Dokumenti i nakit ubijenih žena samo su neki od dokaza koje je slovenska policija pronašla u kući najpoznatijeg serijskog ubojice u bivšoj Jugoslaviji, Metoda Trobeca.
Trobec je u Dolenji Vasi u Sloveniji od 1976. do 1979. ubio pet žena i zapalio ih u krušnoj peći kako bi uništio dokaze. Ipak, u prikrivanju nije potpuno uspio.
Dio dokaza koje su pronašli u njegovoj kući strave završio je u deponiju Muzeja slovenske policije kraj Ljubljane. Na zidu muzeja vise i slike s očevida.
Policija je u peći pronašla dijelove kostiju svih pet Trobecovih žrtava, zlatne lančiće i dokumente nesretnih žena. Uz slike stoji i optužnica koja otkriva detalje hladnokrvnih ubojstava.
Trobec je žene, od kojih je najmlađa imala 19 a najstarija 52 godine, obično upoznavao u kafićima, a zatim bi ih pripite odvodio kući.
Tijekom seksa bi ga, kako je sam rekao policiji, “nešto zgrabilo” pa bi ih počeo daviti.
Kad je vidio da su mrtve, zapalio je njihova tijela i stvari. Za većinom nestalih žena policija nije ni tragala jer su imale problematičnu prošlost, a neke su bile sklone i samoubojstvima.
Otkrili su ga slučajno, kad je policija pretresla njegov stan zbog toga što ga je njemački turist prijavio za krađu.
Osudili su ga na smrtnu kaznu, koju su poslije promijenili u 20 godina zatvora. Bio je agresivan i u zatvoru, pa je dobio još 15 godina za pokušaj ubojstva zatvorenika.
Iz zatvora je trebao izaći 2014., ali se objesio u ćeliji 2006. Njegovu kuću strave, koju je u međuvremenu prodao, srušili su.
Osim Trobeca, Sloveniju je potreslo i peterostruko ubojstvo u Jareninskom Dolu 1966. Tada jedva punoljetni mladić ubio je svog očuha i još četvero ljudi. Do svađe je došlo zbog toga što mu očuh nije htio dati novac.
Očuh ga je namjeravao zaplašiti sjekirom i istjerati iz kuće, a mladić je počeo mahati nožem. Kad je vidio da je ubio petero ljudi, zaključao je vrata kuće i ostavio poruku: Otišli smo u grad.
Tijela su otkrili susjedi tek nakon nekoliko dana, kad je mladić već otišao na služenje vojnog roka. Sedam godina poslije, nakon grafološkog vještačenja poruke, pronašli su ubojicu.
U istom muzeju se čuva fotografija poruke, ali i slike s krvavog mjesta ubojstva. Osim priča i panoa s fotografijama 60 najstrašnijih zločina Slovenije, pažnju posjetitelja najviše privlači vitrina s dijelovima tijela.
U formalinu se čuvaju fetusi iz ilegalnih pobačaja, tetovirana koža žrtava koja bi olakšala prepoznavanje, ali i dijelovi tijela ubijenih.
Početkom 20. stoljeća ilegalne abortuse često su radili nestručno, pa su završavali i smrću žena. U formalinu se čuva i šestomjesečni fetus kojeg je majka pobacila.
U staklenkama ima i dijelova kože s tragovima baruta koji dokazuju da je žrtva ubijena pištoljem iz neposredne blizine. Čuvaju i dlan muškarca koji je umro od strujnog udara, a na ruci se vide otisci električnog kabela koji je slučajno uhvatio.
U staklenoj boci u muzeju imaju i glavu žene koju je ljubomorni muž 12 puta udario sjekirom po glavi. Za taj dio izložbe muzeju je eksponate posudio Zavod za sudsku medicinu.
U staklenoj kutiji, odmah na ulazu u muzej, čuvaju se stopala, dlanovi i glava žene ubijene 1985. u Ljubljani. Ona se posvađala s nećakom, s čijom je obitelji imala nerazjašnjene imovinske odnose, i zabranila mu ući u svoju kuću.
Mladić, koji je tada imao 16 godina, udario ju je kolcem po glavi, a kad je vidio da je mrtva, skinuo ju je i odrezao joj glavu i udove kako je ne bi mogli identificirati.
Tijelo je bacio iza kuća, a udove stavio u vrećicu i zakopao ih. Policiji ga je prijavio njegov otac, koji je ispod kreveta pronašao krvavu odjeću.
Dobio je šest godina maloljetničkog zatvora, a odslužio je samo četiri. Iz svih slučajeva koji su predstavljeni u muzeju izostavljena su imena i osobni podaci zločinaca i žrtava, iz pijeteta prema ubijenima.
Građa za muzej počela se skupljati još 1920. godine, a u njemu se čuvaju i stari predmeti koji su se koristili za ubojstva, poput improviziranih omči za davljenje.
Izložene su i lisice kakve su se koristile pri uhićenjima na početku prošlog stoljeća, ali i aparat za fotografiranje osumnjičenika. U vitrini stoje i neuobičajeni predmeti kojima su se ubojice služile kako bi savladale svoje žrtve, poput metle, srpa, drvenog štapa s oštricom...
Osim prostora koji prikazuje ubojstva, muzej ima i dio u kojem su predmeti pronađeni u zapljeni ilegalnih droga. Izložene su sve vrste droga, a neke od njih spremljene su onako kako su i pronađene.
Domišljati dileri pokušavali su drogu švercati u kutijama za šibice i zamaskirane u ukrasno kamenje. Među krivotvorenim novcem, osobnim iskaznicama i vozačkim dozvolama, našle su se i dvije lažne štedne knjižice Ljubljanske banke.
U muzeju se čuva i stari motor ilegalnog imigranta iz Čehoslovačke koji je 1982. godine pokušao ući u Jugoslaviju.
Uspio je prijeći slovensku granicu, ali je motorom upao u rupu pa ga je policija ulovila, ali i spasila.
U muzeju je, osim motora, i pismo koje je napisao prijatelju nakon što je odslužio kaznu, odselio se u Australiju i osnovao obitelj.
U dirljivo napisanom pismu objašnjava prijatelju kako je samo htio bolji život te kako u novoj domovini živi sretno s obitelji.
U muzeju je izložena tek desetina svih izložaka koji policija ima, a nisu predstavljeni ni novi primjeri slovenskih zločina jer je muzej 2000. godine preseljen iz potkrovlja zgrade u sklopu Policijske akademije u puno manji prostor.
Izložbu najčešće posjećuju studenti kriminalistike, sudske medicine ili policijske akademije, a svatko tko odluči pogledati nesvakidašnje eksponate besplatno dobije i vodiča.
