"Elektronički heroin" riječi su kojima profesor Tao Ran, muškarac koji vodi Centar za mentalni rast kineskih tinejdžera opisuje ovisnost o internetu, bolest od koje liječi sve više mladih.
"Ovisnici žude za heroinom i traže ga svakodnevno. Tinejdžeri pokazuju istu želju i vesele se igranju online igara svaki dan", kaže Tao čija je klinika mjesto radnje dokumentarnog filma 'Web Junkie', izraelskih redateljica Shoshe Shlam i Hille Medalia.
U filmu pratimo živote trojice tinejdžera starih između 13 i 18 godina - Nickyja, Hackera i Hope, dok prolaze kroz Taov program i nisu nimalo sretni zbog toga.
"Ovdje gubim vrijeme. Ne trebam nikakvo liječenje. Mogu prestati igrati igre ako to poželim", kaže 16-godišnji Hope, 'ovisnik' o 'World of Warcraft', igri s koje se skida većina tinejdžera u ovoj klinici.
Djeca budu zatvorena u klinici tri do četiri mjeseca, te su u potpunosti odsječeni od obitelji, prijatelja i interneta - jedine stvari koja ih, čini se, veseli.
Njihovo nezadovoljstvo boravkom u ovom centru nije baš nerazumljivo. Prema riječima jednog tinejdžera, mnogi su adolescenti ovdje dovezeni pod prisilom: "Neki su klici drogirani, dok su drugi dovedeni na prevaru".
Nickyju se primjerice roditelji rekli da idu na skijanje u Rusiju, a umjesto toga su ga doveli na odvikavanje. "Ovo mjesto bi se trebalo zvati Centar za uništavanje mentalnog zdravlja tinejdžera. Ovo je kao ispiranje mozga."
Rehabilitacijski centri = spas za očajne roditelje
Inače na ovisnost o internetu se u Kini ne gleda olako, pogotovo među tinejdžerima. 'Web Junkie' iznosi podatak da je Kina prva zemlja na svijetu koja je ovisnost o internetu proglasila poremećajem, te su otvorili više od 400 rehabilitacijskih cenatara.
Upravo je jedan takav centar, iako ne isti koji je prikazan u 'Web Junkieju', naveo filmaše da snime ovaj film. Nakon što je Shlam naletjela na priču o mladiću koji je navodno pretučen do smrti tijekom liječenja, odlučila je da želi više istražiti što se u tim centrima događa.
"Kad sam to vidjela, željela sam prikazati mračnu stranu interneta. Željela sam otići u Kinu, gdje je taj fenomen došao do ekstrema." I tako je došla do Taa koji joj je pomogao da formulira definiciju ovisnosti o internetu kao korisnike koji provode više od šest sati dnevno online i to nevezano uz posao ili učenje.
Shlam ističe da ekipa nije dobila dozvole za snimanje centra od kineske vlasti, ali Tao im je omogućio ulazak, jer smatra da bi se njegova metoda trebala proširiti po svijetu.
Centri pak na početku dokumentarca djeluju kao mjesto na kojem se trenira izrazita strogoća. Tinejdžeri su očajni, umorni i uplašeni. Tjera ih se da pohađaju nebrojene sate terapije sa zaposlenicima klinike, a često tome prisustvuju i njihovi izbezumljeni roditelji. Uz to, moraju izvršavati fizičke zadatke i slušati obrazovne seminare.
U jednom posebno mučnom dijelu, Hope je protjeran u samicu nakon što su on i nekolicina prijatelja pobjegli iz klinike u obližnji internet kafić. Budući da je on osmislio cijeli plan, odlučio je preuzeti svu krivicu na sebe i sljedećih 10 dana proveo je u izolaciji.
Kako se film nastavlja, Taov tretman počinje djelovati sve manje diktatorski i sve više kao ono što bi trebao biti - posljednja nada. To je posebno vidljivo ako gledate roditelje djece koji su emotivno na rubu snaga i više ne znaju što bi učinili da djecu odmaknu od njihove ovisnosti.
"Otkad je počeo koristiti internet, otuđio se od prijatelja i rodbine", "Došli bi mu prijatelji i pozvali ga da idu van, no on bi sve odbio", "Pretvorio se u drugu osobu", neke su od izjava očajnih roditelja, od kojih neki navode da su im se djeca ispisala iz škole i prestala kupati, dok su drugi počeli nositi pelene kako ne bi morali prestati igrati igru.
"Važno je da shvatite da roditelji dovode djecu u ovaj centar jer je to stvarno njihovo posljednje utočište. Ne znaju što učiniti", kaže Medalia koja dodaje da iako nije suglasna s načinom liječenja koje se provodi u klinici, smatra da nije njezin posao da određuje što je pošteno. "Ne mislim da smo mi ljudi koje treba pitati je li ovo ispravan način ili ne. Mi snimamo dokumentarce. Došli smo ovdje jer je ovo mjesto unikatno."
Ipak, poruka filma je univerzalna, jer se ovaj fenomen, točnije ovisnost o internetu, pojavljuje svugdje a ne samo u Kini. I više nisu ovisnosti samo one o alkoholu i drogama, nego su tehnologija i internet sve učestaliji problem kojeg nije tako lako riješiti, jer je internet integriran u našu svakodnevicu i nije ga lako izbjegavati.
Budući da je film sniman prije dvije godine, za sve zainteresirane, evo što se dalje događalo s protagnostima filma. Nicky se vratio u školu, ali nije mu išlo pa je promijenio nekoliko škola i danas ne radi. Hacker studira umjetnost, a Hope sad živi u SAD-u, prenosi Mic.
