Vladimir Vladimirovič Putin nedavno je, povodom 75 obljetnice dana pobjede, odlikovao Josipa Manolića, odavši tom 101-godišnjaku veliko priznanje za kontinuirani, cjeloživotni antifašizam. Medalju “Pobjeda” Manolić je osobno preuzeo od Anvara Azimova, a potom se vratio u svoj stan na Tuškancu, zgradu koja prema nekim parametrima nalikuje na alternativni državni arhiv...
Josip Manolić, naime, posjeduje 400 kilograma različitih dokumenata - među njima je mnogo onoga što Rusi zovu “kompromatima” - iz kojih su dosad izderivirane dvije knjige sjećanja. Obje su bile eksplozivne, razorne, obje su gađale u vrlo tvrde i otporne mitove - npr. Gojka Šuška - granatama najvećih kalibara, ali na njih nije bilo povike.
Nije bilo demantija, kontranapada, vatrenih filipika, pa ni tužbi - Manolićevi memoari naletjeli su na zid šutnje, što bi bio argument u prilog njihove istinitosti. Manolić, naravno, nije bilo tko, to je najiskusniji živući obavještajac u Hrvatskoj, čovjek koji je u dva sustava - kao i Josip Perković - obnašao najviše dužnosti.
Manolić je učenik Steve Krajačića, on je njegov šegrt, gojenac, njegov prijatelj i intimus, ključar Stevinih tajni i čovjek kojega Moskva - baš kao i Stevu - vrlo voli. Ne treba smetnuti s uma da je Ivan Stevo Krajačić bio prvi čovjek kojem je Kremlj, davne 1944. godine, dodijelio rusko odličje, Joža je zadnji, to je, dakako, samo bizarnost, ali indikativna.
Posebne veze Zagreba i Moskve (kojima između ostalog treba zahvaliti za sprečavanje avionskih napada na Zagreb 1991. godine, ali i sprečavanje vojnog udara prije toga, koji bi Jugoslaviju pretvorio u Poljsku Jaruzelskog i posve izmijenio tijek povijesti) postoje do danas, a Manolić je, nakon Krajačića - uz Franju Gregurića - čovjek koji o njima najviše zna. U tom će smislu njegova arhiva, kad i ako - ako! - jednog dana bude dostupna javnosti, baciti novo svjetlo na te relacije. Manolić je nedavno objavio da prodaje svoj dio Krajačićeve vile, ali što će biti s papirima tajanstvenog prethodnika, nije još nikome povjerio.
Stevo je bio desna ruka boga, Titov prokonzul u Hrvatskoj, u kojoj je postojao nestabilni duumvirat – u moći su se, na prijestolju, izmjenjivali Krajačić i Bakarić, sve dok jednog dana Krajačić nije počeo griješiti. A Svileni, Bakarić, oprezan kao nitko, s nadimkom Mrtvac, nije griješio, pa je ostao sam na vrhu dok su Krajačiću na raspolaganju ostali saborska mirovina, Titovo doživotno prijateljstvo i vila u koju je, navodno, u danima moći svakodnevno dovožena - morska voda!
Priča o bazenu s morskom vodom bila je godinama jedan od ključnih elemenata crnih legendi o Ivanu Stevi Krajčiću. Ona je služila kao dokaz kako je riječ o neobično raskalašenom, razmaženom, buržujski raspoloženom čovjeku. Priča je vrlo bizarna. U Jugoslaviji nije bilo – barem to nije javno poznato – nikoga tko bi u Zagreb vozio cisterne morske vode, kako bi njima punio bazene. Nije to radio ni Josip Broz Tito, čak je i on, kao jugoslavenski Kralj Sunce, išao moru, nije more išlo k njemu…
Priča se raspetljala nekoliko desetljeća kasnije, sasvim slučajno. I to u posve obrnutom smjeru. Ispričao ju je Pero Kvesić, poznati hrvatski književnik, na svome blogu. Kako sadrži mnogo zanimljivih detalja o Ivanu Krajačiću, donosimo šire izvatke iz nje.
