Jeziva upozorenja katastrofe koje su svi ignorirali...

Mnoge katastrofe mogle su se spriječiti da su ljudi samo slušali upozorenja ili da su logički povezivali okolnosti koje su prethodile, s posljedicama koje su uslijedile nakon velikih nesreća. Tisuće života bilo bi spašeno, da su žrtve imale samo malo više sluha i da su analitički promatrali događaje.

1. Tsunami u Indijskom oceanu, nakon potresa 2004. godine

Više od 230,000 ljudi je poginulo, 500,000 je ozlijeđeno, a još 1,7 milijuna je ostalo bez domova nakon što je potres jačine 9,2 stupnja po Richteru, 26. prosinca 2004. godine pokrenuo tsunami koji je zahvatio 14 azijskih i afričkih obalnih zemalja. Bila je to najveća zabilježena katastrofa u ljudskoj povijesti, a mogla se izbjeći samo da su se slušala upozorenja. Sedam godina prije potresa, jedan tajlandski visokopozicionirani vladin dužnosnik upozoravao je stanovnike da bi zemlju uskoro mogao pogoditi jaki tsunami. Njegove izjave svi su ignorirali i proglašavali ga luđakom. Čak su mu u nekim turističkim središtima na Tajlandu zabranili boravak jer su ga proglasili opasnim za turizam.

 

Ipak, nakon potresa, Pacifička služba za uzbunjivanje u slučaju tsunamija, zvala je veleposlanstva i vladine službenike u nekoliko azijskih zemalja i upozoravala ih da postoji velika opasnost od tsunamija. Mnoge zemlje su potpuno ignorirale uzbunu, pa čak i one koje su izravno kontaktirali, nisu poduzele nikakve mjere predostrožnosti. Isto tako, kad se tsunami već nalazio nadomak njihove obale, mnoge države nisu pozvale ljude da napuste obalna područja. U Indoneziji primjerice, ocean se zbog potresa povukao nekoliko stotina metara, što je bio jasan znak da slijedi veliki tsunami, no ljudi su to potpuno ignorirali. Bilo im je zabavno trčati po isušenom dnu i hvatati nasukane ribe, dok su drugi mirno promatrali što će se dogoditi. 

2.Eksplozija Challengera

Svi još pamte izravni televizijski prijenos stravične eksplozije svemirske letjelice Challenger koja je lansirana 28. siječnja 1986. godine na Floridi. Samo 73 sekunde nakon što se odvojila od lansirne rampe, letjelica se raspala i pala u Atlantik. Istraga je potvrdila da je razlog bio kvar na jednom od prstena koji povezuju bočne rakete, tzv. boostere, s velikim rezervoarom za gorivo. Desni potisnik na kruto gorivo odvojio se od ostatka letjelice, a u 73. sekundi otkinula se aerodinamična kapa s vrha glavnog spremnika. Prije polijetanja ništa nije ukazivalo na nesreću. Kontrola leta naredila je zapovjedniku Dicku Scobeeu da 'podigne dovod goriva', on je to učinio i bila je to posljednja komunikacija s posadom. 

Da su slušali inženjera Boba Ebelinga, koji je radio za kompaniju koja je proizvodila bočne rakete, možda bi obavili misiju i vratili se na zemlju živi. On je upozorio na ekstremno hladno vrijeme koje bi moglo prouzročiti probleme s prstenovima bočnih raketa. S još nekoliko kolega zamolio je da se lansiranje odgodi dok malo ne zatopli. Kad se Ebeling požalio, odgovorili su mu da 'Challenger nije njegovo vlasništvo'. Poginulo je sedam astronauta među kojima je bila i učiteljica Christa McAuliffe koja je osvojila nagradno mjesto na NASA-inom edukativnom programu. 

