Na poziv ruskog cara Aleksandra II., iranski šah Nasir el-Din Kadžar posjetio je Sankt Petersburg 1873. godine. Car ga je odveo na balet, gdje je šah ostao fasciniran plesačima, a posebno su mu se svidjele oprave balerina.
Tzv. tutu suknjice, kratke i široke, opčinile su ga toliko da je po povratku u svoju palaču naredio krojačima da svim njegovim ženama skroje slične.
A posla za krojače je bilo puno jer šah je imao 84 žene u svojem haremu. Sve su žene odbacile tradicionalne široke hlače i haljine te od tada nadalje nosile kratke haljine koje su otkrivale koljena, dok su na nogama imale visoke čarape.
Na izložbi na njujorškom sveučilištu ove je godine prvi put šira publika mogla vidjeti kako je izgledao život na dvoru šaha Nasira el-Dina, koji je Perzijskim Carstvom vladao od 1848. do 1896. godine.
Bio je jedan od najdugovječnijih vladara u povijesti carstva dugoj 2500 godina i najdulji u svojoj dinastiji.
Bio je, također, prvi moderni šah koji je službeno posjetio Europu, i to tri puta, te je tako uspostavio diplomatske veze s brojnim europskim državama, primjerice Njemačkom.
Šah je modernizirao Perzijsko Carstvo na nekoliko područja, učinio i nekoliko pogrešaka koje su ga kasnije stajale ne samo trona, nego i života, no bio je i jedan od najživotopisnijih vladara.
Šah je, naime, bio ljubitelj umjetnosti, posebno poezije, koju je i sam pisao, te slikarstva kojim se također bavio. Držao je korak i sa svjetskim trendovima pa je tako obožavao fotografiju.
Štoviše, bio je prvi Iranac koji se fotografirao i jedan od prvih koji je sam fotografirao.
Kad je ruski fotograf Anton Sevrijugin otvorio prvu fotografsku radionicu u Teheranu, šah ga je imenovao službenim dvorskim fotografom. Od njega je puno naučio.
Sevrijugin je fotografirao šaha u nekoliko navrata, kao i golemu Golestansku palaču u kojoj je šah živio. On je bio toliko oduševljen da je u palači dao urediti fotografsku sobu u sklopu koje je bila i tamna komora.
Nasir el-Din tamo je provodio sate i dane razvijajući svoje fotografije. Sevrijugin je fotografirao šaha, njegovu obitelj i muške sluge.
No prema šijitskim običajima, na slikama, pa tako i na fotografijama, bilo je zabranjeno prikazivati ljudsko lice, a posebno se to odnosilo na žene.
Šah je bio jedini u carstvu koji si je mogao dopustiti da prekrši taj običaj. I dok je ruski fotograf snimao njegove sinove i unuke, šah je ovjekovječio prvu suprugu, Anis al-Doleh, te sve druge žene u haremu.
Upravo su te fotografije bile pravi hit kad su otkrivene. Nikad dosad nisu viđene tako intimne fotografije s iranskog dvora.
Na njima nema ništa kontroverzno, osim izgleda šahovih žena i njihove opuštenosti.
Prvo što upada u oči svakako je izgled žena u haremu, koji se drastično razlikuje od današnjih zapadnjačkih kriterija ljepote, kojima se većina vodi kad zamišlja harem na dvoru nekog istočnjačkog vladara.
Nisu to bile vitke i krhke žene dugih, raspuštenih kosa koje krase bogate diademe i krune prepune dragog kamenja. Šahove su žene niske i, blago rečeno, ugodno popunjene.
Glave i vrata pokrivenih bogato ukrašenom maramom, na licima su im glavni aduti spojene obrve i tamni, vrlo izraženi brkovi. Na prvi pogled, čini se kao da se radi o muškarcima.
No tadašnji su kriteriji ljepote bili takvi, posebno u visokoj klasi. Maskulini izgled, koji je uključivao to da je žena jaka i dlakava, privlačio je šaha, i sve su žene u haremu izgledale tako.
"Mnogi misle da su na fotografijama muškarci obučeni poput žena ili čak hermafroditi. To nije istina, ovo su zaista žene, iako je toga bilo u haremima. No bili su skriveni i svakako se nisu fotografirali jer Kuran takve odnose ne dopušta", komentirao je fotografije iz Golestanske palače prof. Boris Dolgov, ruski stručnjak za islamsku povijest i umjetnost.
Što je žena bila jača i deblja, to je bila ljepša, bio je tadašnji kriterij, a posebno se to odnosilo na žene u haremu. One su jele najbolju hranu i nije im bilo dopušteno prečesto se kretati kako bi zadržale svoju liniju.
Obučene u već spomenute kratke suknje koje se šire od bokova prema van, žene su fotografirane zasebno ili u društvu drugih u haremu. Moderni su kritičari primijetili kako se nijedna od njih ne čini nesretnom ili sramežljivom.
