Life
356 prikaza

Ksenija Marinković: Vidim sebe kao ustrajnu osobu

1/5
Tomislav Miletić/PIXSELL
Razmišljala sam o studiju pedagogije, čak o pravu ili ekonomiji jer su mi roditelji ekonomisti, a kako me je zanimala i slavenska mitologija, namjeravala sam sve te interese nekako objediniti u jedno zanimanje

U hrvatskim kinima počela se prikazivati srpsko-hrvatska koprodukcija "Da li ste vidjeli ovu ženu?" mladog autorskog dvojca Dušana Zorića i Matije Gluščevića, koja progovara o transformaciji sredovječne žene Draginje i njezinoj potrazi za novim identitetom. Glavnu ulogu u toj neobičnoj nadrealističkoj psihodrami, zapravo omnibusu sastavljenom od tri priče, igra Ksenija Marinković, renomirana prvakinja HNK i jedna od najpopularnijih filmskih i televizijskih glumica, koja je u dugogodišnjoj karijeri odigrala stotinjak važnih i upečatljivih uloga. Također je prošlog tjedna imala premijeru dječjeg filma "Dnevnik Pauline P.".

Express: Film 'Da li ste vidjeli ovu ženu?' premijerno je prikazan na venecijanskoj Mostri u sklopu programa Critics Week, gdje se prikazuju debitantska ostvarenja. Kako su gledatelji prihvatili tu prilično sumornu i zahtjevnu te nimalo fancy temu?

Iznenadilo me je što smo mi uopće došli do Venecije, a onda sam shvatila, nakon što su mi objasnili na Festivalu autorskog filma u Beogradu, da taj film zapravo pokazuje novi smjer na filmu. Rečeno nam je da je film 'nešto vrlo svježe što odskače od svih kodova', s time da je srpskim gledateljima puno duhovitiji jer se referira na neke njima bliske situacije. U Veneciji je bilo vrlo zanimljivo: sašila sam si crvenu haljinu za premijeru, koja je bila u dva sata popodne, a zatim je bio party na Lidu. U dvorani do nas prikazivali su se naslovi koji su se borili za Zlatnog lava. Film je mogao ići na festival u Locarno, no redatelji su odlučili ići u Veneciju, zatim na Island, Francusku i Švicarsku, a sad idu na Festival autorskog filma u New York, gdje će biti prikazan u MoMi. Film je pozvan i na neke druge festivale jer doista izlazi iz standardnih okvira.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Express: Kako je protekla suradnja s mladim redateljima debitantima Dušanom Zorićem i Matijom Gluščevićem, koji su napisali scenarij o nesretnoj i nezadovoljnoj ženi, koja želi promijeniti svoj život?

Uloga Draginje bila mi je čisti užitak i izazov, kao da sam dobila jednadžbu s tri nepoznanice. U ovim godinama i s iskustvom koje imam takvi su mi likovi zanimljivi, sve ostalo je klišej. Kad sam pročitala scenarij, strašno mi se svidjelo što je u fokusu svake priče ženski lik s nekim problemom. No ubrzo sam uvidjela da se ta tema nesretne žene s problemom može proširiti na sve ostale ljude s problemom, koji više nikome nisu potrebni. Film smo snimali u Beogradu punih pet godina. Na početku snimanja redatelji su još bili studenti pa smo prvo snimili kratki film, a zatim su oni nastavili sakupljati novac te smo mi nadodavali nove scene i sastavljali priču. Film smo na kraju prozvali eksperimentalni, egzistencijalistički film s elementima fantazije. Premda su redatelji mladi, imaju snažnu potrebu da na duhovit način govore o dnu. Nisu nimalo banalni tipovi, jako su osjetljivi, osjećajni i probitačni.

Express: Film ima tri priče i tri junakinje, koje s povezane krizom identiteta i željom za promjenom. U prvoj priči Draginja preživljava radeći po stanovima prezentacije usisivača, a zatim na tulumu konzumira opojna sredstva, dok u drugoj, gdje ekvilibrira na granici morala, 'iznajmljuje' supruga i 'posuđuje' dijete iz rodilišta kako bi napravila 'obiteljske' fotografije i tako zadovoljila društvene konvencije. Kako ste se osjećali u koži tih antijunakinja?

