Kao i svaki drugi nasilni ispad u njegovu životu, i ovaj se vremenski poklapao s nekom od tragedija u Ivanovu životu. Baš u to vrijeme u padu s motocikla teško je stradao još jedan njegov brat, David, zadobivši teške ozljede mozga.
A onda je uslijedio još jedan pad u Ivanovu životu. Na Valentinovo 1987. Karen je pobjegla iz kuće sa sinom dok je Ivan bio na poslu. I usput je dnijela sve iz kuće, osim pukih zidova.
Bio je 19. rujna 1992. kad su dvojica džogera u šumi Belanglo, na samom rubu savezne države New South Wales, nekih 150 km južno od Sydneyja, osjetila čudan miris. Pomislili su da je riječ o kakvoj uginuloj životinji, a potom su primijetili u jednom grmu ono za što su isprva pomislili da je klokanova noga.
Da bi užasnuti shvatili da je riječ o ljudskoj podlaktici. A onda su pod lišćem ugledali i ostatak tijela. Već sljedeći dan, samo 30 metara dalje, policajci su našli i drugo tijelo.
Ispostavilo se da je riječ o ostacima Joanne Walters (22) i Caroline Clarke (21) i da ih je ubojica svezao, nekoliko desetaka puta izbo nožem i ispalio u njih niz hitaca. A bilo je i tragova seksualnog nasilja.
Djevojke su posljednji put viđene još u travnju u svom kvartu Kings Cross u Sydneyju, netom prije nego što će krenuti u stopiranje diljem velike, prekrasne zemlje, čuvene po tome da se po njoj vrlo opušteno i sigurno može putovati na taj način.
Mjesec dana policija nije uspijevala pronaći baš nikakav trag, osim da u ubojstvu postoje i tragovi rituala.
Istražitelji su ipak uočili da je na tom području nestalo još petero stopera, i to 1989. još dvoje 19-godišnjih Australaca, Deborah Phyllis Everist i njezin dečko James Gibson, te tri mlade Njemice, Simone Schmidl (19), nestala 1991., Anja Habschied (20) i Gabor Neugebauer (21). Sve su ih redom pronalazili tijekom 1993. u istoj šumi kao i prve dvije djevojke, uz tragove jeziva nasilja, primjerena najmračnijim trilerima.
Deborah je bila bez donjeg rublja, očito izrezana nožem. Jamesu je ubojica očito prvo nožem duboko zarezao kralježnicu kako bi ga paralizirao, a potom ga izbo u srce, jetra i pluća.
Ležao je 50 metara dalje. Simone je pak bila izmasakrirana nožem, a Gabor, iako odjevenu, našli su s ljepljivom trakom preko usta, zadavljenu i sa šest metaka ispaljenih u glavu. Anju je pak ubojica ubio tako što joj je odrubio glavu mačetom. Glavu joj nikada nisu našli.
Više nije bilo nikakve sumnje da imaju posla s osobito okrutnim i poremećenim ubojicom. Raspisali su nagradu od pola milijuna australskih dolara za informaciju koja bi dovela do serijskog ubojice. 400 istražitelja krenulo je od ravno milijun tragova koje su ubrzo sveli na 10.000.
Pretresli su svu silu podataka nadležnih za kontrolu prometa, dozvola za oružje, međunarodnih kriminalnih dosjea, uopće svake zamislive papirologije i broj sumnjivaca suzili prvo na 230, a potom i na 32.
Ivan Milat bio je jedan od njih zbog dojave iz listopada 1993. da ga je netko vidio kako na stražnjem sjedalu vozi dvije svezane djevojke, a i supruga jednog od njegovih kolega s posla imala je neobične primjedbe o njemu.
Tek u siječnju 1994. jedan od istražitelja uočio je da je potomak hrvatskih emigranata 20 godina prije na sudu oslobođen optužbi za silovanje na ne pretjerano sretan način.
A onda, u travnju 1994., iz Birminghama u Engleskoj policiji se javio Paul Onions, mladić koji im je ispričao da je 1990. stopirao niti kilometar sjeverno od kobne šume i jedva pobjegao čovjeku koji ga je povezao.