Dapače, svaka, a posebno šahova voljena Anis al-Doleh, u fotoaparat gleda samouvjereno, na nekim fotografijama gotovo koketno, potpuno opuštena tijela.
Malo je vjerojatno da su se žene osjećale tako smireno pozirajući nekom nepoznatom čovjeku. Na kraju, smjele su pozirati samo svojem šahu jer, osim eunuha koji su ih služili, nisu smjele imati nikakvog kontakta s drugim muškarcima.
Šuška se kako je šah snimao i golišave fotografije svojih žena, no ako su i pronađene, one su pomno sakrivene.
Najčešće je šah snimao svoju prvu i omiljenu ženu, Anis al-Doleh, koju je nazivao svojom srodnom dušom.
Ona je bila siroče, koja je pokušavala preživjeti čuvajući koze svojih poginulih roditelja. Samu ju je sasvim slučajno našao šah na jednom od svojih lovačkih izleta.
Odmah ju je odlučio povesti sa sobom u Teheran. Obožavao ju je i najviše joj je vjerovao. Navodno joj je povjeravao i državne tajne, a ona je bila i upraviteljica harema.
Na jedno od svoja tri putovanja u Europu poveo ju je sa sobom, no visoki vjerski dužnosnici su se pobunili jer su smatrali kako muslimanska žena nema što tražiti u nemuslimanskim državama.
Zahtijevali su da se Anis al-Doleh vrati u Teheran, što je i učinila te nikad više nije izlazila iz Irana. Šah je zato tri puta posjetio Europu.
Između ostalog, posjetio je Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje se susreo s kraljicom Viktorijom, koja ga je tom prilikom i odlikovala, a bio je i u Berlinu, Bruxellesu, Parizu, a posjetio je i Švicarsku, Italiju, Austriju te Istanbul na povratku u Teheran.
Na svojem je prvom putovanju pisao dnevnik koji je kasnije objavljen. On je jedini iranski vladar čiji je dnevnik javno objavljen.
Oni se i danas mogu pronaći prevedeni na engleski i njemački. Šah je u dnevnicima pisao uglavnom o kulturološkom šoku koji je doživio putujući Starim kontinentom, o ljudima koje je sretao na ulici, a pogotovo o ženama.
Izgled i ponašanje Europljanki za njega je bilo egzotično, a sve je opisivao kroz humor i puno kritike. No vidljivo je da ga sociološka i politička pozadina nije previše zanimala.
Osim fotografije, šah Nasir el- Din u Iranu je pokrenuo prve novine i prvu školu zapadnog tipa, a sve pod utjecajem onoga što je vidio u Europi.
Pod njegovom vlašću Iran je postao dio međunarodne poštanske službe, uveo je korištenje telegrafa, a vjerskim je vođama smanjio ovlasti na minimalne te si je tako uredio sekularnu državu.
Nije to, doduše, bilo toliko zbog napretka, koliko je htio imati svu vlast u svojim rukama. Isto tako, dao je pogubiti svojeg prvog premijera, a iako je nasljednika ubrzo postavio, on više nije imao nikakvih ovlasti.
Jednostavno je sam odlučivao o svemu. Začaran modernim, zapadnim svijetom, lako se dao nagovoriti na sve što je dolazilo iz Europe, a pogotovo na ono što je njemu donosilo novac - bez obzira na to što je to značilo za Iran.
Pa iako je bio reformist u mnogim područjima, vladao je diktatorski. Tako je 1890. godine britanskom časniku Geraldu F. Talbotu dao sva prava na iskorištavanje duhana i cijelog duhanskog biznisa u Iranu na 50 godina.
Novac je uzeo sebi, no ta je odluka izazvala bijes naroda. Protiv njega bili su i vjerski dužnosnici, ali i njegove žene, koje su mu zabranile da puši.
Ugovor je šah ubrzo raskinuo, a pokret naroda koji bojkotirao odluku šaha smatra se začetkom modernog iranskog nacionalizma.
Šah je pokušao u koncesiju dati i iranske željeznice, koje su se tek počele graditi, kao i ceste, no i od te je odluke odustao.
Takve su ga pogreške na kraju i koštale glave. Ubio ga je Mirza Reza Kermani, pobornik učenja Jamala el-Dina Al-Afganija, koji je zagovarao panislamizam i smatra se začetnikom islamskog modernizma. Zahtijevali su da dinastija Kadžar vlada “pravedno”.
Šah Nasir el-Din bio je u posjetu svetištu u gradu Rey, a Mirza Reza ustrijelio ga je dok se molio. Navodno je revolver kojim ga je upucao bio toliko star i hrđav da bi šaha spasio deblji kaput.
Posljednje riječi, kaže legenda, bile su mu: “Ako preživim, vladat ću drugačije”.
Naslijedio ga je sin Mozaffar ed-Din Mirza, koji je Iranom vladao do 1907. godine.
