Nekoliko mjeseci prije nego što je Islamska država 2014. godine napala Sinjar u Iraku, ekstremisti su ubili mladog stražara na granici po imenu Ismail iz mog rodnog grada Kocha.Nakon što sam pobjegla od vlastitog ropstva u rukama islamske države, shvatila sam da je njegova smrt bila znak onoga što će se dogoditi. Iračani - ne samo Jazidi, već i Kurdi i Arapi, suniti i šiiti – znali su za Islamsku državu i prije nego je dobila to ime. Bila je to ideologija i naslijeđe rata. Ali nismo stavili mozaik.
Tako je Nadia Murad, pripadnica naroda Jazidi, aktivistkinja i dobitnica Nobelove nagrade za mir, opisala prve dane rata koji će u idućih pet godina postati najkrvaviji sukob 21. stoljeća.
"U to je vrijeme Ismailova smrt jednostavno smatrana tragedijom. Danas, mi koji smo preživjeli bolje razumijemo što se zapravo dogodilo", kaže ona. Iako je prije mjesec dana Bijela kuća objavila da je 'kalifat islamske države u Siriji eliminiran' Jazidi i drugi i dalje znaju da iako je oslabljena, rane su i dalje svježe i otvorene. Irak i Sirija nikad ih neće zaliječiti. u procesu pomirenja preživjelih nasilja islamske države, Irak i Sirija nikada neće zacijeliti.
Najbrutalnije okrutnosti doživio je mali narod Jazida. Danas njih otprilike 80 posto još je uvijek u izbjegličkim kampovima u sjevernom Iraku, a tisuće ih se preselilo u Europu kao izbjeglice. Za njima će i mnogi drugi. Predviđa se da Irak i Turska uskoro više neće imati ni jednog Jazida.
"Nisam tako pesimistična. Vjerujem da će se jednog dana vratiti u Sinjar gdje je nekoć živjelo oko 600.000 iračkih pripadnika mog naroda i da je naš povratak ključan za pomirenje. Ali da bi se to dogodilo iračke i međunarodne vlasti moraju nam u tomu pomoći. Sinjar nije siguran. Milicije još uvijek patroliraju regijom i nema središnje vlasti", govori Murad.
Nema hrane i pitke vode. Gradovi u kojima još i postoje škole, nemaju učitelja, a bolnice koje su srušene u bitkama nisu obnovljene.
"Iračke vlasti bi nam trebale vratiti povjerenje i angažirati nas u regionalnim snagama sigurnosti. Proces obnove je počeo, no on zahtijeva i političku podršku. Svi preživjeli Jazidi trebali bi sudjelovati u pregovorima koji vode u bolju budućnost", smatra Murad.
Jazidi žele ratnu reparaciju, da im se vrati zemlja, stoka i posjedi koje su izgubili tijekom vladavine Islamske države. Osim toga, Irak bi morao početi kazneno progoniti islamske borce za seksualne i druge zločine nad stanovništvom nad kojim su izvršili bezočni genocid. Uopćene osude za terorizam nisu dovoljne. One ne obuhvaćaju silovanja i porobljavanja i zato sudovi koji su bili formirani za rat u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, moraju biti model da i mi dočekamo pravdu.
"Konačno, iračka vlada i međunarodni akteri moraju pomoći u očuvanju dokaza o genocidu nad Jazidima, uključujući i masovne grobnice, dokumenata i svjedočanstava preživjelih. Spremni smo suočiti se s našim silovateljima i krvnicima na lokalnim i međunarodnim sudovima, pa čak i sudjelovati u odboru za istinu i pomirenje. Ne dopustite da naše priče i naša hrabrost ostanu prepušteni zaboravu", zavapila je Murad u kolumni u Washington Postu.
Prije dva tjedna, moj zet je posjetio Ismailovu udovicu u bolnici u Siriji. Bio je to prvi koji ju je vidio otkad su ona i njezin sin oteti, zajedno s tisućama drugih odraslih Jazida i njihove djece 2014. godine. Odvedeni su iz tal Afara u Mosul, a zatim u Siriju gdje je bila seksualna robinja gotovo pet godina.
"Učinila sam sve što su mi rekli da učinim, samo da bi mi sin ostao živ", rekla je mom zetu.
Ove godine u američkim zračnim udarima ubijeni su njezini zlostavljači i ona je pobjegla. Ali njezina trauma ni približno nije zaboravljena. Ona i sin bili su samo nekoliko metara dalje kad su preživjeli napad minobacačem. Njezin sin je poginuo a ona je hospitalizirana. Sad jedino želi kući u Kocho. Nakon tragične smrti supruga i sina, njezina želja je da se vrati u domovinu i nastavi život, a za to je potreban trajni mir i pomirenje. Vrijeme je da to sazna međunarodna zajednica i da nam u tome pruži podršku", završila je Nadia Murad.