“A pazi ovo”, piše Kvesić pa nastavlja: “Ovo je priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba… Za vrijeme NDH Nijemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb, (tenkovi, bunkeri, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnijezda) s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenu Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! James Bond! Švaba mu isto tako uljudno kaže: ‘Vi znate da odavde nećete izaći živi?’ Stevo izvadi pištolj i odgovori: ‘Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti’. Švabo nastavi: ‘Dobro, kojim dobrom ste svratili?’ Stevo kaže: ‘Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba.’ I nakon toga se oni lijepo porazgovaraju, gentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dan neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju...”
Kako je jedan od pisaca postova na blogu spomenuo i famoznu morsku vodu, Kvesić je dodao:
“E, mogu ti ispričati pravu istinu o tom bazenu!”
A ona glasi ovako:
“U nižim razredima osnovne škole išao sam u razred s Ognjenom Krajačićem, mlađim sinom spominjanog Steve. Bili smo si vrlo dobri, bio mi je najbolji prijatelj u razredu. Pored starih prijatelja iz ulice, on je spadao u najuži krug mojih dobrih prijatelja i gotovo svakodnevno smo se igrali prije ili poslije škole. Vrlo često smo odlazili i njemu doma i igrali se po kući. Obitelj Krajačić stanovala je u vili u Nazorovoj, desno od kuće Tuđmanovih. Danas se ondje nalazi nekakvo ministarstvo ili tako nešto. Omiljeno mjesto bila nam je zimska bašta u razizemlju, velika prostorija u staklu u kojoj je Ognjenova majka uzgajala ukrasne kućne biljke. Posred prostorije bio je povelik bazen, uvijek prazan. Na njegovu praznom dnu nas dvojica igrali smo nogomet ili stolni tenis. Bilo je vrlo pogodno što smo bili okruženi zidovima bazena jer, u slučaju nogometa, lopta nije mogla daleko otići i nešto razbiti, a u slučaju stolnog tenisa loptica nije mogla daleko pobjeći.
Usput rečeno, ja sam išao i na vjeronauk, te prvu pričest u crkvu u Frankopanskoj. Iako je Stevo Krajačić bio komunist, partizan, prvoborac, narodni heroj i državni dužnosnik, a u njegovoj obitelji su znali da sam iz prohrvatske, katoličke obitelji, to na nikoji način nije smetalo Ognjenovim i mojim odnosima. Dapače, često sam bio u situaciji poput te da sam napuštao njihovu kuću objašnjavajući da moram ranije doma jer ćemo kititi božićnu jelku, a Ognjen je dolazio k meni i u slast gutao božićne kolače. Vila je bila prostrana, a vrt još prostraniji, te je bilo dovoljno prostora za razne igre, niti da mi ometamo Ognjenove roditelje, niti da oni smetaju nama. Ipak, ako smo ih ičim gnjavili, onda su to bile česte opetovane molbe da napokon barem jednom napune taj bazen da možemo i plivati. Oni su bili rezolutni – ni govora! Napuniti bazen vodom je preskupo i oni si to ne mogu dozvoliti.
Razmišljajući danas nisam siguran u njihovo obrazloženje. Ipak je Stevo Krajačić tada bio jedan od najviših državnih funkcionera, vjerojatno s jednom od najvećih plaća u tadašnjoj Hrvatskoj. Ne bih se iznenadio da je on financijski mogao izdržati takvo opterećenje. Ako nije mogao od plaće, sigurno je mogao nešto smuljati da se bazen napuni na državni trošak. Jednako kao da nije mogao platiti čini mi se vjerojatno i obrazloženje da nije želio da se bazen napuni. U vrijeme kada su se svi javni bazeni u Zagrebu mogli izbrojiti na prste jedne ruke, lako moguće da je smatrao nedopustivo nemoralnim da se njegova djeca kupaju u privatnom bazenu…
Dalje Kvesić nastavlja ovako: “Dakle, u vrijeme najžešćeg političkog obrušavanja na Stevu Krajačića, on nije odselio daleko, svega dvije kuće dalje, u novu kuću – bolju, iako bez bazena – koju je dobio od države. Istovremeno je Zagrebom i Hrvatskom počeo kružiti – kako da ga nazovem? – trač, legenda, mit, objeda… o Krajačićevom bazenu. Dakle, u vrijeme kada u kući s bazenom više nije ni stanovao. Prvo je krenulo – Krajačić ima u kući bazen! (Podrazumijeva se: ako ima bazen, neupitno da je pun vode i da se narodni heroj u njemu brčka.)
