Kći zločinca: "Konc-logori su super! Ručali smo u jednom"

'Sretna li sam što imam takvog dobrog zlikovca. Ženica ga obožava'

"Berlin me danas voli jer ti živiš u njemu, i najsiromašnije selo bilo bi divno da je u njemu tvoj dom", napisao joj je.

Imali su posebnu ideju o vezi. Marga je bila “ljubav, zlatna žena”, a Heinrich “njezin dobri divlji plaćenik”. Himmlera je uzbuđivalo zamišljati da je “Landsknecht prekaljen u desetogodišnjoj borbi”, misleći na glasovite njemačke plaćenike iz 15. i 16. stoljeća. Te su fantazije nosile njegov intiman život s Margom. Ona je u pismima čak ukazivala na to koliko ga voli takvoga.

"Sretna li sam što imam takvog dobrog zlikovca, ženica ga strašno voli", stoji u jednom rukopisu. Ta najstarija pisma uglavnom su obična, govore o Himmlerovu nesnalaženju u Berlinu. Oboje su mrzili taj grad. Pisali su kako je to grad “opsjednut novcem”. Maštali su o “čistom” životu u Bavarskoj.

Kasnije u jednom pismu napisao joj je kako će od subote do utorka biti na “terenu za ubijanje” i testirati nove i zanimljive metode ubijanja. Nacistički vođa je u pismima isticao i to da je sretan što su milijuni ljudi ubijeni pod njegovim zapovjedništvom.

"Ovaj problem sa Židovima - kad će nas ta gamad ostaviti da možemo živjeti sretno?", napisala mu je jednom.

"Ne postoji ništa drugo nego osveta", uzvratio je on u svom pismu na što je ona odgovorila kako njezina crna duša razmišlja o mnogim nemogućim stvarima. Još je gora ispovijest kćeri Gudrun, koja je zapisala svoje “impresije” nakon posjeta jednom od logora u kojem su ubijani Židovi.

"Danas smo mama, tetka Lydia, Frieda i ja posjetile SS-kamp u Dachau. Obilno smo ručale tamo. Bio je to zaista super dan. Kako su samo super koncentracijski logori", napisala je kći monstruoznog masovnog ubojice.

Baš kao kćeri, i supruzi je stalno tepao.

"Ti dobro, uzvišeno biće, moja slatka, draga ženice", neke su od umanjenica koje je monstrum Drugog svjetskog rata njegovao u komunikaciji s ukućanima. Na poslu, sasvim druga priča. Organiziranje holokausta zahtijevalo je maksimalnu uključenost. Na remenu SS-ovaca bilo je ugravirano “Moja čast je moja vjernost”...

"Ako bi mi Hitler kazao da pucam u svoju majku, učinio bih to", napisao je supruzi nakon što je imenovan za šefa SS-a. Ponavljao joj je koliko je sretan što je ima i da se nada da je ona zadovoljna svojim zlim suprugom.

Ipak, ljubav nije potrajala. S godinama Himmleru je moć rasla. U to je doba bio previše zauzet militarističkom ideologijom da bi odrađivao ulogu prikladna supruga. Našao si je i ljubavnicu. Odnos s tajnicom Hedwig Potthast započeo je 1938. godine, a Marga je za to doznala tri godine poslije. 

Bila je ogorčena, ali složili su se da je prokreacija sveta dužnost Arijevca te nastavili živu prepisku i nakon što su Himmler i Hedwig dobili djecu. Više si nisu tepali. S Hedwigom, koju je zvao Häschen, što u prijevodu znači “zeko”, imao je sina Helgea, rođenog 1942. godine te kćer Nanette Dorotheu, koja se rodila dvije godine poslije.

Ipak, Lutkica je ostala njegova miljenica. Ipak se njom dopisivao dok je hladnokrvno nadgledao kako u smrt, prema njegovoj naredbi, odlaze tisuće njezinih vršnjaka i vršnjakinja. Udala se kasnije za novinara Wulf Dieter Burwitza te imaju dvoje djece.

