U Hrvatskoj se danas rijetko govori o pojmu zajedničke roditeljske skrbi, o situaciji kada o djeci nakon razvoda skrbe oba roditelja, kada je dijete tjedan dana s jednim, a tjedan dana s drugim roditeljem, na primjer. Premda bi trebalo biti logično i razumno da roditelji podijele brigu oko djece, to je rijetko slučaj, a u javnosti je i mnogo onih koji smatraju da za dijete nije dobro kada mu je život podijeljen između dva doma i dva roditelja. No stručnjaci smatraju da tomu nije tako.
Svejedno, samo četiri posto djece nakon razvoda roditelja ostane pod zajedničkom roditeljskom skrbi. Šokantan podatak iznio nam je Oliver Čanić, predsjednik Udruge Ravnopravno roditeljstvo koji kaže, statistika nam je u tom smislu poražavajuća. Nedavno je Županijski sud u Puli okončao jedan razvod i na prvi se pogled može činiti da je presuđeno kako će dijete pripasti roditeljima pod zajedničku skrb.
Naime, sud je odlučio da će maloljetni dječak, koji inače boluje od bolesti iz spektra autizma, tjedan dana živjeti s mamom, a tjedan dana s tatom. Pritom sve važne odluke koje se odnose na zdravlje i obrazovanje djeteta, donosi njegov tata. Odvjetnik Hrvoje Jukić objašnjava nam da je to samo prividna situacija podijeljene skrbi.
"To nije podijeljena roditeljska skrb, već samo boravak djeteta s jednim, odnosno drugim roditeljom pola vremena", kaže Jukić. Dodaje da što se tiče odluka vezanih za zdravlje djeteta, sud može donijeti odluku da jedan roditelj odlučuje o tome.
"Ne znam sadržaj presude ovog konkretnog slučaja, no vjerujem da je motiv takve odluke suda bilo prebacivanje odgovornosti na jednog roditelja. Naime, u slučaju ako se drugi roditelj ne usuglasi s nekom odlukom, ugrožava se zdravlje djeteta jer u slučaju ako nisu suglasni, roditelji moraju zatražiti odluku suda, čime se dovodi u pitanje zdravlje i život djeteta. Sud tu odluku naime ne bi donio na vrijeme i samim time bi dijete bilo ugroženo. Vjerujem da je sud odlučio da bitne odluke donosi jedan roditelj kako bi zaštitio zdravlje i interes djeteta", smatra Jukić.
Odvjetnik Jukić naglašava da ovaj slučaj nije presedan jer su se djeca i u prijašnjim slučajevima, doduše u manjem broju nego majkama, dodjeljivala očevima. Smatra da je kod takvih presuda najbitniji individualan pristup. Odluka koja je dobra za dijete u jednom slučaju ne mora biti dobra i za dijete u drugom slučaju, kaže. Špranciranjem odluka o skrbništvu nad djecom, često se u pitanje dovodi i sam sadržaj odluke.
"U svom poslu zalažem se za što više sudskih odluka o podijeljenoj roditeljskoj skrbi na način da roditelji ravnopravno djeluju u donošenju odluka koje su bitne za djecu. Isto tako, zalažem se za individualan pristup svakom djetetu i svakoj obitelji ponaosob. Treba promijeniti Obiteljski zakon. Za njegovu sadašnju verziju jednom sam rekao ‘Put do pakla popločen je dobrim namjerama’. On nije dobar, u nekim je segmentima ograničavajući i nije usmjeren prema najboljem interesu djeteta", zaključuje Jukić.
Njegovo mišljenje dijeli i Oliver Čanić, ranije spomenuti predsjednik Udruge za ravnopravno roditeljstvo.
"Kada govorimo o obiteljsko pravnoj zaštiti, najveći problem našeg sustava je rangiranje roditelja, odnosno određivanje koji je roditelj podobniji da se njemu dijete da na zajednički život. To je potpuno krivi pristup. Dijete treba oba roditelja. Trebamo donijeti kvalitetan Obiteljski zakon koji će prije svega štititi interes djeteta. Buduće odluke koje će se donositi moraju se donositi na dobrobit djeteta", govori Čanić.
