Još od 1996. Australia ne pamti sličan pokolj. Australski mediji prenijeli su priopćenje policije Zapadne Australije da su osumnjičili izvjesnog 61-godišnjeg Petera Milesa da je na svojoj farmi u Osmingtonu pobio suprugu, svoju kći i njeno četvero djece. Potom je, sve ukazuje na to, uperio pušku sebi u glavu i povukao okidač.
Australska javnost je zgrožena, a potresne kolektivne uspomene ove nacije-kontinenta prisjećaju se serijskog ubojice, najgoreg u svojoj povijesti, kojem je prije 22 godine počelo suđenje za brutalan višegodišnji krvavi pohod. Silovatelj i koljač, Ivan Milat, potomak Hrvata koji je davno doselio u ovu zemlju, u pamćenju Australaca i danas je jedna od najmračnijih točaka u povijesti.
Bilo je tek 6.30 ujutro 22. svibnja 1994. kad je 50 specijalaca australske policije upalo u dom Ivana Milata u Eagle Valeu i navuklo mu na ruke lisičine. "Pa, što vam je? Kakva ubojstva, pobogu?", govorio je policajcima dok su ga odvodili. Jesenje jutro tek je svitalo, a oni su već, osim mnoštva drugih kompromitirajućih dokaza, u kući pronašli svu silu oružja kojim je ovaj potomak hrvatskih doseljenika bio fasciniran cijeli život. Više nije bilo sumnje.
U zabačenom predgrađu Sydneyja, 50-ak kilometara južno od velegrada, upravo su uhvatili jednog od najgorih serijskih ubojica u povijesti Australije, osumnjičenog za krajnje brutalna ubojstva najmanje sedam mladih autostopera u razdoblju od 1989. do 1993. i s naznakama seksualnog iživljavanja nad nekima od njih. Bilo je tu svega. Od odrubljivanja glave mačetom dok je žrtva još bila živa, desetaka uboda nožem, pa do ispaljivanja desetak hitaca žrtvi u glavu.
Ivan Milat danas služi sedam doživotnih robija jednu za drugom, uz još 18 godina zatvora i bez mogućnosti pomilovanja. Pritom mu nisu uspjeli dokazati da je u najmanje četiri godine iživljavanja na autocesti Melbourne - Sydney pobio još 20-ak drugih djevojaka i mladića. “Hvatanje Milata” (“Catching Milat”) bila je jedna od najgledanijih emisija na Seven Networku, drugoj najvećoj komercijalnoj TV kući u Australiji, a prema njegovom krvavom pohodu snimljen još prije serijal "Wolf Creek".
Dvodijelna miniserija s dobrim je razlogom kod gledatelja bila tako iznimno popularna, jer je, kao i neki drugi igrani ili dokumentarni filmovi, pa i neke knjige, pokušala odgovoriti koji se to vrag dogodio u glavi čovjeka koji, istina, jest potekao iz krajnje disfunkcionalne obitelji, ali je kao mladić bio poznat kao nadaren za matematiku, umjetnost, usto nepušač, antialkoholičar i odmalena navikao na težak i pošten rad.
"Uvijek je bio najpametniji od svih nas", opisivao ga je koju godinu kasnije njegov brat Alexander, što je u obitelji sa 14-ero djece imalo posebnu težinu. Njegov otac, Stjepan Marko Milat, rođen je dan nakon Božića 1902. u Blatu na Korčuli. Njegova majka rodila je čak 22 djece, od kojih je najranije djetinjstvo preživjelo samo njih četvero. Stjepana i njegova brata otac je stoga već na pragu punoljetstva uputio da pođu tražiti sreću negdje drugdje.
Neko vrijeme plovili su na prekooceanskom brodu, obavljajući najniže i najteže poslove, da bi, stigavši 1926. do Australije, Stjepanov brat odlučio ostati na Novom Zelandu, a sam Stjepan u Australiji. Došao je na valu hrvatskih doseljenika koji su radili u rudnicima srebra i olova. Bio je tako čvrst i dobar radnik da posao nije izgubio ni u doba svjetske gospodarske depresije. A onda, 1934. upoznao je 14-godišnju kćer engleskih imigranata, Margaret, da bi se dvije godine poslije vjenčali. Išli su za poslom po istočnoj obali Australije, od luke u Sydneyju do čeličana na sjeveru, a onda su od 1939. krenula djeca, pa su Milatovi za koju godinu skuckali neku ušteđevinu za komad plodne zemlje s potokom u blizini na jugozapadnim rubovima Sydneyja.