Nakon što je njezinu ocu propao pokušaj izdaje, iako on to nije smatrao izdajom, i iako je bio duboko uvjeren kako ni najmanje nije kriv te se Englezima nudio ambiciozno maštajući o visokim dužnostima u novoj državi, brzo je postalo jasno da je nepoželjan. Ne samo na Zapadu nego i među bivšim kolegama. 

U pokušaju da izbjegne uhićenje, prerušio se u narednika Tajne vojne policije, koristeći ime Heinrich Hitzinger, obrijavši brkove i stavivši povez preko lijeva oka. Planirao se vratiti u Bavarsku. Napunio se lažnim dokumentima. I tu je bio kraj tog čudovišta. Uhitili su ga 22. svibnja 1945. Uhitili su ga zbog lažnih dokumenata, ai u zatočeništvu su ga vrlo brzo prepoznali.

Sudit mu se trebalo zajedno s ostalim većim njemačkim zapovjednicima u Nürnbergu. Ali suđenje nije dočekao. Počinio je samoubojstvo. Popio je tableticu cijankalija prije nego što je ispitivanje započelo. Njegove posljednje riječi bile su: “Ich bin Heinrich Himmler!” (Ja sam Heinrich Himmler!). 

Kćer i suprugu nakon toga su uhitili Amerikanci. Zadržane su u raznim kampovima po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Dovedene su poslije u Nürnberg, gdje su svjedočile na suđenju, te su puštene u studenome 1946.

Gudrun se poslije s gorčinom sjećala tih godina, opisujući ih kao najteži dio svog života. Govorila je i kako su ona i majka bile tretirana na način kao da se moraju iskupiti za očeve grijehe. Ipak, nikad se nije odrekla nacističke ideologije. 

U logorima su ubili više od 4 milijuna Židova, a on je pisao kako je sretan

Nerijetko je kasnije uhvaćena kako opravdava postupke svog oca u odnosu prema kontekstu vremena u kojem je živio. Oni koji je poznaju govore kako je stvorila zlatnu sliku o svom ocu i kako se to nikad neće promijeniti. Tako je Gudrun cijeli život djelovala u neonacističkim organizacijama.

Na sreću, nacizam i ideologija njezina oca su umrli. Ostala su ta pisma. Eksperti su utvrdili da su pisma autentična i u svakom detalju komplementarna s onima koje je njemu slala Margo. Ta pisma su jedino svjedočanstvo o privatnom životu nekog nacističkog moćnika. 

Hitler nije ostavio ni retka, iza Göringa su ostali samo službeni spisi, Goebbels je pisao opsežan dnevnik, ali u njemu su politički traktati bez navoda o privatnom životu.

No činjenica je da je Himmler samo jedan u nizu monstruoznih masovnih ubojica, koji su istodobno bili idealni obiteljski ljudi. Vanessa Lapa u svom dokumentarnom filmu pokušava gledatelja navesti da donese zaključak o tome kako čovjek može postati junak u vlastitim očima, a masovni ubojica u očima čitavog svijeta.

Povijest govori da Himmler nije bio jedini. Göring je bio rafinirani poznavatelj umjetnosti, Speer europski intelektualac, a Hitler vegetarijanac. Nacistički režim u Njemačkoj počeo je1933. godine. Ondje je tada živjelo 500.000 Židova. 

Isprva nisu smjeli obavljati nikakve dužnosti, njihova djeca nisu smjela u škole, nisu se smjeli zadržavati na javnim mjestima... Od 1939. morali su nositi posebne oznake. Nakon toga počinje pakao... Masovna ubojstva u logorima smrti. I više od pola stoljeća nakon tog mračnog doba ne zna se točan broj židovskih žrtava. Bilo ih je između 4,194.200 i 4,581.200. A Himmler je pisao o sreći.