Rekao je da je riječ o razvedenom muškarcu, sinu „imigranta iz Jugoslavije“ i zaposlenom u cestovnom transportu. Naravno da je Onions odmah doputovao u Sydney.
Od ponuđenih fotografija dvoumio se između dvije, da bi nakon još malo razmišljanja sa sigurnošću pokazao na Milata, za kojega je rekao da mu se predstavio kao Bill.
Uperio je pištolj u njega i rekao mu da je to pljačka. Shvativši iz kratkog razgovora da „Bill“ s njim ima i nešto drukčije namjere od puke krađe, Onions se okrenuo i stao bježati.
Iza njega su se začuli pucnjevi, oko njega su fijukali meci. Policiji je to bilo dovoljno za spektakularno uhićenje, nakon kojeg Milat više nikada nije ugledao slobodu.
U kući su mu našli svu silu oružja koje je odgovaralo ranama na tijelima ubijenih i nevjerojatnu količinu streljiva. Našli su i mnoštvo predmeta koje je uzimao žrtvama.
Činilo se kao da je u stvari skupljao trofeje sa svojih žrtava, a ako je do tada i postojao promil sumnje da ipak imaju pogrešnog čovjeka, u stanu su mu našli i fotografiju jedne od djevojaka koju je ubio.
Čak 62 dana su im trebala za kompletiranje dokaza, da bi suđenje napokon počelo u ožujku 1996. Optužnica je imala 3500 stranica, predočeno je 420 dokaza i devetero svjedoka.
Sve optužbe Milat je nijekao, ali mu nije bilo spasa. Nakon 15 tjedana za svako ubojstvo dobio je po jednu doživotnu robiju, a još 18 godina dobio je za pokušaj ubojstva, orobljavanje i nezakonito zatočavanje Onionsa.
Već prvog dana u zatvoru Maitland Gaol Milata je teško isprebijao njegov cimer u ćeliji. A godinu dana poslije umalo je uspio pobjeći iz zatvora u društvu osuđenog dilera i bivšeg vjećnika iz Sydneyja Georgea Savvasa.
Savvasa su sljedeći dan pronašli obješenog u ćeliji, a Milata su premjestili u supersigurni zatvor Goulburn kod Sydneyja.
Milat se potom žalio i zato što je, kako je tvrdio, imao lošu obranu na suđenju. Ali mu nije uvaženo. Kao što ga je 2004. odbio i Vrhovni sud. Već u nekim godinama, imao je 65, u očaju si je odsjekao mali prst i poslao predsjedniku Vrhovnog suda.
Naravno da potez nije imao nikakva učinka, osim što su ga čuvari stali motriti još pažljivije nego prije. Njegov dom do kraja života će ostati ćelija tri sa pet metara. I tu bi priči bio kraj da nije jednog vrlo nezgodnoga detalja.
I dio istražitelja i porotnici na suđenju, čak i Milatov branitelj iz suđenja za silovanja iz 1971., još tijekom suđenja za ubojstva otvoreno su izjavljivali da Milat ubojstva nije mogao izvesti sam.
U najmarnju ruku zato što je u istrazi utvrđeno da je tijelo Jamesa Gibsona kroz šumu nakon ubojstva premjestio više od 150 metara dalje. A to teško da je bio u stanju sam izvesti. Sumnje su padale na nekoliko njegove braće, čak i jednu sestru.
Ono što je bilo sigurno jest da Boris Milat sigurno nije bio pomagač jer ga je obitelj, u kojoj je inače vladao zakon omerte, iz niza razloga odbacivala. Zapravo se godinama skrivao od njih.
Godine 2015. napokon su ga našli novinari. Rekao im je da je siguran da je njegov brat svojedobno ubio i jednog vozača taksija.
"Mislim da je, zapravo, počinio mnogo više ubojstava od ovih sedam", rekao im je.
"Koliko točno?", pitali su ga.
"Oko 28", rekao im je Boris ono što su najozbiljnije sumnjali svi uključeni u jedan od najgorih slučajeva serijskog ubojice u povijesti Australije.
