Još 1970-ih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji nisu “operirali” jer su imali dogovor s ondašnjom UDB-om (Upravom državne bezbednosti). Nastala nakon Drugog svjetskog rata, UDBA je bila zloglasna politička policija koja se brutalno obračunavala s protivnicima režima. Organizirala je i niz likvidacija političkih emigranata po zapadnoj Europi. Ubojice su bili kriminalci iz bivše Jugoslavije koji su zauzvrat novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano mogli trošili u Jugoslaviji ili se u domovinu skloniti pred njemačkim, talijanskim, francuskim i drugim policijama koje su za njima tragale zbog zločina počinjenih u njihovim zemljama.
- Komunistička murija bila je jako zajebana i opasna. Na informativnim razgovorima znao sam provoditi i po 10 sati zbog nekog šamara u disko klubu. Imam preko 100 prekršajnih prijava. I danas se sjećam da je kazna bila 80.000 dinara. Ako ne platiš, ideš u zatvor na tri do pet dana. Nije to kao danas. Ako u osam dana nisi platio, pred kuću bi ti stigla marica i hajmo. Da je netko tada došao u policiju i rekao: “Vidite druže, ja sam dužan 2.000 DEM, a oni me traže 20.000 DEM” to bi odmah bila prijava za rušenje državnog poretka i dugogodišnja robija - prisjetio se tvrdi dečko odrastao na zagrebačkim ulicama.
Kada je 1970-ih u tadašnjem “socijalističkom društvu” po zagrebačkim noćnim klubovima radio kao redar organiziranog kriminala gotovo da nije bilo. Nesuglasice nastale u poslovanju rješavali su šakama i hladnim oružjem.
- Dobio sam ponudu da radim u Šarengradskoj. Tamo je bila živa muzika. Nismo dozvoljavali tučnjave. Ako bi se netko pokefao u roku pet sekundi već bi bio vani. Taj plesnjak je držala ekipa sa Sigečice. Lonco, Krpa, Trut i drugi, a prema potrebi su uzimali studente albanske nacionalnosti. Tako da kada smo mi preuzeli Šarengradsku, znači domaći kvart, praktički preko puta Knežije, ekipa sa Sigečice je organizirala da studenti albanske nacionalnosti naprave problem. Tako da je u lipnju 1978. godine njih 40-ak započelo tučnjavu. Međutim, to su bili studenti. Nisu bili uličari kao ja i ekipa. Nas šestorica smo ih razvalili. Neke malo jače, a neke malo manje. Tada sam dobio mjesec dana zatvora.
Teretio me student kojeg sam malo jače izudarao. Kad smo 30. lipnja 1978. godine stigli na posao, stariji gospodin, koji je drapao karte na ulazu, vikao je kako se boji. Rekao nam je da su mu rekli da će doći Albanci. Odjednom je nastalo komešanje. Nazvao sam miliciju i rekao da očekujemo probleme sa studentima albanske nacionalnosti. Nakon tri minute nahrupili su sa svih strana. Borba je trajala sat i pol. Meni je zdrobljena desna šaka. Bilo ih je barem 200 do 300. Dva autobusa su došla s Kosova. Jedan iz Prizrena, a drugi iz Đakovice. Kako su u prvom sukobu dobili dobre batine, organizirali su se njihovi stričevi, očevi, braća i došli osvetiti djecu.
Naime, dosta ih je u prvom sukobu dobilo batine, a dio ih je i ostao u zatvoru. Imali su željezne šipke, a na njima zavezane noževe. Jedan Albanac je poginuo. Kako je jedan od gostiju, inače policajac, imao pištolj, kada su ga četvorica bacila na pod i počela tući, opalio je i pogodio jednog napadača u trbuh. No, on ne bi umro da ga prijatelji nisu skrivali. Naime, umro je kasnije od sepse. Razdvojili smo se i počeli bježati. Mene su štangama tukli sa svih strana. Udarci su pljuštali. Vidio sam da se, nakon 150 metara brisanog prostora, nalaze neki auti pa sam nekako dotrčao do njih i bacio se ispod automobila. Kako je tamo bila vojna zgrada oficiri JNA , koji su u njoj živjeli, izašli su na balkone i pucali u zrak. Stigla je i milicija. Krvi je bilo kao u priči. Završio sam u pritvoru. Suđenje je počelo 1981. godine i trajalo je 25 dana. Iz dana u dan teretili su nas za raspirivanje nacionalne mržnje, pokušaj ubojstva, teške tjelesne ozljede, nasilničko ponašanje. Znači 10 godina. Pet ako imaš sreće. Mene su trojica teretila da sam ih izboo nožem. Jesam. Oteo sam im nož i izboo ih. Vidio sam da je vrag odnio šalu. Tamo je bio i jedan Albanac kojega sam znao od ranije.
– Šetam s devojku kroz park. I naiđe mi mladić hrvatske nacionalnosti. Velik ko medved. I ubode me s nož u predio bubreg - svjedočio je jedan.
Pozvao sam svog albanskog znanca i rekao mu da ću se ustati i reći da su mi dali besu da će me ubiti. Dat besu nekome kod Albanaca znači dati časnu riječ za nešto čije se izvršenje jamči životom.
– Reći ću da vas iz straha nisam prepoznao, no sada ću se okrenuti i sve vas koje znam poimence prozvati, a onda ćemo zajedno robijati u Staroj Gradiški - rekao sam. On im je nešto rekao na albanskom i po ulasku u sudnicu sudac je pitao može li prepoznati tog koji ga je izboo nožem. Ovaj je rekao, naravno, da to nisam bio ja.
I dok se u bivšoj Jugoslaviji kriminal sveo uglavnom na šverc devizama, kriminalci svih nacionalnosti, koji su napustili zemlju i otišli u Njemačku, Italiju, Francusku, zajedno su odrađivali poslove. Članovi beogradskog podzemlja usko su surađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada nije pridavala pozornost nacionalnosti, tek početkom rata, shvativši da bi to mogli dobro unovčiti, počeli su isticati nacionalnost. Tako je po nalogu Ube 1983. godine u Njemačkoj likvidiran Stjepan Đureković, jedan od direktora hrvatske naftne kompanije Ine. Ubio ga je Đorđe Božović, zvani Giška. On je u rujnu 1991. godine kod Gospića, kao pripadnik srpske paravojske, pod nerazjašnjenim okolnostima likvidiran od svojih suboraca.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Dajte se uozbiljite, nagrađivani novinar? Pa Hajrudin je policajac, a nagradu je dobio za članke o Kišnom čovjeku, kojima je udavio naciju! I onda mu kao vrh Nov@ TV riješi slučaj!