3. Propast Pompeja

Erupcija vulkana Vezuv 24. kolovoza 79. godine,  ubila je 20-ak tisuća ljudi i u potpunosti uništila starorimski grad Pompeji. Sve žrtve stradale su jer su potpuno bile nespremne za eventualnu katastrofu iako se ona mogla predvidjeti. Pompeji nisu bili prvi grad koji je stradao zbog erupcije Vezuva. Vulkan je prije toga već uništio dva grada u svojoj neposrednoj blizini. Osim toga, erupciji su prethodili brojni potresi, od kojih je najjači bio samo sedam godina prije ove katastrofe, ali sve to su stanovnici potpuno ignorirali.

Rimljani nisu dovodili u vezu potrese s mogućnošću erupcije jer nisu imali spoznaje kako dolazi do potresa i erupcija, pa su vjerovali da to uzrokuju divovi skriveni u planini. Kako se približavao trenutak erupcije, do tad tiha i mirna planina počela je tutnjati i grmjeti, a more uz obalu Napulja se toliko zagrijalo da je počelo ključati. Stanovnici nisu obratili ni pažnju na štakore koji su u čoporima počeli napuštati grad, a svi izvori pitke vode uz planinu, a kasnije i u gradu, su misteriozno presušili. Stanovnici Pompeja sve su to pripisivali iznimno vrućem ljetu. 

4. Napad na Pearl Harbour

Japansko bombardiranje ove luke uvelo je Sjedinjene Države u Drui svjetski rat.  svjetskog rata. Prije samog napada znalo se da Japan prikuplja obavještajne podatke o američkoj vojsci i provodi operacije izviđanja duž obale SAD-a. Tri dana prije napada, predsjednik Franklin Roosevelt upozorio je da je Japan priprema napad. No i puno prije toga general William Billy Mitchell, bivši časnik američke vojske, također je upozorio da će Japan pokrenuti neočekivane napade na Havajima, Aljasci, i Filipinima bez da prethodno najavi rat. SAD su ignorirale sva ova upozorenja jer su bili potpuno uvjereni da se Japan nikad neće usuditi to izvesti.

Čak su na radarsku stanicu, koja je bila zadužena promatrati taj dio oceana odakle je stigao napad, postavili potpuno neiskusnog pilota. Kad su mu operateri dojavili da se na radaru vide snažni bljeskovi koji bi mogli značiti približavanje velike zračne flote, on je odgovorio da se nemaju razloga brinuti. Budići da se nisu zabrinuli, poginulo je 2.459 vojnika. Nakon toga pojavile su se razne teorije, među kojima je i da je Roosevelt namjerno dopustio Japancima da unište Pearl Harbour, kako bi imao dobar razlog da se Amerika uključi u rat.  

5. Zaljevski rat

Tijekom ranih jutarnjih sati 2. kolovoza 1990. više od 100.000 iračkih vojnika prešlo je iračko-kuvajtsku granicu i ušlo u susjednu državu. Kuvajtski vladar pobjegao je u pustinju, a ujutro su iračke trupe imale kontrolu nad glavnim gradom. Napad je mnogima bio iznenađenje iako to nije trebalo biti. Ovaj napad pripremao se barem pet godina i bio je samo jedna od faza Saddamovog neuspjelog pokušaja da se domogne naftnih bušotina u Saudijskoj Arabiji.

CIA i američke vojne obavještajne službe upozoravale su američku vladu o predstojećoj invaziji, ali su SAD potpuno zanemarile upozorenja i Saddamu dale kredit od 1,2 milijarde dolara samo dva dana prije invazije. Mnogi danas tvrde da je Amerija zapravo to učinila s predumišljajem, kako bi imala razloga za Zaljevski rat. Sadam je Američku šutnju shvatio kao odobravanje i prešutnu podršku. Navodno su SAD bile toliko nespremne da su ratni brodovi koji su poslani na intervenciju u Kuvajt, Morali čekati četiri dana da im se u računala učitaju geografske karte. Kad su SAD ušle u Kuvajt, Irak ne samo da je protjeran s njihovog teritorija, nego je Zaljevski rat završio pogibijom 25.000 iračkih vojnika i 100.000 iračkih civila. Još milijuni njih kasnije su umrli zbog nametnutih sankcija.