Life
9271 prikaza

Kosturi s potopljenog broda stizali do obale još 40 godina

Cap Arcona, njemački brod
1/2
wikipedia
Njemački brod pun logoraša potopili su 1945. avioni RAF-a, a obalu su uskoro zatrpali leševi, koji su iz olupine do obale stizali sve do 1970.

Priča o Cap Arconi je jedna od najtragičnijih priča iz Drugog svjetskog rata. Bio je to jedan od najluksuznijih njemačkih prekooceanskih brodova koji je do rata plovio od Hamburga do Južne Amerike. Porinut je 1927. godine i imao je nosivost od 27.500 tona. Na ovoj liniji obično je, na gornjim palubama prevozio bogate putnike, a na onim nižim uglavnom siromašne emigrante.

No, tijekom Drugog svjetskog rata brod je bio prepun logoraša iz nacističkih koncentracijskih logora, i zapravo je zabunom postao meta avionima britanske kraljevske avijacije. Izrešetali su brod, a more je tjednima kasnije nosilo tijela mrtvih putnika na obalu blizu Neustadta. Uglavnom, ljudi na obali tjednima su sahranjivali stotine mrtvih u zajedničku grobnicu, a dijelove kostura onih koji su ostali zarobljeni u utrobi potonulog broda, posljednji je put pronašao jedan dječak 1971. godine, dakle četvrt stoljeća nakon nesreće.

Postoji nekoliko verzija o tome što se dogodilo i zašto je RAF potopio brod. Jedna verzija priče je da su Nijemci namjerno ukrcali logoraše jer su znali da će britanska avijacija napasti brod, pa su se poslužili ciničnim trikom.

Njemački ratni zarobljenici marširaju Kijevom PAKAO Life Otkrivena tragična sudbina zadnjeg ratnog zarobljenika

Druga je verzija da je grof Folke Bernadotte, potpredsjednik Međunarodnog crvenog križa dogovorio prebacivanje zatvorenika u švedske bolnice i da je to bila svrha posljednje tragične plovidbe Cap Arcone. Takvi transferi su se organizirali i  ranije. 

Do današnjeg dana nitko nije odgovarao za smrt tisuća ljudi - ni na njemačkoj, ni na britanskoj strani. Rečeno je da su radio-operateri Crvenog križa pokušavali stupiti u kontakt s pilotima i upozoriti ih da su na brodu logoraši. No RAF je proglasio sve dokumente vezane uz ovu tragediju tajnom i zapečatio spis do 2045. godine.

Godine 1940. njemačka Ratna mornarica prisvojila je brod, a 1945. evakuirala je gotovo 26.000 njemačkih vojnika i civila iz Istočne Pruske prije navale Crvene armije. Tog 30. ožujka 1945. Cap Arcona završio je treće i posljednje ratno putovanje ploveći između Gdinje i Kopenhagena prevozeći 9.000 vojnika i izbjeglica. Međutim, njezine su turbine bile potpuno istrošene. Mogli su ih samo djelomično popraviti, pa više nije bila pogodna za duge plovidbe. Vratili su brod vlasnicima u Hamburg-Süd i zatim je trebao zaploviti od Kopenhagena prema Neustadtu.

Tijekom ožujka i travnja 1945. godine, zatočenici koncentracionih logora iz skandinavskih zemalja prevezeni su iz cijelog Reicha u koncentracijski logor Neuengamme u Hamburgu. Himmler im je dopustio da ih se preko Danske pusti u Švedsku. Između 16. i 28. travnja 1945. Neuengamme je ispražnjen od ostalih zatvorenika među kojima su bili i sovjetski ratni zarobljenici, a htjeli su ih prebaciti na novu lokaciju - ili na baltički otok Fehmarn ili u Mysen u Norveškoj. 

SS je u tu svrhu u zaljevu Lübeck držao usidrenu flotilu brodova koji su inače bili izvan pogona i u kojima su držali zatvorenike u potpuno nehumanim uvjetima, bez hrane i medicinske pomoći, u skladišnim prostorima u potpalublju. Među njima je bio i Cap Arcona. Dva švedska broda, Magdalena i Lillie Matthiessen, 30. travnja 1945. posljednji su put prevezli zatvorenike u Švedsku.

U večernjim satima 2. svibnja 1945. više je zatočenika, uglavnom žena i djece iz logora Stutthof i Mittelbau-Dora, bilo natovareno na teglenice i izvedeno na usidrena plovila. Cap Arcona odbila je prihvatiti nove zatvorenika, pa je više od osamsto ljudi vraćeno na plažu u Neustadt. Od njih 800, oko 500 je ubijeno hicima iz strojnica ili pretučeno na smrt u ranim jutarnjim satima 3. svibnja.

Početkom svibnja ubrzani britanski vojni napadi na Baltik onemogućili su nove transporte zatvorenika u Švedsku. Vodstvo SS-a preselilo se u Flensburg i počeli su razmišljati što da naprave s brodovima punim zatvorenika, pa su došli na ideju da bi ih bilo najbolje potopiti. Kasnije, na sudu za ratne zločine, Kaufmann je tvrdio da su zarobljenici trebali biti poslani u Švedsku; premda nijedan od brodova nije imao oznake Crvenog križa niti su bili sposobni za plovidbu. Georg-Henning Graf von Bassewitz-Behr, posljednji visoki dužnosnik SS-a i policije u Hamburgu, svjedočio je na istom suđenju da su zatvorenici zapravo ubijeni "u skladu s Himlerovim zapovijedima". 

