Kasnije je taj odnos prekinut i Bagarić je, ispričao je Ivica K. policijskim inspektorima, Carića isplatio s 300 tisuća DEM, koje je ovaj istoga dana prokockao. Čuo je i da je Carić, nakon Bagarićeva ubojstva, preuzeo neke njegove poslove te da je otvorio kasino u hotelu “Dubrovnik” i trgovinu “Sloga” u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Sjetio se i da poznaje Miljenka Žaju Krojfa iz Bagarićeva društva, ali je kazao da je budala i narkoman te da s njime nikada nije kontaktirao. Nikicu Jelavića, kazao je, vidio je samo nekoliko puta u prolazu.
Naknadno se prisjetio i da je sa Zoranom Petrovićem Ivicom, za kojeg je znao da je kriminalac, više puta kontaktirao u Bagarićevu društvu. Pred kraj iskaza priznao je da je Petroviću 1991. godine, na Bagarićev nagovor i traženje, osobno pribavio domovnicu. Prvi rezultati SZUP-ove suradnje s Bagarićem, kako stoji u policijskom dosjeu Ivice K., ostvareni su u svibnju 1991. godine. Podaci koje je Bagarić tada dao SZUP-u mogli bi rasvijetliti dosad potpuno nepoznate detalje oko povezivanja tadašnjeg HDZ-ova državnog vrha i hrvatske mafije. Bagarić je, naime, kao SZUP-ov suradnik kodnog imena “Davor” u svibnju 1991. godine Ivici K. dao informacije o planu atentata na predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana, koji je 29. svibnja 1991. trebao izvršiti nekadašnji član ganga Ljube Zemunca Rade Ćaldović zvan Ćenta.
Bagarić je te informacije dobio od pripadnika beogradskog podzemlja iz Frankfurta, Branislava Šivanića Vlaja, preko kojeg su, uz braću Šoškić, Đorđa Božovića Gišku i druge srpske kriminalce stacionirane u Njemačkoj, službe sigurnosti SFRJ vršile političke likvidacije. Osim toga, Ivica K. tvrdi da je Bagarić preko njega SZUP-u dao dosta informacija o planiranim atentatima na druge istaknu- te ličnosti u Hrvatskoj, kao i saznanja o počiniteljima najtežih kaznenih djela u Hrvatskoj.
Sve informacije prikupljene od Bagarića prezentirao je SZUP-u, a oni su ih dalje prosljeđivali HIS-u. Tijekom 1994. godine Ivica K. je, u dogovoru sa svojim šefom iz SZUP-a, podnio usmeni zahtjev tadašnjem načelniku Općeg kriminaliteta PU zagrebačke, Zdravku Šeničnjaku, tražeći da se obustavi prekršajni postupak protiv Bagarića zbog nelegalnog posjedovanja oružja. Naime, tijekom 1993. godine ili 1994. godine u kafiću Manduševac u Zagrebu izbila je gužva unutar Bagarićeva društva, u kojem su, osim njega, bili Miljenko Žaja Krojf, Ivica Petrović i izvjesni Pepo.
Pepo je izazvao gužvu kazavši da ne želi imati ništa s Petrovićem jer je Srbin, nakon čega je Bagarić pucao Pepi u testise te je završio u istražnom zatvoru. Bagarić se tada iz zatvora preko odvjetnika obratio Ivici K. i zamolio ga da ga izvuče. Ubrzo nakon intervencije Ivice K. kod Šeničnjaka, odbačena je prekršajna prijava protiv Bagarića te je nakon tri mjeseca pušten iz Remetinca. Na pomirenju Bagarića s Pepom inzistirao je svojedobni gospodar rata u Hercegovini Mladen Naletilić Tuta.
- Sjećam se da je sam jednom prilikom razgovarao sa Stipom Arlovićem zvanim Pepo i Zlatkom Bagarićem, nakon što ga je Bagarić jednim metkom pogodio u “jaje”. Zaključio sam da je dobro što mu je ostalo drugo te sam inzistirao da se pomire i da se prestanu natezati po sudu. O drugim događajima, ubojstvima i pucanjima po Zagrebu, ne znam ništa pa se čudim da jedan sudac Ortynski, kojeg smatram inteligentnim čovjekom, uopće postavlja takva pitanja. Smatram da je potrebno loviti prave kriminalce, kojih ima u svim političkim strankama i koji su novac odnijeli u inozemstvo. Ne treba gubiti vrijeme na običnim klošarima, zaključio je Naletilić ispitivanje kod istražnog suca Radovana Ortynskog 1998. godine.
Tuta je kasnije izručen Haaškom sudu gdje je osuđen zbog ratnih zločina nad civilima na području Hercegovine. Ivica K. je policiji izjavio da je SZUP svom tajnom suradniku Bagariću radio i druge ustupke, ali nije precizirao o čemu se točno radilo. U dosjeu Ivice K. navedeno je da je zastupao Bagarića u pravnim poslovima za vrijeme njegovih izbivanja iz Hrvatske. Tijekom 1993. godine Bagarić mu je kod javnog bilježnika na Zrinjevcu potpisao punomoć da ga zastupa i donosi odluke u pravnim poslovima koje se odnose na njegovu radnju za prodaju tekstila u Zagrebu. Zatim mu je potpisao i punomoć za obavljanje radova oko preuređenja njegove kuće na Zelengaju.
Policiji je Ivica K. potvrdio i da je Bagariću pomagao u kupnji zemljišta na trasi buduće autoceste, a tada je samo uzak krug oko državnog vrha znao da će se tamo izgraditi autocesta i da će cijene zemljišta višestruko poskupjeti, između mjesta Popovec i Sv. Helena, namijenjenog gradnji benzinske postaje. To zemljište Bagarić je kasnije za znatno višu cijenu prodao generalu Ivanu Čermaku. Prema podacima njemačke policije, Bagarić je od 1994. godine svoje kriminalne aktivnosti prebacio u Zagreb. No, dolazio je i dalje u Njemačku.
Tako je u listopadu 1995. godine uhićen u Njemačkoj nakon boks meča Maske - Rocchiano jer je sudjelovao u namještanju boksačkih borbi. Kod pretresa u džepu od 50 tisuća DEM u kešu. Iako je obožavao poker, u nenamještenim partijama bio je pot- puni amater. Prethodnog dana u svom je kasinu u ulici Gürtelstrasse izgubio 300 tisuća DEM. I Tuta tvrdi da je Bagarića poznavao isključivo vezano uz kocku.
- Bili smo protivnici, igrali smo 3-4 puta. Bilo je užitak s njime igrati jer je bio gospodin u igri koji je uvijek plaćao svoje dugove - rekao je Naletilić istražnom sucu Ortynskom. Upravo strast prema kocki, sukobila ga je sa Sliškom.
- Kod njih nikada nije bilo pitanje novaca. Bitna je bila taština i zbog toga su se posvađali tijekom igranja barbuta u lokalu Kiss u zagrebačkoj Dubravi - tvrdi naš izvor. Bagarić se na društvenoj ljestvici popeo do te mjere da je tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. godine u Francuskoj sjedio za stolom s predsjednikom države Franjom Tuđmanom. Je li tome pomoglo i njegovo upozorenje o atentatu na Tuđmana 1991. godine, nije poznato. Da je imao poprilično eksplozivan karakter, svjedoči i incident u Intercontinentalu iz svibnja 1998. godine. Čistačice su iz sobe 1225 čule pet hitaca.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