Svatko može osjetiti nečiji jad, odnosno trenutak krajnjeg poniženja, kad vam ne preostaje ništa drugo nego obilaziti stanove i nuditi prezentacije usisivača. Poznajem puno takvih ljudi koji su to poniženje doživjeli i na svom radnome mjestu. Na van to možda ne izgleda tako loše, ali oni se osjećaju kao nečije sluškinje, prepušteni sami sebi, sa sve manje novca u džepu i sve manjim prostorom djelovanja te s nemogućnošću napredovanja ili izlaza iz te situacije. U foršpanu se kaže da je ona žena koja želi iskočiti iz vlastite kože. Draginja zna da nešto nije u redu i batrga se, ali ne zna kako riješiti taj problem. Znala sam da takvu situaciju svatko može prepoznati jer ju je i sam barem jednom doživio. Svatko od nas poznaje nekoga tko je u fazi urušavanja života. Gradeći lik išla sam na prepoznavanje osjećaja, kao što su nelagoda, tuga, žalost, nemoć i traženje, dakle, koji danas nisu 'in'. Kod druge priče dogodilo se nevjerojatno prepoznavanje: neka žena mi je rekla da ima crvenokosu prijateljicu, medicinsku sestru, koja je na rubu očaja, baš kao i moj lik. Htjela sam pokazati njezin očaj, bol i nemoć, koji su je natjerali da drugima laže o svom životu jer se kao neudana žena bez djece osjeća manje vrijednom. Draginja ipak na kraju prolazi kroz krizu identiteta, koju možemo nazvati i menopauzom, jer sam ja u vrijeme snimanja bila u promjeni, nalazi svoj mir i vraća se kući.

Express: Zašto društvo, hrvatsko, srpsko, talijansko ili norveško, poprijeko gleda žene koje pokušavaju iskočiti iz te društveno prihvaćene kolotečine i učiniti nešto za sebe?

Ljudima je komotnije živjeti po ustaljenim pravilima, primjerice, dođeš kući i uključiš svjetlo i sve savršeno funkcionira. No što onda kad nema struje i kad je u hladnjaku sve trulo, a mikrovalna ne radi? Živimo u vremenu u kojemu se stalno nešto mora stavljati u neke okvire, primjerice, ti si žena i zato se moraš ponašati na određeni način. Što bi se dogodilo da je lik Draginje glumio muškarac? Bi li mu se tolerirala želja za promjenom? Dakle, trebali bismo jedni druge pustiti da živimo onako kako volimo. Nema razloga da žene ne pokušavaju iskočiti iz kolotečine i pobuniti se te da to ljudi ne toleriraju. Riječ je o njihovim životima i njihovim izborima. No ljudi općenito nemaju hrabrosti za pobunu zato što nemaju kapaciteta, a nisu ni odgajani tako da traže nešto za sebe. A kako je najčešća ljudska osobina linija manjeg otpora, ostaje sve onako kako je i bilo. Pritom nikoga ne osuđujem, svatko ima svoj put.

 | Author: Emica Elvedji/PIXSELL Emica Elvedji/PIXSELL

Express: Rođeni ste i odrastali u Virovitici. Što je na vas najviše utjecalo u formativnim godinama?

Marija Jurić Zagorka. Čitajući njezine romane shvatila sam da je ona ozbiljna žena. U osnovnoj školi jako sam voljela Ivanu Brlić Mažuranić. Razmišljala sam o studiju pedagogije, čak o pravu ili ekonomiji jer su mi roditelji ekonomisti, a kako me je zanimala i slavenska mitologija, namjeravala sam sve te interese nekako objediniti u jedno zanimanje. Na kraju se ispostavilo da se u glumi može najbolje kombinirati jer glumac može biti sve što hoće. Uz Zagorku, jako sam voljela nove američke filmove s Alom Pacinom i Robertom De Nirom. Već sam bila aktivna u virovitičkom kazalištu gdje sam radila divne tekstove, primjerice, rusku avangardu, koja je tad bila popularna. Cijelo vrijeme me zanimala teorija kazališta, čitala sam Brechta, Stanislavskog, Gavellu, pa onda 'Rođenje tragedije iz duha glazbe' Friedricha Nietzschea. Čitajući sve te tekstove shvatila sam da su društvo, filozofija, glazba i gluma povezani i da je tu moj svijet.

