Ratne fotoreportere mnogi iz njihove branše ne smatraju umjetnicima. Ipak, mnogi od njih čak i u takvim okolnostima mogu snimiti fantastične prizore i pronaći neke tragove ljudskosti u okrutnom i neljudskom okruženju. Povijest ratne fotografije seže u Prvi svjetski rat, no Španjolski građanski rat 30-ih godina prošlog stoljeća definitivno je pobudio želju medija da detaljno informiraju čitatelje o ratnim zbivanjima.
Primarna uloga ratnih fotoreportera je da izvijeste svijet o užasima rata i upozore čovječanstvo da oružani sukobi ne rješavaju probleme nego samo nanose bol i patnju. Koliko ona užasna može biti svjedočile su mnoge ratne fotografije tijekom povijesti, no fotografija koju je 28. veljače 1991. godine snimio Kenneth Jarecke u Iraku je po nečem bila doista posebna.
Irački vojnik umro je u teškim mukama. Pokušao je izaći iz vojnog kamiona preko komandne ploče i razbijenog vjetrobranskog stakla nakon što je vatra progutala vozilo. Nije uspio. Ostao je zarobljen u grčevitom pokušaju da spasi goli život, dok je vatra njegovo tijelo pretvorila u pougljenjeni pepeo. Na fotografiji vojnikove ruke izlaze iz razbijenog vjetrobranskog stakla, pogled mu je uprt negdje u daljinu, a usta su poprimila izraz bolnog samrtnog grča.
Tog dana Kenneth Jarecke je stajao ispred spaljenog čovjeka i fotografirao ga. Samo trenutak prije taj vojnik je bio živ. Imao je ime, borio se u vojsci Saddama Husseina, imao je čin, krenuo je na zadatak. Ili je možda bio tek obični mladić s ulica Bagdada, kojeg su regrutirali i natjerali u rat.
Jarecke je snimio fotografiju neposredno prije no što je rat službeno okončan operacijom Pustinjska oluja. Akciju u predvodile snage SAD-a da bi istisnule iračke trupe iz Kuvajta koje je Irak okupirao šest mjeseci ranije. Kennethova fotografija bila je simbol tog Zaljevskog rata, ali nikad nije ugledala svjetlo dana. Niti jedan urednik u Americi nije ju htio nikada objaviti.
Ratne fotografije često su predmet rasprava o tome treba li ih objaviti ili ne. Vijetnamski rat obilježile su fotografije Rona Haeberlea – upravo je on dočarao sve strahote pokolja u My Laiu. Fotoreporter Nick Ut sablaznio je svijet fotografijom uplakane djece i nage djevojčice koja trče ususret fotografu bježeći od napalm bombi koje su spalile njihovo selo u pozadini fotografije. Eddie Adamso dobio je Pulitzera za ratnu fotografiju poznatu kao 'Saigonska egzekucija'. Sve one imale su veliki utjecaj na čitalačku publiku i izazvale antiratno raspoloženje u javnosti, piše Atlantic.
Ipak, nakon rušenja aviona Malaysian Airlinesa na letu MH 17 prije pet godina iznad Ukrajine, američki novinski urednici odlučili su da iz moralnih i etičkih razloga neće objavljivati fotografije poginulih putnika. Ponekad je doista potrebno cenzuriranje fotografija da bi se javnost zaštitila od nasilnih scena, ali to ujedno znači nepotpuno izvještavanje, pa čak i svojevrsno varanje publike i prikrivanje strašne istine.
U slučaju spaljenog iračkog vojnika, ova hipnotizirajuća i užasna fotografija zapravo je trebala osvijestiti javnost koja je doživljavala ovaj rat kao nekakvu video-igricu u kojoj američki vojnici 'humano i precizno', uz pomoć sofisticirane opreme, precizno gađaju samo vojne ciljeve. Onog trena kad su magazin 'Time' i agencija 'Associated Press' odlučili cenzurirati ovu fotografiju, uskratili su javnost informirati o stvarnim užasima tog sukoba i o patnjama i mučnim posljednjim trenucima ovog anonimnog vojnika.
Slika ipak nije u potpunosti izgubljena. 'Observer' u Velikoj Britaniji i 'Libération' u Francuskoj objavili su ju ubrzo nakon što su to odbili američki mediji. Mnogo mjeseci kasnije, fotografija s pojavila ipak i u specijaliziranom magazinu 'American Photo' i odmah izazvala kontroverze. No, došla je prekasno da bi imala značajniji utjecaj na publiku. Sve je to iznenadilo autora fotografije koji je pretpostavio da će mediji jedva dočekati da počnu otkrivati pravu istinu o tom ratu.