Ivan Robert Marko Milat rodio se dva dana nakon Božića 1944., kao peti u nizu braće i sestara. Svima su im prve uspomene bile da su na uzgoju kupusa i rajčice radili i prije nego što bi stasali za školu, da su znali zalijevati do dva sata iza ponoći, da je otac izrazito često bio pijan, nasilan, i da je često napadao majku. Ivanov brat Boris, stariji od njega dvije godine, prisjećao se u ‘90-ima da je kao dječačić od kakvih osam godina pokušavao braniti majku od oca koji bi joj lupao glavom o zid.
Prisjećao se i toga da je i majka imala žute minute, kao kad je u naletu bijesa potegnula nož na malog Borisa. "Umalo mi je odsjekla prokletu ruku. Redovito me je tukla. Jednom prilikom tako me je udarila po ruci štapom za pridržavanje rajčica da mi ju je slomila", objašnjavao je poslije Boris djetinjstvo uz majku koja ga nije voljela.
Najstariji Alexander imao je samo sedam godina kad mu je otac dao pušku da puca u ptice koje bi im slijetale na polje. Otac je, uostalom, svu svoju djecu odmalena učio pucati. Australski potomci Korčulana odrastali su u atmosferi teškog rada, s ocem alkoholičarem, okruženi nasiljem. Mali Ivan, činilo se, bio je jedna od rijetkih svijetlih točaka u obitelji. Uvijek poslušan, do krajnosti uredan i pedantan, izrazito pametniji od svih, nadaren za matematiku i umjetnost u lokalnoj katoličkoj školi, i tako sve dok nije počeo markirati s nastave.
Školu je napustio s 15 godina kako bi obilazio gradilišta u potrazi za poslom, jer bili su siromašni i trebali su novac. A onda je krenulo doista naopako. Sa 17 godina uhvatili su ga u provali i krađi, za što je dobio pola godine u domu za maloljetne delinkvente. U ‘60-ima je zbog provala i krađa automobila u zatvoru završio još četiri puta. U mladićevoj glavi očito nešto nije štimalo. E da bi 1971. nastao potpuni lom. Imao je tu nesreću da je prvi naišao na automobil u kojem su se netom sudarili njegova najmlađa sestra i jedan od braće, na mjestu poginuvši u masi zgužvanog metala, krvi i raskomadanih glava.
Samo mjesec dana poslije dvije djevojke koje je pokupio dok su stopirale, optužile su Ivana za silovanje. Tvrdile su da ih je vezao, pokazivao im nož, "dogovarao se" s njima da ne vrište dok im bude rezao grkljane i slično. I to na mjestu na kojem će, niti dva desetljeća poslije, pronalaziti ostatke njegovih izmrcvarenih žrtava. Tri godine Milat je bio u bijegu na Novom Zelandu, da bi se 1974. vratio, odmah bio uhićen, ali i oslobođen jer je jedna od djevojaka nedosljedno svjedočila na sudu.
I dalje nepušač, antialkoholičar, neporočan, uredan, pristojan, točan i odgovoran na svom radnom mjestu kao vozač kamiona, dapače radoholičar, nikome nije padalo na kraj pameti da njegovi odlasci na vožnje motociklima, autima ili u zasjede u lovu, na kraju imaju svrhu doći do malo drukčijeg plijena od četveronožaca. 1975. činilo se da se sad već 31-godišnji Ivan Milat koliko toliko posložio u svojoj glavi. Upoznao je 17-godišnju Karen, djevojku koja je upravo izišla trudna iz veze s njegovim rođakom i s njom je odselio iz roditeljskog doma, kako bi živjeli u kamp-kućici, štedeći za svoj komad zemlje.
Njezinog sina Jasona prihvatio je potpuno kao vlastito biološko dijete, a sredinom 1980-ih Ivan i Karen su se i vjenčali. Izvana je sve izgledalo u redu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
"Serijski ubojica imigranata prijatelj je Mire Barešića" "Hrvat iz zabiti godinama klao australske autostopere" Novinar koji je napisao ovaj članak je očiti "simpatizer" HRVATA... Pa zar je bitno čiji je prijatelj i koje je nacije-vjeroispovjesti ili kome se moli... Ako ... prikaži još!. Ako je ubojica i zločinac onda ga treba zatvoriti i pravedno osuditi da se to nikada ne ponovi.... Svaka šuša glumi novinara i sije sjeme mržnje među narodima i vjerama... Bave se svime osim onim čime bi trebali a to je novina
jel bio ustasa ?
Tiha jeza samo nas ovakvi izrodi trebaju propagirat u svijetu,totalni psihopat kojeg je trebalo smaknut sa lica zemlje..ova Australija živa divljina,tko tamo uopće želi živjet,pored svih mogućih zmijurina,morskih pasa i divljih pasa koji haraju kontinentom..