Daleko od toga da je ta zemlja svjetski prvak u demokraciji ili u standardu, ali dok se Trump verbalno iživljava da će migrantima na granici s Meksikom s vojskom raditi ovo ili ono, dok se EU ne uspijeva sama sa sobom dogovoriti oko masovnih utapanja migranata na Mediteranu, u ovoj zemlji svaki 30. stanovnik je izbjeglica, migrant, što li već. I skoro nikoga ne odbija. Uganda ima nešto preko 41 milijun stanovnika na teritoriju pet puta većem od Hrvatske.
Pritom je prihvatila najmanje 1,25 milijuna očajnih doseljenika iz zemalja iz okruženja razorenih ratom, izmučenih glađu... Unatoč svemu, Uganda iz godine u godinu ima rast BDP-a od između 4 i 7 posto. Siromaštvo je od 2006. doslovno prepolovila. Zato je New York Times otišao istražiti kako to uspijeva toj naciji, posebno kako to uspijeva na sjeveroistoku zemlje tamošnjem povjereniku za izbjeglice Solomonu Osakanu.
O njemu se posljednjih godina već pisalo, jer em što sve funkcionira iako se svijet guši u ksenofobiji, em 400.000 izbjeglica pod svojom skrbi nije strpao u logore, kamoli iza bodljikave žice.
"Izbjeglicama dajemo nešto zemlje, dovoljno da si sagrade malu kuću, da pomalo obrađuju zemlju, da budu samodostatni... Oni su slobodni i mogu dolaziti i odlaziti kad god žele", objasnio je.
Ugandu UN posebno cijeni kao jednu od najprijateljskije raspoloženih država na svijetu. Pritom si, doduše, ne uskraćuje prihvatiti pomoć od 200 milijuna dolara godišnje za humanitarnu pomoć. Uganda, doduše, ima i onaj problem sa zakonskim tretiranjem seksualnih manjina. Ima tu i korupcije, siromaštva, doduše ne ekstremnog u širokim razmjerima, kao posljedice još niza pojava koje ne čine život ugodnim.
No, ako je riječ o ugošćivanju ljudi koji bježe pred ratom ili prirodnim katastrofama, ljudi odlaze u Ugandu, a ta zemlja ih prima. Charles Azamuke (27) objasnio je zašto u njegovom kraju nije bilo problema s prihvatom izbjeglica.
"U našem mjestu je bilo vrlo malo ljudi, pa smo se dogovorili da im iznajmimo zemlju", rekao je, a oni koji su im došli, došli su im iz Južnog Sudana.
Uganda, dakle, vodi politiku "otvorenih granica". SAD, pak, ugostio je samo oko dvaput toliko izbjeglica, tri milijuna. Stariji ljudi u Ugandi objašnjavaju to time što su u 20. stoljeću istrpjeli sulude diktature, ratove i protjerivanja, pa znaju što znači biti izbjeglica. Reporter New York Timesa zatekao je u gradu Ofua ljude koji skupa idu na posao, skupa rade, žive jedni uz druge, bez obzira na etničku rascjepkanost i porijeklo.
"S tim ljudima mi nemamo baš nikakvih problema", komentirao mu je Martin Okuonzi, poljoprivrednik dok je čistio nožem zemlju ispod noktiju.
U tom kraju, istodobno nitko ne skriva, nije uvijek išlo sve kao po loju. Posebno su žene prepričavale da su se domaći i doseljenici znali zakačiti, pa i potući oko resursa; oko drveta za potpalu, vode, sličnih stvari. Prigovori domaćih tipa: "Zar vam nismo dali zemlju da ne umrete tamo u Sudanu?" Vlasti oko toga vode računa. Predsjednik Ugande je autokratski vladar već 32 godine, no u ovom slučaju Yoweri Museveni poziva građane na humanost, na panafrikanstvo, na činjenicu da je taj kontinent još od kolonijalnog doba trpio takve egzoduse da pojedine etničke skupine na zapadu zemlje imaju egzodus upisan u svoje ime.
Batagwenda, primjerice, znači "oni koji više nisu mogli nastaviti putovati". Museveni nije naivan, zato se izborio za dogovor s međunarodnom zajednicom da 30 posto humanitarne pomoći za izbjeglice ide u korist građana Ugande. Pa ako dolazak izbjeglica i njihov smještaj znači više škola, klinika, izvora pitke vode, onda je jasno da Uganđani jako mogu osjetiti da se uz izražavanje humanosti i njihov život poboljšava.
Predsjednik Museveni je, zapravo, čovjek od kojega se takvo ponašanje prema izbjeglicama ne bi očekivalo. On je bivši gerilac, prvi potezi nakon rušenja diktatora Idija Amina bili su brza reakcija na epidemiju AIDS-a, povratak ugandskim izbjeglicama u zemlju koji su pobjegli pred Aminom.
No, njegova stranka je socijalno konzervativna, desetljećima se ne da s vlasti, sloboda izražavanja je u skladu s tim, rizična kategorija, ako mu netko politički jako zasmeta, pošalje svoju policiju da ga pretuče, svijet ga je jedva natjerao da ne uvodi iznova smrtnu kaznu za gayeve i lezbijke...
Razlog zašto je u slučaju izbjeglica sasvim drugačiji u prvom je redu to što su Uganđani masovno bježali pred terorom Idija Amina za vrijeme njegove vladavine, a onda opet i u 90-ima, pa i početkom 21. stoljeća pred Gospodnjom vojskom otpora pravog gerilca-luđaka, vjerskog fanatika i ubojice Josepha Konyja čije su trupe otimale djecu za nasilno novačenje i bili poznati po mučenju ljudi i sakaćenju. Uganđani su tada bježali u Sudan. Danas Južni Sudanci bježe u Ugandu.
"Dok smo bili u izbjeglištvu u Sudanu, i oni su pomagali nama. Nikada nas nitko nije pitao ni jedan novčić", ispričao je 57-godišnji Mark Idraku.
On je kao tinejdžer tamo s majkom od Sudana dobio mali komad zemlje za poljoprivredu i vratio se u domovinu šest godina poslije. On je danas posudio komad zemlje 37-godišnjoj Sudankinji koju zovu Kraljica Chandia. A ona, majka djevojčice i dva dječaka, kako je brutalno nasilje u Sudanu sve gore divljalo, primala je djecu svojih pobijenih prijatelja i rođaka. Danas je majkom zove već 22 djece. Priznaje da se znala pitati neće li se Uganda predomisliti. Ali se nije predomislila. A ona se vremenom prestala brinuti.
Uganda bi, ako se tako poslože stvari, u nekom trenutku ipak mogla zatvoriti granice. Osakan je jako zabrinut zbog najnovije epidemije ebole u DR Kongu, ne zato što se takve epidemije u prošlosti nisu na vrijeme zaustavljale, nego zato što je najnovija izbila u pokrajini Sjeverni Kivu, dijelu DR Konga u kojem divljaju najpsihotičnije od najdrogiranijih i najbrutalnijih militantnih skupina. A to onda znači da međunarodni liječnici i interventne ekipe tamo ne mogu juriti spriječiti širenje bolesti.
Liječnici bez granica već neko vrijeme podižu alarm pri UN-u i drugdje da se hitno krene s vojnom intervencijom. Ako epidemiju ne bi na vrijeme obuzdali, preko noći bi, svjestan je Osakan, u Ugandi morali zatvoriti granice.
"To bi razorilo svu našu harmoniju između izbjeglica i zajednica koje ih prihvaćaju", rekao je.
No, zasad do toga ipak još nije došlo.