Prijateljice Židovke iz Osijeka OTKRIĆE Life Židovka živjela skrivena u vlastitoj kući punoj nacista

Kurt Rickert svjedočio je na suđenju za ratne zločine u Hamburgu da je mislio da će brodove potopiti podmornice ili zrakoplovi Luftwaffea. Eva Neurath, koja je bila u Neustadtu, i čiji je suprug preživio katastrofu, rekla je da joj je policijski službenik rekao da su na brodovima zatvorenici i da će brodovi biti potopljeni. 

2. svibnja 1945. britanske jedinice pronašle su logor Neuengamme potpuno prazan. Napredovali su do Lübecka i Wismara. Zapovjednik Derek Mills bio je na čelu specijalaca, a generalmajor George PB Roberts zapovijedao je 11. oklopnom divizijom kad su ušli u Lübeck bez otpora. U tom gradu Crveni križ je imao stalni ured, a g. De Blonay iz Međunarodnog odbora Crvenog križa obavijestio je general-majora Robertsa da je 7.000 - 8.000 zatvorenika zatočeno na brodovima u  zaljevu Lübeck. U poslijepodnevnim satima 3. svibnja 1945., britanski peta izviđačka pukovnija napredovala je prema sjeveru u smjeru Neustadta. Oni su bili svjedoci krvavog masakra u zaljevu i spašavali neke od teško ranjenih zatvorenika na plaži u Neustadtu. No među stotinama poginulih, većinom su bila tijela žena i djece.

3. svibnja 1945., tri dana nakon Hitlerovog samoubojstva i samo jedan dan prije bezuvjetne predaje njemačkih vojnika u sjeverozapadnoj Njemačkoj, napadnuti su brodovi u kojima su bili logoraši. Među njima je bio u Cap Arcona. Britanske kraljevske zračne snage počele su nesmiljeno gađati brodove jer su navodno od obavještajaca saznali da cijeli vrh SS-a, zajedno s Heinrichom Himmlerom, namjerava iz Flensburga pobjeći brodovima u Norvešku. Također, saznali su da se namjeravaju prerušiti u lažne civilne mornaričke uniforme i tako prikriti identitet. Kad su se konačno predali, mornarički zapovjednik i Hitlerov nasljednik Karl Dönitz i njegova krnja vlada, inzistirali su na tome da njegova administracija nije imala veze ni s logorima, ni Hitlerovom genocidnom politikom.

Britanci su ispalili osam raketa HE High Explosive "60 lb" RP-3 i dvije bombe od po 230 kg. Nijedan od brodova nije imao oznake Crvenog križa, a svi zatvorenici bili su sakriveni pod palubom tako da piloti nisu uopće znali koga će ubiti. Švicarski dužnosnici Crvenog križa javili su britanskim obavještajcima 2. svibnja 1945. da su u brodovima usidrenim u Lübecku nedužni logoraši, ali te informacije nisu došle do zrakoplovnih jedinica. Zapovjednici RAF-a koji su zapovijedali napadom, vjerovali su da se u zaljevu Lübeck priprema flotila brodova kojima će SS-ovci pobjeći u skladu s Dönitzovim naredbama. 

S Cap Arcone spasilo se 16 mornara, 400 SS-ovaca i 20 SS-ovki. Istovremeno preživjelo je samo 350 zatvorenika od njih 5.000. Na drugom brodu Thielbek, od 2.800 zatvorenika samo ih je 50 spašeno, dok je treći brod Deutschland sigurno prebacio sve ljude do tegljača Athena, a onda se i on potopio.

Njemački brod Deutschland | Author: wikipedia wikipedia

Ozbiljno oštećena i zapaljena, Cap Arcona na kraju je potonula, a fotografije zapaljenih brodova Deutschland, Thielbek i Cap Arcona, kao i nekolicine preživjelih koji plivaju u ledenom Baltičkom moru, koje je taj dan bilo oko 7 Celzijevih stupnjeva. 

4. svibnja 1945. britanski izviđački zrakoplov fotografirao je dvije olupine. Bili su to brodovi 'Thielbek' i 'Cap Arcona'. Tijela muškaraca, žena, pa čak i male djece - njih na stotine, ležala su na pijesku. Na moru, pod sivim, dimnim nebom, vojnici su mogli vidjeti još uvijek tinjajući trup nekadašnjeg luksuznog broda, Cap Arcona i mnogo drugih oštećenih brodova. Vrlo učinkoviti napad RAF-a ubio je više od 7.000 logoraša.

Adolf Hitler i Rosa Bernile Nienau TRAGEDIJA Life Ona je Bernile, Židovka koju je Hitler volio

Jedan vojnik je pronašao djevojčicu od oko sedam godina koja je stiskala ruku žene pokraj nje. Pretpostavio je da su to djevojčica  njezina majka. Oba tijela 
bila su odjevena u crno-bijele prugaste haljine kakve su imali logoraši.

Britanska vlada je naredila da se dokumenti zapečate idućih 100 godina, pa se do tada neće znati zašto nije izbjegnuta ova nevjerojatna tragedija. Vlade Njemačke i Velike Britanije i dalje odbijaju raspravljati o tome ili objavljivati ​​relevantne podatke, pa tako još jedan veliki ratni zločin ostaje tajna. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.