Mišo Kovač tri je puta pobjegao grobaru s lopate. Preživio je tešku prometnu nesreću (70-ih), pokušaj samoubojstva (90-ih) te infarkt koji ga je pogodio na Uskrs 2011 godine.
Danas, 16. srpnja slavi 74. rođendan.
Čovjek čija je slava već sedamdesetih godina u okvirima bivše države bila elvisovska, za čiju su se naklonost natjecali državni poglavari – a jedini im je mogao reći “ne” - danas živi u skromnom stanu od pedesetak četvornih metara u zagrebačkoj Malešnici.
Nekoć je na turnejama jugoslavenskih zvijezda po zapadnoj Europi sa suprugom Anitom, tinejdžerskom Miss Jugoslavije, uvijek sjedio na prvom mjestu u autobusu, a u duty free shopovima uvijek je kupovao cijele redove parfema. Tek da se zna tko je kralj. I djeca znaju da je dovoljno da Mišo digne ruku pa da cijele Gripe, Arena, Jazine… pjevaju cijeli repertoar napamet.
Pred Uskrs 2011., točnije u mjesec dana preživio je infarkt i dvije izuzetno teške operacije srca.
Liječnici u zagrebačkoj bolnici na Svetom Duhu ugradili su mu stent. Tako su mu u posljednji čas spasili život. No nije mu bilo bolje pa je morao na još jednu tešku operaciju. Organizam mu je bio preslab pa su liječnici čekali nekoliko tjedana da mu se zdravstveno stanje stabilizira.
Na Kardijalnoj kirurgiji KBC-a Zagreb ugrađena mu je, napokon, trostruka premosnica.
Mišini obožavatelji, prijatelji i suradnici njegovoj su supruzi Lidiji na e-mail svakodnevno slali na desetke poruka za brzo ozdravljenje.
"On je zmaj! Čvrst je kao stijena. Nema što taj čovjek neće preživjeti. Svaki dan mu se sve više divim", rekla je Ivana dodajući da on još jednom mora napuniti Poljud i Arenu. S Lidijom je stalno bila kod oca u bolnici.
"Kad se probudio iz anestezije, liječnik mu je rekao da neće skoro na nebo jer na zemlji ima još neku misiju", rekla je Ivana.
Mišo Kovač oduvijek je izgledao kao čovjek s misijom. To je ključna riječ njegova života. U bivšoj Jugoslaviji bio je najkarizmatičnija muška zvijezda, koju su podjednako voljeli na svim stranama. Bio je simbol Dalmacije, ljubavi prema majci, patrijarhalnih vrijednosti, ali i cijele bivše države. O njemu su kružile oprečne priče.
Jedna od njih je da je osam puta odbio pjevati Titu. Druga – sasvim suprotna - da je na koncertima u iseljeničkom klubu u Calgariju zahtijevao skidanje Pavelićevih slika. I emigranti su ga slušali. Mišo je, pokazalo se 1991. u vrijeme prvih višestranačkih izbora, angažirano stao na stranu SDP-a, protiv Tuđmana. Politika mu je stvorila velike probleme.
"Ja sam prodao dvadeset milijuna ploča u zemlji od dvadeset dva milijuna stanovnika: dvadeset milijuna bilo je normalnih, a dva milijuna komunista", rekao je u jednom intervjuu.
"Odbio sam pjevati Titu jer sam i to mogao i jer je on bio bog, a meni to nije trebalo. Kako mene nije stvorio Tito, nego me stvorio narod, ja sam mu odbio pjevati i nisu mi mogli ništa, nisu me mogli zatvoriti. Osim toga, nisam ja odbio baš njega osobno nego maršalat koji je ugovarao tko će pjevati. A 1990., kad je došao HDZ, oni koji ne da su pjevali Titu i ostalima, nego su spavali po domovima armije, krenuli su protiv mene… Kad je počeo rat, snimio sam “Grobovi vam nikad oprostiti neće”. Sin mi je još bio živ, nisam to sebi snimio, nego u sjećanje na one kojih više nema. Ali bez riječi mržnje. Onda su oni napisali pjesmu “Moja domovina”, u kojoj su se izredali svi, a meni su dali da pjevam ‘oči boje mora’, jedan jedini stih, najkraći. Rekao sam im - ja ću vam otpjevati ‘oči boje mora’ kad dođe Tuđmanov zbor, prije toga neću. I odem. Tako sam, eto, odbio i Tita i Tuđmana. Ali kasnije sam, kad je Edi poginuo, upoznao Tuđmana. On je sigurno neke stvari krivo rekao, pa ga zato nisu mogli svi voljeti, ali je privatno bio dobar čovjek..."