"Kad imaš fotografiju kao dokaz kojim možeš opovrgnuti jedan mit koji se širi u javnosti, onda misliš da će ju mediji i objaviti", rekao je Kenneth Jarecke
"Dopustite mi da odmah kažem da ne volim tisak i novinare", izjavio je glasnogovornik američkog zrakoplovstva u siječnju 1991. godine na brifingu za novinare i tako izrazio ogorčenost vojske prema medijima. U vrijeme kada je počeo Zaljevski rat, Pentagon je već razvio metode kako da kontrolira pristup informacijama i kako da ih maksimalno usmjeri i ograniči. U Grenadi i Panami tijekom 80-ih, TV i radio reporteri, zajedno sa snimateljima i fotografima odlazili bi na frontu u pratnji vojnih službenika zaduženih za odnose s javnošću koji su pomno pratili svaki njihov korak i izvještaj.
U vrijeme kada je počela Operacija pustinjska oluja sredinom siječnja 1991., Kenneth Jarecke je odlučio da više ne želi biti ratni fotoreporter jer je to, kako je rekao – "profesija koja vam odredi život." Ali nakon invazije Saddama Husseina na Kuvajt u kolovozu 1990. godine, Jarecke je bio vrlo kritičan prema fotoreportažama koje su dolazile iz Pustinjskog štita, operacije koja je prethodila sukobu i koja je obuhvaćala pripremu američkih trupa za oružanu intervenciju.
"Bile su to samo idilične fotografije čarobnih zalazaka sunca s devama i tenkovima u kadru. Vjerovao sam da postoji velika praznina koju bih mogao popuniti", objasnio je godinama kasnije što ga je motiviralo da se vrati ovom pozivu.
Na terenu s vojnicima, prisjeća se Jarecke, stalno se morao sukobljavati s oficirima zaduženima za nadzor fotoreportera. Čim bi se udaljio koji metar izvan dopuštenog prostora, ovaj bi na njega urlao 'Što to radiš?'.
Iako je od tada prošlo skoro 30 godina Jarecke je i dalje ogorčen:
"Zamislite da mi nekakav poručnik određuje gdje ću stajati usred pustinje!"
Kako je rat početkom veljače uzimao sve više maha, tako je vojni poručnik pratio Jareckea i nekoliko drugih novinara tijekom priključivanja zrakoplovnom korpusu i proveli s njima dva tjedna na saudijsko-iračkoj granici ne redeći gotovo ništa. No, to nije značilo da se nije ništa događalo, nego da oni jednostavno nisu imali pristup akciji.
Tijekom istog razdoblja, vojni fotoreporter Lee Corkran ubacio se u 614. eskadrilu taktičkih borbenih zrakoplova američkog ratnog zrakoplovstva u Dohi u Kataru i snimao napade iz zraka. Bio je tu da fotografira za Pentagon i da se plasiraju te fotografije upravo onako kako to njima odgovara, što znači ne prvenstveno za medijsku distribuciju.
Na njegovim slikama piloti gledaju preko ramena kako bi provjerili druge zrakoplove. Bombe koje vise s krila borbenih aviona, u kontrastu s mekim bijelim oblacima i oker pustinjom ispod njih.
U daljini se na obzoru jasno vidjela zakrivljenost zemljine kugle. Na misijama, Corkranov zrakoplov bi često izvodio akrobacije i okretao se naopačke velikom brzinom, dok su piloti izbjegavali rakete protuzračne obrane, ostavljajući za sobom na nebu srebrne pruge. Gravitacijske sile su uvećavale težinu njegovih kamera, toliko da bi mu mogle slomiti vrat.
Prizori koje je snimao Corkran nisu bile dostupne američkoj javnosti unatoč tomu što su svi mediji gotovo neprekidno objavljivali novosti s ratišta i to 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu.
Neke od najčešće viđenih slika zračnih napada nisu ni snimili fotografi nego kamere pričvršćene za zrakoplove i prikazivali su laserski navođene rakete koje gađaju ciljane zgrade. Snimke su postale vizualni simbol tog rata uz uvjeravanja kako je riječ o 'pametnim bombama' i 'kirurški preciznim napadima'. Slike koje su se prikazivale u javnosti uglavnom su bile snimljene iz velikih visina pa se na njima nisu ni mogli vidjeti ljudi. Niti jedna od fotografija nije izgledala nimalo nasilno, dapače sve su apstrahirale ljudska stradanja.
Hardverski usmjerena pokrivenost rata uklonila je empatiju za koju Jarecke kaže da je ključna u fotografiji, osobito fotografiji koja je namijenjena dokumentiranju smrti i nasilja.
"Fotograf bez empatije", primjećuje, "samo zauzima prostor koji bi se mogao bolje iskoristiti."
Krajem veljače, tijekom posljednjih sati rata, Jarecke i ostatak novinara vozili su se danima kroz pustinju:
Zaključili su da se nalaze u južnom Iraku, negdje oko 70 kilometara od Kuvajta i počeli su voziti u tom smjeru autocestom broj 8, tu i tamo zastajkujući da bi snimili fotografije i napravili videozapise. I onda su došli do stravične scene - izgorjelog iračkog vojnika u konvoju i spaljenih leševa. Jarecke je sjedio u kamionu s Patrickom Hermansonom, časnikom za odnose s javnošću. Pomaknuo se da izađe iz vozila sa fotoaparatima. Hermanson se usprotivio i rekao da je scena neukusna. Pitao me zašto to snimam?
