vulić, a njegov suigrač Zlatko Vujović dodaje kako trenutačna kriza nije od jučer, nego traje već godinama.
"Kad je nestalo novca, nestalo je i kvalitetnih pojačanja, a domaći igrači su prodavani prije nego što su dosegli zrelost. Bez kvalitetnih igrača nestalo je i rezultata te je sve krenulo nizbrdo. Treba to jednom presjeći, nekoliko godina istrpjeti mlade igrače, zaboraviti na rezultate, Europu... Samo tako se može izaći iz krize. Ovo više nije Hajduk kakav je nekad bio, ostalo je samo ime. Split je specifična sredina, lako ti okrenu leđa, a to nije dobro jer Hajduku treba potpora. No potporu treba i zaslužiti. Ja sam sa svakog treninga i sa svake utakmice izlazio krvavih koljena te su to navijači poštovali."
Milan Rapaić ima razumijevanja i za igrače i za stanje u kojem se našao klub.
"Zar je nešto bolje stanje u državi? Nije. Svi bismo voljeli imati njemački standard te gledati Real i Barcelonu na Poljudu. Ali to ne ide, nema novca. Treba se strpjeti, trebaju svi pomoći koliko mogu. Od vike i napada na igrače nema ništa", kaže Rapaić, kojega je iznenadio napad navijača na igrače.
"Iskreno, nisam mogao vjerovati da će se to dogoditi, kao i da će se prosvjedovati protiv aktualnog vodstva koje je napravilo mnogo dobrih stvari u sanaciji poslovanja. Doista, ako na nečemu treba čestitati aktualnom vodstvu, onda je to briga za financije. Kad su došli u klub, zatekli su minus od više od 100 milijuna kuna, koji su mogli sanirati samo bolnim rezovima i rasprodajom igrača, zbog čega su ubrzo nestali i rezultati. Od nekada velikog kluba, kluba kojeg su protivnici poštovali i bojali ga se, Hajduk se srozao na klub koji se bori za goli život, koji gubi od Zadra, Istre, Zagreba i sličnih protivnika, a u posljednje vrijeme i na klub kojem i vlastiti navijači okreću leđa. Bez obzira na to što su bezrezervno stali iza projekta “narodnog kluba”, koji je krenuo u bolan proces vraćanja dugova ranijih uprava, neki navijači jednostavno nisu spremni čekati bolja vremena."
Lihvarske kamate i trošenje bez mjere
Hajduk je početkom devedesetih godina poslovao na granici pozitivne nule, no stanje se bitno popravilo u godini u kojoj su se plasirali u Ligu prvaka, te dogurali sve do četvrtfinala.
U to ratno vrijeme u klub se slila velika količina novca, koji je vrlo brzo nestao. Kad su upali u financijsku krizu, Hajduk se spašavao dizanjem kredita u Komercijalnoj banci od 7 milijuna kuna, uz ‘’lihvarske kamate’’ od čak 5% mjesečno!?
Ubrzo je pao u veliki minus, račun mu je bio blokiran, pa je bio prisiljen poslovati preko paralelne tvrtke ‘’Hajduk Sirio’’, potpomognut sponzorstvima državnih tvrtki. No minus je bio toliki da ni to nije pomoglo, pa je pronađen spas u preoblikovanju u sportsko dioničko društvo 2008. godine.
Iako su u kratkom roku prodali Nikolu Kalinića, Senijada Ibričića, Ivana Strinića i Dragu Gabrića za oko 15 milijuna eura, klub je u to vrijeme trošio daleko više nego li je zarađivao. Kada je aktualno vodstvo kluba došlo na Poljud, zatekli su golemi dug od oko 105 milijuna kuna.
Bili su prisiljeni prodavati mlade igrače, poput Radoševića, Vukušića, Pašalića, Milića, Bradarića a dug se od tada malo po malo vraća. U dvije godine aktualna je uprava vratila oko 60 milijuna kuna.