Napominje da će se u donošenju novog Obiteljskog zakona boriti da u njemu zajednička roditeljska skrb bude prva opcija sustava. "Ali ne onakva kakvu nam sustav pokušava progurati, već skrb gdje dijete provodi 35-50 posto vremena sa svakim roditeljom, jer je to u primarnom interesu djeteta", smatra Čanić. MAJKE I DALJE IMAJU PREDNOST Pažnju nam skreće na dvostruke kriterije koje prevladavaju u društvu. Kaže kako se od očeva, dok su u braku, očekuje da presvlače dijete, da koriste rodiljni dopust, hrane ga, uspavljuju, čitaju mu priče i slično.
"Onoga trena kada se roditelji rastanu, sustav smatra da djetetu takav otac više nije potreban. To je prestrašno", smatra Čanić. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u čak 85 posto slučajeva dijete se nakon razvoda, gotovo automatizmom povjerava na skrb majkama. U svega 10 posto slučajeva skrbništvo dobivaju očevi. Vrlo često, ističe Čanić, naši centri za socijalnu skrb koriste argument da je kod djece do treće godine života majka puno potrebnija od oca.
"Nažalost, moram reći da su stručnjaci koji to tvrde potpuno u krivu. Očigledno je da nisu pročitali niti jedan znanstveni rad u posljednjih 20 godina. Prednost majki nad očevima je povezana s ostavštinom i idejom da su majke po prirodi pogodniji roditelji za odgoj djece. Sva znanstvena istraživanja provedena tijekom godina govore da su oba roditelja izuzetno važna za dijete, majka na svoj način, otac na svoj. Uloga roditelja ne bi se smjela rangirati da se govori kako je jedan roditelj podobniji za odgoj, a da drugi nije podoban, pa ni potreban za odgoj", smatra Čanić.
Na to se nadovezuje i odvjetnik Jukić koji kaže da ima vrlo loših mama, ima i onih odličnih, baš kao i očeva. Zbog toga ne treba podilaziti stereotipu da je samo jedna mama, već se uloga roditelja treba izjednačiti. Hrvatske vlasti pokazale su sve svoje slabosti u dodjeljivanju skrbništva nad djecom u predmetu M. i M. protiv Hrvatske. Slučaj je, nakon neuspješne četverogodišnje realizacije hrvatskih vlasti, završio na Europskom sudu za ljudska prava. Nakon razvoda roditelja u tom slučaju, skrb je dodijeljena ocu.
Majka i kćer prijavile su oca djevojčice. Navele su da je isti udario djevojčicu i ozlijedio je. Otac je potom optužen za nanošenje tjelesnih ozljeda, no taj slučaj još uvijek nije zaključen. Majka je u međuvremenu podnijela zahtjev da kćer živi s njom, dok sud ne izmjeni odluku o skrbniku.
Sud je odbio taj zahtjev jer nije postojalo dovoljno dokaza koji bi pokazali da je djevojčica s ocem u riziku od nasilja. Djevojčica u ovom slučaju želi živjeti s mamom i na Europskom je sudu iznijela niz optužbi o zlostavljanju na račun svog tate. Priču je potkrijepila medicinskom dokumentacijom. Europski sud odlučio je da je iskaz djevojčice vjerodostojan te da hrvatska nadležna tijela nisu ispunila svoju obavezu i provjerila navode.
Iako je Europski sud obadva roditelja ocijenio nepodobnim za odgoj djevojčice, ona pokazuje jaku želju da živi s majkom. Zbog toga sud nije imao razumijevanja za neuvažavanje njenih želja. Presudio je da je neuvažavanje zahtjeva djevojčice bitno povrijedilo njena prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života. Mama i kćer dobile su financijsku naknadu. Ipak, presuda još uvijek nije konačna.
