Unatoč nezapamćenom uzletu na prijelazu milenija (nešto prije pojave malih čarobnjaka i najpoznatije škole magije i vještičarenja čak i izvan granica dječje književnosti), polje hororske fikcije za starije osnovnoškolce i kategoriju popularno znanih “mladih čitatelja” posljednjih je desetak godina gotovo u potpunosti ispražnjeno. Hororski se serijal “Fear Street” čitao poput novinskih feljtona, lako, brzo i jednostavno, a činilo se kako poleta ne manjka ni njegovu autoru R. L. Stineu, koji se, zahvaljujući nizu tanjih knjižica, svrstao uz Stephena Kinga i postao jednim od najbogatijih pisaca u povijesti zanata, a zahvaljujući hiperprodukciji danas vjerojatno samo on zna koliko je puta i na koliko načina prestravio uz knjigu prikovane čitatelje. Ipak, ni financijska isplativost i vrlo prizemna čitateljska očekivanja nisu navela sljedeće generacije autora da nastave njegovim putem. Nekoliko su se puta na policama knjižara pojavili distopijski serijali rubno jezivih elemenata ili navodno strašne, ali u naraciji suviše infantilne i samim time naivne priče pa je mjesto na tronu “kralja dječjeg horora” ostalo ispražnjeno.
Američka spisateljica Katherine Arden, trenutačno najpoznatija po trilogiji “Zimska noć”, nije, barem zasad, Stineova legitimna nasljednica, no čini se kako na prijestolje polaže najviše prava. Naime, autorica snažne moći imaginacije, poznata po prekapanju po ruskoj pripovjedačkoj tradiciji i ispisivanju nove i svježe inačice slavenske mitologije s djevojčicom Vasjom u središtu, po završetku literarnog putovanja još neujedinjenim ruskim prostranstvima, kao novi je profesionalni izazov pred sebe postavila zadatak ispisivanja punokrvne priče za djecu. Pomalo strašne, istodobno bogate duhom. Nekoliko godina i dvjestotinjak stranica kasnije daje se zaključiti kako je zadano gotovo u potpunosti ispunila. Priča “Tijesnih prostora”, zamišljenih kao otvornog čina eponimnog književnog kvarteta, započinje u jednom gradiću savezne države Vermont, domu jedanaestogodišnje djevojčice Ollie suočene s teretom kakav ni jedno dijete ne bi smjelo nositi na svojim plećima - gubitkom roditelja. Kako niti u školi ne pripada skupini popularnijih učenika, način za nošenje s tugom, prebolijevanje gubitka i nova, makar imaginarna, prijateljstva, iznalazi u knjigama. Stoga nije neobično što jednog dana, na putu kući, iz ruku sumanute žene spremne baciti je u vodenu bujicu, spašava knjigu s iskešenim licem na koricama. Neobično je, doduše, sve što se dogodi nakon toga, a kulminaciju doživi na povratku sa školskog izleta kad se školski autobus iznenada nađe u kvaru, a Ollie kroz magličastu koprenu shvaća da duhovi iz knjige nisu samo plod nečije mašte, nego jeziva stvarnost.
Nije to, naravno, bitno drugačije od zapleta mnogih ranijih i sličnih, filmskih ili književnih, horora za mlade. Prava, mladim čitateljima podnošljiva, količina jeze isprepliće se s humorističnim elementima, a atmosferu dodatno podižu elementi kakve inače vezujemo uz Noć vještica poput kukuruzišta, strašila ili bundeva. No ono po čemu se Arden ističe, a nestrpljiviji bi čitatelj mogao protumačiti kao sporo vođenje radnje, ustrajanje je na dubinskoj karakterizaciji i razbijanju plošnosti likova koji, u njezinu slučaju, nisu samo statisti za plašenje čitatelja, nego nositelji radnje spremni za razvoj njihove priče u sljedećim nastavcima strašnog kvarteta