Express: Tijekom karijere odigrali ste stotinjak različitih filmskih, kazališnih i televizijskih uloga, ali se čini da je ipak prevladavao lik tzv. obične žene. Jeste li se bojali da će vas takav tip uloga ukalupiti?

Ne zazirem od toga da glumim obične žene ili bake, koje sam uostalom već glumila s 20-ak godina. Ne želim biti kazališna i filmska diva, a osim toga imam i kile. Glumim ono što me zapadne, a kad mi to prestane biti zanimljivo, onda to prestanem glumiti. Ali uvijek sam pazila da sam podjednako prisutna u kazalištu, na filmu i na televiziji te da ne uđem u klišej same sebe. Uvijek sam nastojala da u svim svojim ulogama kreiram neki pomak. Osim zadnje uloge Draginje, najviše me je odredio lik Vesne u Ogrestinu filmu 'S one strane' s Lazarom Ristovskim, koji je bio jako zahtjevan, ali i zanimljiv. Jako sam voljela Lukasove filmove, također i Grlićeve, primjerice 'Ustav Republike Hrvatske', u kojima sam igrala gradske žene. Dakle, igrala sam vrlo različite uloge, ali su najuspješniji bili oni filmovi u kojima sam igrala tzv. obične žene.

 | Author: Emica Elvedji/PIXSELL Emica Elvedji/PIXSELL

Express: Godinama se govorilo da u hrvatskoj kinematografiji nema dobro napisanih ženskih likova, nego prevladavaju tipske uloge, kao što su supruge, majke ili ljubavnice. Je li se situacija ipak promijenila?

U hrvatskoj kinematografiji puno toga se promijenilo. Danas se redatelji i scenaristi bave temama koje ih zanimaju i intrigiraju. Isto je i sa scenaristicama i redateljicama, također i s glumicama, koje pišu uloge za sebe. Bila sam u žiriju na Pulskom festivalu gdje su prikazana tri jaka ženska filma, 'Tereza 37', zatim 'Mare' i 'Mater' s tri fantastične ženske uloge, koje su utjelovile Lana Barić, koja je napisala i scenarij, te Marija Škaričić i Daria Lorenzi Flatz. Dakle, na toj Puli nadvladale su žene, a jedini pošteni muški lik utjelovio je Rade Šerbedžija u filmu 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' Milana Trenca. Ta Pula je pokazala još nešto: kad žene pišu scenarije, tad muški likovi samo opslužuju ženske i funkcioniraju samo kao podrška ženskima. Ako se feminizam izborio za ženske teme, istodobno je učinio da muške uloge nestanu što također nije ravnopravno.

Express: Što je s kazalištima?

U kazalištima nema dovoljno pravih, punokrvnih dramskih pisaca, kao što su Mate Matišić i Tena Štivičić. Ima jako puno neodigranih drama hrvatskih dramskih pisaca, koje se eventualno izvode na radiju, ali ne i u kazalištima. Da se mene pita, uvela bih obavezno izvođenje dva domaća teksta u svakom kazalištu tijekom sezone, naravno, uz naknadu, što bi hrvatskim dramskim piscima dalo vjetar u leđa. Ovako, oni rade po kioscima ili na nekim drugim poslovima, a ako su uspješniji pišu sapunice. Dakle, rade svašta kako bi preživjeli, a usput su dramski pisci što nikako nije dobro.

Express: U Zagrebačkom kazalištu mladih bili ste 26 godina, a danas ste dramska prvakinja u Hrvatskom narodnom kazalištu. Možete li usporediti vrijeme provedeno u ZKM-u s HNK?

