Početkom ljeta prošle godine uočio sam u šumi nedaleko od moje kuće četiri lisičice kako se bezbrižno igraju. Navečer sam sjeo u auto, odvezao se do šume i ostavio im hranu. Izgleda da je moja pretpostavka bila ispravna, a kako ljubav ide kroz želudac, uskoro su mlade lisice izlazile iz šume već na zvuk mog automobila.
Počeli smo se svakodnevno družiti. Iz dana u dan bivale su u mom društvu sve opuštenije, a onda smo prevalili i onu granicu da nisu više dolazile samo radi hrane nego i radi druženja.
Neki od susjeda počeli su ih također hraniti. Moja obitelj se zainteresirala kamo odlazim svake noći nakon ponoći, pa su povremeno otišli sa mnom i moja supruga, sin i šogorica.
Jedne noći sam vozio kroz šumu, a lisičice su jedna po jedna izlazile iz žbunja i trčale za mnom. Gledao sam u retrovizor i još i danas žalim što nisam imao uza se kameru da snimim prizor kako me cijeli čopor slijedi trčeći posred ceste. Odonda sam često nosio fotoaparat ili filmsku kameru. Snimio sam do sada sve zajedno nekoliko sati naših druženja.
Jednoga dana je supruga bez velikog biranja uzela prvih nekoliko scena na koje je naišla pregledavajući snimke, najminimalnije ih izmontirala i postavila na YouTube.
Možete naći i vidjeti taj filmić ako u tražilicu Youtubea ili Google upišete “Pisac i prijateljice“. No kako se izgrađivao naš odnos, a one rasle, mijenjao se i odnos među njima i njihovo ponašanje. U početku su dolazile u skladnu čoporu.
Nakon dva-tri mjeseca primijetio sam da dolaze u parovima. Nakon nekoliko tjedana su počele vrcati varnice i kadikad bi neka potjerala neku drugu. Potkraj godine je na mjestu gdje smo se sastajali dolazila samo jedna lisica koja je tjerala sve ostale kad su se sve rjeđe pojavljivale.
Pronašao sam na internetu da su lisice teritorijalne životinje: na jednom prostoru živi svega jedna odrasla lisica, a kako su odrasle tako su se i podijelile.
Jedna lisica je pregažena u prometu, a i druga se izgubila. Jedan mužjak je izrastao u impozantnog velikog lisca, ali viđam ga rijetko i izdaleka.
Pokušavam održati odnos sa ženskom, nadajući se da će se jednoga dana pojaviti s mladima. Zanima me kako bi se ponašali mladi koje je čovjeku privela majka.
Lisice su sklone druženju
To bi bio dobar završetak mog filma ili početak sljedećega. Priča o druženju s lisicama doprla je i do nekih novinara, pa sam dobio ponudu napisati članak za čitani dnevni list. Rijetko koji moj objavljeni tekst izazvao je toliko reakcija.
Mjesecima nakon što se pojavio javljali su mi se poznati koji su imali nešto priupitati i komentirati. Javljali su mi se preko Facebooka i ljudi koje nisam osobno poznavao sa svojim iskustvima i otkrio sam da druženje s lisicama uopće nije rijetka pojava.
Da su lisice sklone druženju s ljudima najveći je dokaz YouTube. Pitome lisice umiljate su kao mačke, a divlje lisice s povjerenjem prilaze čovjeku.
U Japanu postoji selo Zao Kitsune Mura u kojem su lisice turistička atrakcija. Najdirljiviji mi je film koji se može vidjeti ako ga se potraži pod engleskim naslovom “Fox cub comes to people for help”. Čovjek hoda putem uz šumu.
I susjed se priključio druženjima
U susret mu dolazi lisica koja je gurnula glavu u staklenku i ne može je se osloboditi. Stane pred čovjeka. Prolaznik zgrabi jednom rukom staklenku, a drugom krzno i povuci-potegni, skine staklenku sa životinjske glave. Oslobođena lisica se vrati u šumu.
Nekoliko mojih dogodovština u šumi jednako je zanimljivo. O jednoj se ne bih usudio govoriti da nemam svjedoka i da sve nisam snimio dugom, neprekinutom sekvencom.
Sjedio sam na klupi uz cestu i hranio jednu lisicu njoj omiljenom poslasticom, mesnim bombončićima. U jednom trenutku je cestom prolazio motorčić. Lisica se sklonila iza mene. Motorčić se zaustavio.
Na njemu je bio mladi susjed, momak koji ima dva psa i također je uspostavio prisan odnos s „našim“ lisicama. Vidjevši tko je pridošlica, lisica je izašla iz zaklona i prišla mu. On se vraćao iz pizzerije i donio joj dar.
Izvadio je iz vrećice zalogaj tijesta od pizze i pružio joj. Uzela je, nevoljko ga prožvakala i progutala.
Pomokrila se po pizzi
Pružio joj je drugi zalogaj. Prihvatila ga je, ali umjesto da ga pojede odnijela ga je pet-šest metara dalje, pustila da padne na pod, čučnula nad njega i popišala ga. Vratila se susjedu, a on joj je pružio treći komadić. Njega je također odnijela pet-šest metara dalje, bacila ga na tlo, čučnula i posrala se na njega.
Vratila se pred mladića, značajno ga pogledala, a zatim se vratila meni na klupu i zabila njušku u džep s poslasticama. Protumačili smo njeno ponašanje kao jasnu poruku što misli o tijestu za pizze, s tim da je prvi komadić pojela iz pristojnosti, kao ceremonijal pozdrava.
Ljudski odnos prema lisicama danas se u nas uglavnom temelji na nekoliko osnova. Onome tko uzgaja perad lisice su nevolja koju treba otkloniti, a njihovo prekrasno krzno krznarima je dragocjen plijen.
Opasnost su za male kućne ljubimce: mačići i mali psići mogu nastradati ako ih sretnu, a hrčka bolje ne puštati u šetnju po vrtu ako je šuma u blizini. Uz to čujemo i za česte slučajeve neadekvatnog, čak paničarskog ponašanja kada se pojave.
U Rusiji ih već godinama pokušavaju pripitomiti
Nasuprot tome, u Rusiji se već više od pola stoljeća provodi eksperiment pripitomljavanja koji je započeo znanstvenik Dmitri K. Belyaev. Kroz to vrijeme izmijenilo se više od četrdeset lisičjih generacija.
Stotinu potomaka početne generacije danas je potpuno prilagođeno životu s ljudima, krzno i je postalo gušće, noge kraće i umjesto kevtanja počeli su - lajati.
Lisice u šumi, na selu ili u gradu imaju različito značenje. U šumi su važne za ekološku ravnotežu. Lov na njih ima sve manje značenja jer ih nitko ne jede, a krzno se sve manje traži.
Koliko god bunda od lisičjeg krzna bila lagana i topla, onaj tko je odjene izlaže se riziku da se nađe u društvu koje će to smatrati za svojevrsno svetogrđe. Na selu se ogradama i psima čuvarima može spriječiti lisice da naprave štetu.
One koje dolaze u rubna gradska područja su ukras i korisne jer zatiru štetne glodavce kojih se svaka urbana zajednica želi riješiti. Sazrelo je vrijeme da se generalno promijeni stav prema njima. U prvom redu treba imati na umu da od njih za ljude nema nikakve prijetnje.
Bjesnoća je iskorijenjena, a lisice su plahe životinje, prije će pobjeći nego prići, a nikada neće napasti. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da mi počnemo prilaziti njima.