Svrstavanje na stranu SDP-a možda je značilo početak svih Mišinih nevolja. Njegov sin Edi početkom rata otišao je u HSP. Bilo je to deklariranje tvrdog hrvatstva, nasuprot predodžbi o Miši Kovaču kao ljevičaru i Jugoslavenu.
Pod nepoznatim okolnostima, Edi je 1992. smrtno stradao. Službeno, počinio je samoubojstvo. Prema Mišinoj verziji, ubijen je… Od te se tragedije, čini se, nikad nije oporavio. Edvin Softić, Mišin menadžer od 1993. do 1996. ovako je jednom opisao razdoblje nakon Edijeve smrti.
"S Mišom sam radio u najtežem razdoblju za njega, nakon Edijeve smrti. Ako radite s Mišom, nema usporedbe s drugima. On je posve drugačiji. Na pozornicama nije puno govorio. Izašao bi na binu i odmah počeo s najvećim hitovima. Publika je u transu, cijela dvorana ustaje na pokret njegove ruke. Dugo mi nije bilo jasno zašto odmah pjeva najveće hitove, a ne, recimo, novije pjesme koje publika još toliko ne zna. Kad sam ga pitao zašto, rekao mi je: “Ja publiku u 15 minuta zapalim i oni poslije ne znaju gdje su.” Prolazio sam s njim najteže dane njegova života. Nije više htio pjevati, nastupati, snimati nove pjesme. Postupno sam ga počeo nagovarati da nekako nastavi dalje boriti se za istinu, a i zbog Ivane i Anite, govorio sam da će istinu dokazati jedino ako se ponovno pojavi pred svojom publikom koja nije malobrojna. Uslijedio je koncert na Poljudu “Noć svijeća”. Pred 40 tisuća ljudi otpjevao je koncert za pamćenje. Njegova publika vratila mu je snagu da se dalje bori. Zanimljivo je kako je potrošio honorar od tog koncerta. Sjedio je na Edijevu grobu na Mirogoju - na koji je odlazio doslovno svaki dan - i sa svim ljudima koji su imali tragediju u životu (svakodnevno se susretao s njima na groblju) odlučio je podijeliti novac. Nakon toga smo počeli pomalo raditi, nastupao je, ali nije bilo lako jer je bio pod jakim sedativima, a bol je bila sve jača i jača. Nekako smo prolazili kroz te dane i nagovorio sam ga da snimi album “Kralju nebeski”. Stalno sam mu spominjao Ivanu, i to je bio jedini razlog zbog kojeg je nastavio nastupati. Uslijedili su mnogobrojni koncerti, kako u Hrvatskoj tako i u dijaspori, čak i njegova turneja po Australiji nakon 25 godina, a znao mi je reći da su u Australiju svi otišli s njegovom kazetom u džepu. Doživljavao je ovacije, sve dvorane bile su pune i vjerujem da je u publici pronalazio snagu, ali bilo je teško putovati i gledati koliko pati, mislim da sam jedini svjedok te nadnaravne snage i borbe sa samim sobom…"
Mišo je u Jugoslaviji bio bogat, ali ne krezovski. Tada su porezi bili progresivno rastući, i što ste više ploča prodavali, to ste plaćali veći porez. On je državi davao velik dio zarade! Šezdesetih je u zemlji bilo 200.000 gramofona, a njegova je singlica prodana u 450. 000 primjeraka.
Ljudi su je kupovali kako bi imali njegovu sliku u stanu! Ipak, imao je i piceriju u Tribunju koja je radila nenormalno dobro. Zvala se LP. Bila je puna njegovih dijamantnih ploča na zidovima. Ljudi su čekali u redu da dođu u tu piceriju i da vide Mišu uživo.
Ponekad su redovi auta koji su čekali ispred picerije bili dugi i nekoliko desetaka metara. Mišo je, inače, veći dio godine provodio u Zagrebu, u stanu u Radićevoj. Rijetko je odlazio na bilo kakva događanja i večere po restoranima.
