Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca i Zlatka Bagarića. Gangster po zanimanju Ljubomir Magaš, zvani Ljuba Zemunac, po ocu Šimi djelomično i Hrvat, pripada prvoj generaciji kriminalaca iz bivše države koji je ustoličen za neku vrstu mafijaškog bossa. Samo i spomen njegova imena ulijevao je strah u kosti kako kriminalcima tako i njegovim žrtvama ili onima koji će to tek postati. Reketareći vlasnike noćnih klubova i restorana, posebice onih porijeklom s Balkana, zadavao je dosta brige policijama Njemačke, Italije i Francuske. Svojom okrutnošću i bezobzirnošću borio se za prestiž i teritorij.
Toliko se osilio da je imao cijelu “vojsku” od 300-tinjak plaćenika u Frankfurtu i Offenbachu koji su pružali “zaštitu”, odnosno reketarili vlasnike restorana ili klubova. Bio je pravi mafijaš sicilijansko-američkog stila. Policijski istražitelji, ali i sami mafijaši nerijetko su govorili da su računali vrijeme na ono prije i ono poslije Ljube Zemunca, ističući da tada više ništa nije bilo isto.
U gangstera se, kažu oni koji ga poznaju, Ljuba Zemnunac pretvorio još kao dječak kada ga je istukla susjeda koju je potom napao štiteći majku koja ga je branila. Od tada se tukao i nekoliko puta dnevno. Ubrzo je, još kao mali, zbog sitnog kriminala završio u odgojnom domu za maloljetnike, tzv. “sivom domu”. I tako je počelo. Ljuba je, kružile su legende, bio toliko jak da je na rukama mogao proći s jedog na drugi kraj Beograda. Sa šesnaest godina je pretukao Acu Đavola, najopasnijeg velegradskog mangupa, koji je držao nekoliko kafana. U sedamnaestoj je bio strah i trepet u Nišu. Nastavio je s okrutnim silovanjima, reketom i teroriziranjem ljudi. Nema zatvora na prostoru bivše Jugoslavije u kojem nije bio. Jednom je pokazujući svoje nasilničke crte u sudnici iz čista mira sucu koji mu je sudio doviknuo da smrdi. Čak je i u zatvorima želio biti glavni uvodeći red među zatvorenicima.
Uvijek je nekako imao nož ispod jastuka. Dok bi on spavao, drugi su morali biti tiho. Oni koji nisu voljeli ono što i on, ili radili što bi im naredio, bili bi isprebijani. Samo jednim udarcem šakom doslovce im je lomio vilice. Jednom prilikom je natjerao dvadesetak zatvorenika da žvaču kruh kako bi napravio šahovske figure. Ljudi iz beogradske policije kažu da je njegov policijski dosje težio više od deset kilograma. Oni pak koji su s njim imali posla, prisjećaju se da je Ljubo Zemunac terorizirao sve i svakog. Kažu da je živio kao progonjena zvijer. Jednostavno, svi su ga se plašili. Zemunac, nekadašnji boksač, poluteškaš i povremeni sparing partner Puljanina Mate Parlova sve je postizao medvjeđom snagom.
Iznude, reket, pljačke, otimanje novca, organizacija prostitucije, silovanja s bešćutnim iživljavanjima bila su mu specijalnost. Iako nasilnik, i sam je nosio ožiljke po cijelom tijelu od metaka, noža, odvijača, kojim su mu parali trbuh, i koječega drugog. Ni smrt ga nije htjela. Govorkalo se da Zemunac niti s jednom djevojkom nije mogao imati normalan seksualni odnos dok je dobrano ne prebije. Među mafijašima, kako u Europi tako i u Beogradu i šire, držao je red. Nevjerojatno su ga poštovali, mnogi samo iz strahopoštovanja. Surađujući sa zloglasnom jugoslavenskom UDB-om, Zemunac se uspijevao nametnuti i svojim nasiljem držati pod kontrolom čak i emigrantske skupine iz bivše Jugoslavije. Željko Ražnjatović Arkan (srbijanski kriminalac koji je 1990-ih postao ratni zločinac) i mnogi drugi, bili su često u njegovoj blizini. Neki su mu bili zavidni, a neki su željeli postati kao i on, kopirati ga. Prije bi platili glavom, nego li to uspjeli.
U beogradskom podzemlju, od kuda je i sam potekao, imao je svoje poklonike koji su mu se divili, ali i neprijatelje pune zavisti. Ovi drugi željeli su ga zbrisati s lica zemlje. Beogradski mafijaš Goran Vuković, zvani Majmun, zaputio se tada u Frankfurt, u kriminalno carstvo Ljube Zemunca, samo s jednim ciljem, da ga ubije. Govorilo se da mu je u namjeri uveliko i prešutno pomogla njemačka tajna policija koja se pošto poto željela riješiti Zemunca koji im je izrastao u državni problem broj 1. Magaš, kome je otac bio Hrvat, postao je i operativni šef četničkog pokreta “Ravna gora” u Frankfurtu.
Tog utorka, 10. studenog 1986. godine, Ljuba Zemunac je u pratnji svojih gorila došao na zemaljski sud u Frankfurtu zbog nekih grijeha od ranije. Uvjeren da je na sudu u sigurnoj zoni prepunoj policije, pancirku nije obukao. I Goran Vuković Majmun došao je to jutro na sud. Mimoišli su se, kao slučajno. “Skloni se...”, dobacio je Zemunac Majmunu što je bilo dovoljno da ovaj potegne revolver Colt 38 Special. Ispalio mu je dva hica ravno u srce i bio je to kraj ere Ljube Zemunca. Ubrzo je umro u frankfurtskoj bolnici. Zločinom se bavio iz navike, od zločina je i poginuo. Njemačka policija je odmah nakon atentata na Zemunca spriječila njegove gorile da se obračunaju s Majmunom, njegovim ubojicom. Majmunu su Nijemci bili ponudili da se brani sa slobode, što je on odbio shvativši da je sigurniji u zatvoru nego li na ulici. Osudili su ga na sedam godina zatvora od čega je odležao pet. Osam godina od smrti Ljube Zemunca i sam je skončao od metka na beogradskom asfaltu.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Dajte se uozbiljite, nagrađivani novinar? Pa Hajrudin je policajac, a nagradu je dobio za članke o Kišnom čovjeku, kojima je udavio naciju! I onda mu kao vrh Nov@ TV riješi slučaj!