Čini se kako američka tvornica snova, barem onih serijaliziranih, u posljednje vrijeme pati od nesanice ili nedostatka inspiracije. Oživljavanja, prepričavanja ili ispisivanja novih verzija (uvjetno rečeno) starih televizijskih serija pojavila su se kao spas manjkom mašte načetoj i pandemijskom krizom ozbiljno zahvaćenoj industriji. “90210” kao nasljednik “Beverly Hillsa” tinejdžerske sapunice iz devedesetih, “Roswell”, “Fuller House” kao Netflixov nastavak “Pune kuće” čine samo djelić popisa nekadašnjih posjednica udarnih televizijskih termina čije su nove interpretacije posrnule već pri pokušaju zadržavanja u gledateljskom pamćenju. No kad je lani najavljena nova interpretacija izuzetno popularne “Tračerice”, nitko nije očekivao da će biti tako zabavna. Umjesto elitnog Upper East Sidea, tračevi se ovoga puta sabiru i prenose Londonom koji u posljednjem, namjesničkom razdoblju vladavine kralja Georgea III. ni za čime ne žudi više.
Suvremena je “Tračerica” da bi nestašnim bogatašima dala po prstima koristila aplikaciju, dok njezina preteča to čini kroz simpatičan biltenčić, no učinak je jednak - iako zarobljeni u različitim povijesnim epohama i odvojeni oceanom, i jedni su i drugi s nestrpljenjem iščekivali nove pikanterije iz života svojih susjeda. Više od toga, i jedni su i drugi svoje dokolicom ispunjene živote provodili nadajući se da mast izvađena nekome kako bi priči dala na sočnosti neće biti njihova. Nije, naravno, osmodijelna serija “Bridgerton”, kičasti draguljčić što ga je Netflix svojim gledateljima kao pravi dar i poslasticu predstavio na Božić 2020., niti nastavak niti prethodnica, a još manje prepričana “Tračerica”, ali upravo se ta serija u kombinaciji s vrlo popularnom periodnom dramom “Downtown Abbey” spominje kao nadahnuće za stvaranje ovog šarmantnog serijskog koktela koji, gle čuda, uporište ipak ima u ranije objavljenim djelima fikcije, seriji romana o obitelji Bridgerton američke spisateljice Julije Quinn. Štoviše, temelj prve sezone, roman “Vojvoda i ja”, na hrvatskom je tržištu dostupan još od 2014., no zahvaljujući nezanimljivoj naslovnici i još dosadnijem sažetku ispisanom na ovitku uspio se utopiti u masi među čitateljicama popularnih, ali zaboravljivih povijesnih ljubića. Od dosadnjikave naslovnice hrvatski izdavač Julije Quinn ne odustaje ni u najnovijem reizdanju.
Doduše, u počast seriji ili pozdrav budućoj boljoj poziciji na policama knjižara, naslovnicu su okitili razmetljivo ispisanim “Bridgerton”. I to je dovoljno. Pobrinuo se za to tvorac serije Chris Van Dusen, zahvaljujući čijoj je adaptaciji “Bridgerton” postao sinonim za poštenu dozu pretjerivanjem zaogrnutog, nepatvorenog eskapizma. Osim šarenih kostima, raskošnih eksterijera i još razmetljivijih interijera te fotografijom i kamerom pretjerano naglašenih boja, za to se pobrinula i glumačka ekipa predvođena malo poznatom britanskom glumicom Phoebe Dynevor i britanskim glumcem zimbabveanskog podrijetla Regeom-Jeanom Pageom, čija je popularnost preko noći eksplodirala i u posljednje se vrijeme često spominje kao najizgledniji kandidat za idućeg Jamesa Bonda. Njihova je priča umnogome pravocrtna i slična tisućama drugih priča iz razdoblja u kojem se brak još (otvoreno) kupovao novcem. Dynevoričina Daphne pripadnica je onodobne engleske elite, najstarija kći pokojnog lorda Bridgertona, i premda nije stereotipna praznoglavka, jedini joj je cilj zablistati na debitantskom prijamu kod kraljice i time na sebe skrenuti pažnju poželjnih udvarača. Pageov Simon Bassett je, pak, prokleti sin vojvode od Hastingsa, bonvivan i plejboj koji se u Englesku vraća tek kako bi pokopao prezrenog oca i preuzeo ono što mu rođenjem pripada, ali u njemu ne izaziva nimalo uzbuđenja. Budući da on želi samo biti slobodan, a ona se dobro udati, sklapaju pogodbu - odglumit će beznadnu zaljubljenost. On će time kupiti izlaznu kartu, dok će ona, nakon što bogati vojvoda na nju baci oko, porasti u očima potencijalnih udvarača. Takve su situacije, u teoriji, bez gubitnika, ali praksa je zeznuta stvar i svakome tko je pogledao više od pola neke romantične komedije jasno je u kojem će smjeru njihova priča otići.
Na taj, ako ne dosadan, a ono barem tradicionalan dio ljubavne priče, nadodana je Lady Whistledown, glas iz offa kojemu čak ni aristokratski prizvuk Julie Andrews ne može prikriti pravu namjeru - da ponekad samo napola utemeljenim pričama unese razdor ili samo zabavi ustajalu elitu. Uz Bridgertone, na stranicama Whistledowničina biltena najčešće se nalaze članice obitelji Featherington, majka Portia i tri kćeri te njihova daleka rođakinja koja uz dašak engleske provincije pod svojim skutima nosi i sramotnu tamu, noćnu moru svakog malograđanina. Zanimljivo, i takva noseća rođakinja Thompson delikatnije je građe od svojih rođakinja čijim se prezimenom sudbina gorko poigrala, a kostimografi su ih, naglašavajući različitost od gracioznih tijela sestara Bridgerton, odjenuli u drečave nijanse žute i zelene. Tako djevojke spremne za udaju poput predadolescentnom debljinom zarobljenih djevojčica u potrazi za budućim supruzima lunjaju plesnim dvoranama u koje, umotane poput šarenih bombona, očigledno ne pripadaju. Razmetljivost u stavu i neprikrivena potreba njihove majke da ih uda bogato i iznad njihova ranga, Featheringtonicama je na setu zaradila nadimak “regentske Kardashianke”, a bizarnosti tu ne staju pa kruži priča kako su namještenici ladanjskih kuća i vila korištenih za snimanje pomno nadzirali scene seksa, upozoravajući pritom glumce da budu malo nježniji ili da se ne oslanjaju na uzglavlje. Da ga, jasno, ne bi slomili u ljubavnom zanosu. “Oni su barem mogli vježbati”, rekla je Phoebe Dynevor, čija Daphne, nakon Simonovih uputa, prvi put upoznaje čari samostalne zabave pod suknjama, “a meni su rekli da žele orgazam.
Ne možeš baš uvježbavati orgazam. Pa i nisam”. Taj detaljčić, iako skriven od Lady Whistledown, nije promaknuo gledateljima. No i bez toga “Bridgerton” nosi dovoljno humora, drame, zabave, pretjerivanja i šarene ekstravagancije što mu je, naposljetku, osiguralo status najgledanije Netflixove serije, a činjenica da je u prva tri tjedna pred malim ekranima prikovala članove 82 milijuna kućanstava već mu je 21. siječnja osigurala potvrdu druge sezone. S obzirom na to da, za razliku od Dana Humphreyja, identitet engleske “babe tračare” biva razotkriven već na svršetku prve sezone, ostaje vidjeti kakve će nove, trivijalne i kičaste, od Eurosonga šarenije, ali nesumnjivo nevjerojatno zabavne trenutke osmisliti ovaj produkcijski tim.