Zatim - to je bazen s morskom vodom! (Podrazumijeva se: posebne cisterne moraju tu vodu dovoziti.) Na kraju – bazen se morskom vodom puni svakodnevno! (Podrazumijeva se, njegovoj bahatosti nema kraja.) Ta priča me je već kao klinca izbezumljivala jer sam se svaki puta kada bih je čuo prisjetio nebrojeno prilika kada smo mi klinci bezuspješno moljakali da se bazen napuni. Pokušavao sam objasniti starijima da to s bazenom nije istina, ali nitko se na to nije obazirao. Ta tko će klincu vjerovati?! Najviše me je bacao iz takta moj djed, kojega sam obožavao, kada mi ni on nije htio povjerovati. Djed je bio nepokolebljiv: ta svi govore suprotno, čak i novine pišu! (Ta je epizoda po prvi puta ugrozila moje bezgranično povjerenje u djedovu neupitnu mudrost.)..”
U ispražnjenu vilu iz koje su se iselili Krajačićevi uselila se Mjesna zajednica i lokalni ogranak Socijalističkog saveza te ostale društveno-političke organizacije s terena, objasnio je pisac.
To je bila priča o bazenu, kad je iz nje izvučena morska voda, taj dio mita je potonuo, raspao se.
Ali, drugi dijelovi legende ostaju podložni ispitivanju.
- Mogu vam reći da postoje stvari koje me i danas kopkaju, a nisam ih u stanju rastumačiti, priznao je u radijskom intervjuu Arisu Angelisu Vladimir Velebit, Titov diplomat, izdanak stare, austrougarske generalske obitelji, obavještajac od formata.
Na vrhu liste nepronicljivih tajni koje su ga kopkale u 96-oj godini života stajalo je ime Ivana Krajačića Steve.
- Odnos Tita i Krajačića, Steve takozvanog… Nitko mi to ne može objasniti, nastavio je Velebit, pa dodao kako je za odgovorom tragao na mnogim, vrlo upućenim adresama.
- Ja sam se obratio Herti Haas, Titovoj bivšoj supruzi, obratio sam se drugima da mi pomognu u tumačenju, jer je za mene taj odnos bio neshvatljiv. Ali bio je i za njih. Tito je Krajačiću najviše vjerovao, a zašto?
- Čitam Đilasovu knjigu. Milovan Đilas i sam se čudio kako je Tito mogao imati povjerenja u čovjeka za koga su znali da nema znanja, da nije kompetentan za svoj posao. Đido u toj knjizi piše da je jednom prilikom govorio s Rankovićem. I rekao je: ti si ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, pa što ne discipliniraš ovog Krajačića? Ranković je rekao: “Ja sam nemoćan”. To je Ranković Đilasu odgovorio, dodajući da je Krajačić direktno pod Titovim okriljem.
Zašto?
“Bog zna. Tito nije bio nepošten”, nastavlja Velebit pa dodaje: “A isto je i s Josipom Kopiničem. Do kraja je Tito s njim držao prijateljski odnos. To nije bio nikakav interes. Nije, zato što je Kopinič bio Staljinov čovjek, jer je odnos takav bio i poslije sloma sa Staljinom. Tito ga i dalje drži kao kap vode na dlanu, sve do njegove smrti. Za mene je to zagonetno. A ni Herta nije znala da mi na to odgovori...”
A možda će Joža znati?