Bio je privržen obitelji. Osamdesetih je biti primljen na večeru u tom stanu bila rijetka i neviđena čast, prestiž. Dva puta su ga okrali. U oba slučaja bili su to veliki iznosi.
Svaki put po nekoliko stotina tisuća maraka, provališi mu u stan. No on se nije previše uzbuđivao oko toga. Nije bio materijalista. Pušio je Dunhill, a jedina zabava i mjesto gdje ga se moglo susresti u gradu, i to točno u podne, bio je hotel International. Tamo je odlazio svaki dan i nakon toga doma na ručak. Bio je to ritual...
Najveća tragedija njegova života, Edijeva smrt, i danas ga proganja. Posebno je bio ljut na policiju koja je utvrdila da je Edi počinio samoubojstvo. Bio je uvjeren da je njegov sin ubijen. A Edi Kovač se početkom Domovinskog rata, iako je imao samo šesnaest godina, kao pripadnik Škorpiona, uključio u obranu države.
Bio je ako ne najmlađi borac, onda svakako jedan od najmlađih. Kobni događaj zbio se 2. travnja 1992. godine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu u stanu njegove prijateljice L. B. U stanu ih je bilo nekoliko, zabavljali su se.
Nešto prije ponoći Edi se izdvojio iz društva i nakon kraćeg vremena prolomio se prasak. Prijatelji su pozvali Hitnu. Zatečen je s jedva vidljivim znacima života. Kraj njega je bio pištolj. Prevezen je u Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj i krenuo je postupak reanimacije.
Cijelo vrijeme bio je u komatoznom stanju i neko vrijeme život mu je održavan pomoću aparata. Tjedan dana kasnije u ranim jutarnjim satima došlo je do najgoreg ishoda. Pokopan je na Mirogoju, ispratilo ga je 30.000 ljudi.
U stan u Palmotićevoj odmah je stigla ekipa za očevide. Obaviješten je i sudac istrage i tužitelj. Analizom svih tragova, a kasnije i na osnovi razgovora obavljenih s onima koji su bili u stanu u trenutku događaja, postavljena je kriminalistička dijagnoza da je Edo Kovač počinio samoubojstvo ispalivši sebi metak u desnu sljepoočnicu.
No, Mišo i Edijeva majka Anita, nikako se nisu mogli pomiriti s onim što je policija utvrdila. Od početka su bili uvjereni da su Edu ubili pripadnici obavještajnih službi kako bi se osvetili Miši. Bio je uvjeren da se, još početkom Domovinskog rata, zamjerio nekim poznatim osobama iz političkog i javnog života i da su oni poslije sve to organizirali kako bi se njemu osvetili.
Saznalo se kako je Edi, baš poput oca, gotovo svima posuđivao novac, a oni su zloupotrebljavali njegovu dobrotu i mnogi mu nikada nisu vraćali. Osjetio je još tada Edi da su neki bili uz njega kad im je trebao novac, a kasnije bi ga napuštali.
Tražio je od liječnika da mu nacrta gdje je srce i pucao
U siječnju 1999. godine Mišo Kovač bio je u dubokoj depresiji i suicidalan. Prošlo je sedam godina od smrti njegova 16-godišnjeg sina Edija.
Obitelj mu se raspala, a kći Ivana postala je ovisnica o heroinu. Mišo je “pukao”. Pio je gomile antidepresiva i sedativa te na kraju odlučio da zbog svega ne vrijedi više živjeti.
Posjetio je tadašnjeg predstojnika kardijalne kirurgije na KBC-u Rebro prof. dr. Ivana Jelića i zamolio ga da mu nacrta gdje se točno nalazi srce. Vjerojatno ne znajući što se skriva iza tog zahtjeva, liječnik mu je ispunio želju.
U zagrebačkom stanu u Maksimiru 14. siječnja 1999. Mišo je sebi na prsa prislonio pištolj Beretta koji je nelegalno posjedovao te povukao okidač vjerujući da će metak pogoditi srce. Preživio je. Poslije je jednom prilikom rekao da ga Bog nije htio.
A on se doista htio ubiti. Stavio je pištolj na dobro mjesto, ali je cijev okrenuo pod krivim kutom, kažu naši izvori iz liječničkih krugova. Metak mu je probio prednji i stražnji pazušni nabor te udario u lijevu lopaticu s unutarnje strane.