"Ni mene to ne zanima", odgovorio mu je Jarecke. Rekao je časniku da ni on ne želi da njegova majka vidi njegovo ime pored takve fotografije:
"Ali ako ne snimam takve slike, ljudi poput moje mame će misliti da je rat ono što vide u filmovima. Zato to moram učiniti."
"Pustio me je. Nakon toga me nije pokušavao zaustaviti, a mogao je jer tehnički nije bilo dopušteno da, prema njihovim pravilima, snimam takve snimke. Ali on me nije zaustavio i tako je nastala ta fotografija", priča Jarecke.
Više od dva desetljeća kasnije, Hermanson primjećuje da je Jareckeova slika bila prilično posebna. Ne mora vidjeti fotografiju kako bi oživio prizor u njegovom umu."Taj mi se prizor itekako urezao u sjećanje. Kao da je bilo jučer", kaže on.
Spaljeni čovjek zurio je u Jareckea kroz objektiv fotoaparata, a njegova crvena ruka dopirala je preko ruba vjetrobrana kamiona. Jarecke se prisjeća da je «mogao jasno vidjeti koliko je tom čovjeku njegov život bio dragocjen jer se grčevito borio za njega. Borio se do posljednjeg trenutka, sve dok nije potpuno izgorio, pokušavajući izaći iz tog kamiona."
Kasnije te godine napisao je u časopisu 'American Photo' da uopće nije razmišljao o onome što je pred njim.
"Da sam o tome razmišljao kao čovjek, vjerojatno ne bih mogao učiniti ništa. Umjesto toga odvojio sam svoje emocije i bavio se tehničkim detaljima fotografije, usredotočio sam se na fokus, svjetlost, boje... Sunčeva svjetlost ulazila je kroz stražnji prozor kabine i osvijetlilo objekt. Još jedno spaljeno tijelo ležalo je točno ispred vozila i zbog toga nisam mogao prići bliže. Zato sam upotrijebio zoom objektiv od 200 mm na svom Canon EOS-1 fotoaparatu."
Pustinjski pijesak oko kamiona je spržen. Mrtva tijela su bila i iza vozila i ne razlikuju se jedno od drugog. Usamljeni spaljeni čovjek leži licem prema zemlji ispred kamiona, i sve na njemu je spaljeno osim tabana na njegovim bosim nogama. Tijela su naslagana iza vozila, ne razlikuju se jedni od drugih. Usamljeni, spaljeni čovjek leži licem prema dolje ispred kamiona, sve što je spaljeno, osim potplata njegovih bosih nogu.
Skupina je nastavila put preko pustinje, prolazeći kroz više dijelova autoceste pune istih prizora. Jarecke i njegova grupa novinara vjerojatno su bili prva ekipa zapadnih medija koji su naišli na te scene, koji su se pojavili uz ono što je s vremenom postalo poznato kao autocesta smrti, koja se ponekad naziva Put u pakao.
Irački vojnici koji su se povlačili bili su zarobljeni u prometnom kaosu koji je nastao nakon što su američki vojnici blokirali cestu i postavili minsko polje. Neki su bježali pješice, neki su bili prepušteni američkim vojnim avionima koji su letjeli iznad njihovih glava i uništavali sve pod sobom.
Nakon primirja kojim je 28. veljače završila Pustinjska oluja, Jareckeov filmski snimak sa slikom spaljenog vojnika stigao je do Zajedničkog informacijskog ureda u Dhahranu u Saudijskoj Arabiji, gdje je vojska koordinirala novinarske ekipe. Urednici su pregledavali priče i fotografije s terena i ona je odlučila fotografiju poslati u New York, a koji dan kasnije i Jarecke je krenuo za fotografijom. Prolazeći kroz zračnu luku Heathrow kupio je primjerak 'Observera' od 3. ožujka i otvorio novine. Na stanici 9 ugledao je svoju fotografiju pod naslovom "Pravo lice rata". Tog dana svi urednici novina u SAD-u odlučili su drugačije. Njegova fotografija nije se pojavila čak ni na radnim stolovima urednika američkih novina. Jedina iznimka bio je New York Times, no ni njegov urednik nije ju htio objaviti.
Osim 'Observera' fotografija je objavljena i u Francuskoj, u novini 'Libération' i to idući dan – 4. ožujka 1991. Iako su ju objavile dvije novine, ni u jednoj nije dospjela na naslovnicu, ali je dospjela do široke čitalačke publike i prenijela poruku koju je Jarecke imao na umu kad ju je uhvatio objektivom.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
u ratu se desi da netko i pogine pa to fotoreporter snimi, ali ne kao u dramatično izrežiranoj fotografiji roberta cape "the falling soldier" koja prikazuje smrt republikanskog borca u španjolskoj za koju se ispostavilo da je lažna.