Australski znanstvenik David Goodall (104) koji je u Švicarsku doputovao isključivo zato da u jednoj tamošnjoj klinici nad njim obave eutanaziju, novinarima je otpjevao "Odu radosti" Ludwiga van Beethovena. HINA javlja da će smrt dobiti, u skladu s aranžmanom, tijekom narednih 24 sata, te da je nestrpljivo iščekuje. David Goodall ne boluje od neke terminalne bolesti, ali je ocijenio da mu se kvaliteta života srozala i zato je vrijeme za odlazak.
"Ne želim više živjeti", rekao je pred okupljenim novinarima i tv-kamerama u jednom hotelu u Baselu. "Sretan sam što ću sutra skončati i cijenim stručnu medicinsku pomoć zemlje koja mi je to omogućila", dodao je radosno. Na pitanje koju bi glazbu izabrao slušati u posljednjim trenucima, rekao je da o tome nije razmišljao, ali da bi to možda bila 9. Beethovenova simfonija i zatim je odlučno zapjevao "Odu radosti" na njemačkom jeziku što je dočekano pljeskom.
O njemu je Express nedavno detaljno pisao kao o najstarijem živućem, usto i aktivnom znanstveniku na svijetu. Na Švicarsku su odlučio zato što je potpomognuto samoubojstvo osoba koje ne boluju od nikakvih neizlječivih bolesti i ne trpe posebnu patnju, ilegalno. Kako je Goodall s obzirom na svoju dob u fascinantnoj psihofizičkoj formi, njemu je potpomognuto samoubojstvo apsolutno zabranjeno, odnosno zabranjeno je ikome da mu u tome pomaže.
On je, zapravo, živio briljantno sve do prije dvije godine. Imao je 102, a još uvijek je glumio u lokalnom amaterskom kazalištu. Desetljeća je proveo kao istraživač asistent na Sveučilištu Edith Cowan u Perthu. I tako sve do 2016. Tada je sve krenulo krivo. Uprava sveučilišta naglo je odlučila da on više nije u dovoljno dobrom stanju da bi nastavio dolaziti u kampus i naprosto su ga isključili. Tvrdili su da je odluka pala zbog "njegove dobrobiti", kao, da mu se nešto ne bi dogodilo. Uprava je nakon nekog vremena povukla svoju odluku, ali šteta kao da je već bila učinjena.
Naglo mu je počeo slabiti vid, na snimci s proslave 104. rođendana vidi se da ima veliki flaster na desnoj šaci, da je bitno slabije pokretljiv. A samo dvije godine prije vlastitim rukama je skupljao desetke knjiga s polica iz ureda i slagao ih u kutije kad ga je sveučilište, pa, deložiralo nakon otkaza. A onda se prije nekoliko mjeseci dogodilo nešto što je vjerojatno doživio kao posljednji udarac na svoje dostojanstvo.
U svom stanu u Perthu, a živio je sam, jednog dana je pao i nije više bio dovoljno snažan za ustati. Ležao je na podu cijela dva dana prije nego što je došla domaćica, pronašla ga onakvog na podu i pomogla mu ustati. "Zvao sam, ali me nitko nije mogao čuti", objašnjavao je poslije za ABC. U danima nakon toga odlučio je da je došlo vrijeme da umre.