Kako je pištolj na prsa prislonio ukoso, metak je promašio srce, ali je, osim u lopaticu, udario i u drugo rebro i polomio ga. Tada ga je na KBC-u Rebro primio kardijalni kirurg doc. dr. Vedran Ćorić, isti liječnik koji mu je ugradio trostruku srčanu premosnicu.
Tada je ozlijeđeno rebro oštetilo i plućnu maramicu. Pojavio se reaktivni izljev, odnosno sekret, koji je trebalo izvući drenažom. Mišo se fizički oporavio nakon pokušaja samoubojstva, ali je takva trauma bila dodatni udarac za njegovu napaćenu psihu. Postao je (i ostao) još više depresivan i anksiozan.
On je odličan kao pacijent. Vrlo je discipliniran, sluša, poštuje pravila i ima veliko povjerenje u liječnike.
No iako redovito ide k njima tražeći pomoć, zapravo nema onu pravu, snažnu želju za životom. I da mu netko kaže kako nema spasa, čini se da bi mu bilo svejedno. Nezainteresiran je, kaže jedan od liječnika s kojim je Mišo posljednjih godina bio u kontaktu.
Mnogi ne znaju da Mišo nosi brkove zato što mu je gornja usna zdrobljena, a i s čeljusti ima velikih problema. Opterećenje mu je nejednako na lijevoj i desnoj strani čeljusti. Sve je to posljedica teške prometne nesreće koju je doživio kao mladić. Na kontrole zbog čeljusnih problema redovito je odlazio u Kliničku bolnicu Dubrava.
Nitko ne zna kad su točno počeli Mišini kardiovaskularni problemi. Mišo je, kažu naši sugovornici, vrlo osebujna ličnost. Ma koliko je teško u to povjerovati, liječnici koje je obilazio nisu ga mogli dobro shvatiti i ustanoviti što ga zapravo muči.
Pojašnjavao je on da ga nešto neodređeno boli, obilazio liječnike raznih specijalizacija, a većina njih je vjerovala da ima fizičke tegobe upravo zbog psihičkih problema. Zato je samo dobivao još veće doze antidepresiva, a pravi problem ostajao je nedefiniran. Mišo je jedno krasno biće. Empatičan je, pun osjećaja za druge.
Kad vidi da je nekome teško, njemu je istinski žao. No specifičan je, teško ga je pratiti i shvatiti. Za Mišu treba mnogo strpljenja i posebnog razumijevanja, kažu upućeni.
Za Mišu je sretna okolnost bila što je njegov menadžer Tomislav Madžar po zvanju doktor medicine, a danas pročelnik u uredu predsjednice, pa je uočio da pjevač čak i u mirovanju ima napade boli i pritiska u prsištu. Prepoznao je u njima anginu pektoris, bolest koronarnih arterija.
Odveo je Mišu u Kliničku bolnicu Sveti Duh, gdje ga je primio sjajan kardiolog doc. dr. Eduard Galić koji je ustanovio da boluje od trožilne koronarne bolesti. Drugim riječima, bile su mu začepljene sve tri krvne žile koje hrane srce, i to ne na jednom, nego na više mjesta.
To je značilo da čak ni u mirovanju nije bilo protoka krvi. Doktor Galić je Miši uveo stent u krvnu žilu i na taj je način proširio te mu tako spasio život. Stent se uvodi kroz preponu, a nalik je maloj mrežici koja se raširi na mjestu suženja krvne žile.
Takva intervencija omogućila je da Mišo bude živ, ali, laički rečeno, samo ako leži i nimalo se ne napreže. Stručnjaci su zaključili da mu je nužna operacija ako se želi dići na noge, pa su kontaktirani kardiokirurzi s KBC-a Rebro.
Kardiokirurg doc. dr. Vedran Ćorić se sa svojom ekipom potrudio da Mišo uz vrhunski liječnički tretman na KBC-u Rebro dobije i svu potrebnu diskreciju. Operirao ga je u ponedjeljak 13. lipnja 2011., a operacija je trajala punih pet sati! Miši su iz noge izvađene krvne žile od kojih su rađene dvije srčane premosnice, a treća je napravljena od krvne žile iz prsa.