ZKM ima manji glumački ansambl od 20-ak glumaca i funkcionirali smo kao obitelj. Dok smo radili predstave, imali smo dovoljno vremena za razgovore i razvijanje teorija, a kako se u to vrijeme ulagalo više novca u kulturu, mogli smo raditi velike i zahtjevne predstave s raskošnim scenografijama. U ZKM-u sam naučila sve što znam o kazalištu, ali ni tad mi nije bio dovoljan samo ZKM te sam radila na filmu i televiziji, kao i u nezavisnim produkcijama. Mene je zanimalo sve, ne zato što sam ludo ambiciozna, nego zato što sam nakon godinu, dvije rada s istim ansamblom osjetila zamor. Morala sam se odmaknuti i otići negdje drugdje, a onda se vratiti natrag. Kad sam prešla u HNK, igrala sam u 'Tri zime', 'Ljudima od voska', 'Ciganinu, ali najljepšem', 'Kafki na žalu', 'Genijalnoj prijateljici'... Od svih tih uloga najveselija mi je bila uloga Žene iz Pirota u 'Ljudima od voska', ali volim i Majku iz 'Tri zime'. Radeći sve te predstave shvatila sam da se u HNK radi projektno. Dođeš i odigraš predstavu, maksimalno desetak puta mjesečno, plus neko gostovanje. Ja sam već tad znala da više ne mogu igrati 25 predstava mjesečno kao što sam godinama igrala u ZKM-u. Sad mi više odgovara ovaj ritam u HNK.

 | Author: Emica Elvedji/PIXSELL Emica Elvedji/PIXSELL

Express: U HNK ste glumili u Buljanovu 'Areteju' apatritkinju, s Almom Pricom, koje su inače u originalnoj verziji muški likovi. Što je redatelj time želio poručiti?

Ivica Buljan je najveći feminist, koji je izjavio da jedino žene dižu glas u našem društvu, te je pritom apostrofirao Dubravku Ugrešić, koja je sad preminula, kao i mnoge novinarke koje upozoravaju na nepravdu. Također je napomenuo da su u današnje vrijeme žene pravi apatridi jer su u tom smislu aktivnije i gorljivije od muškaraca. Zato nije ni čudo što su se pojavili molitelji na Trgu bana Jelačića. Muškarci očito gube moć. Ne znam hoće li uspjeti u ostvarenju tih svojih zahtjeva za čednošću prije braka, no kako danas sve ovisi o profitu, tako i o ishodu te kampanje odlučuje novac.

Express: Godinama se govori da se za kulturu izdvaja premalo novca. Što je potrebno za razvoj kulture?

Davanja za kulturu nisu pratila recesiju niti enormni rast cijena, a niti su se davanja za film dizala zadnjih deset godina. Doduše, ove godine je namaknuto nešto malo više novca s raznih strana, ali to je i dalje nedovoljno jer bi povećanje trebalo biti sto posto. Položaj kulture u nekoj državi ovisi o ljudima na vlasti i njihovu tretmanu kulture kao potrebnog i poželjnog ili marginalnog proizvoda. A voljeti i cijeniti kulturu također znači voljeti i cijeniti umjetnike koji stvaraju te kulturne proizvode. Problem je i u tome što nitko kulturi ne daje vjetar u leđa, a nema ni vizije ni strategije, kao da nam nedostaje neki 'drajv', koji bi omogućio umjetnicima i kulturnjacima razvoj i ostvarenje. Također, s hrvatskih akademija izlazi godišnje 50 glumaca, a taj će broj za deset godina narasti na 500. I moja kći završava glumu. Gdje će se svi oni zaposliti?

Express: Što vas je motiviralo da se nakon uspješne glumačke karijere angažirate na volonterskoj upravljačkoj funkciji kao predsjednica Društva filmskih djelatnika?

Zanimalo me je da vidim može li se nešto popraviti. Shvatila sam da je najbitnije da se ujedini kompletna filmska zajednica i zatim da sa zajedničkim zahtjevima ide prema Ministarstvu kulture i medija, HAVC-u, HRT-u i Vladi RH. Problema ima puno, a jedan od najvažnijih je manjak novca, koji se reflektira na honorare suradnika, koji se plaćaju sve manje i manje. Hrvatski film postoji zato što ljudi rade za mizerne honorare i zato svi nastoje pobjeći van, u Europu ili Hollywood, gdje su jako uspješni. To su uglavnom mladi šminkeri, kostimografi i scenografi, primjerice, sad su radili kao asistenti na filmu 'Na zapadu ništa novo'. Zbog toga imamo ozbiljan problem s deficitarnim zanimanjima u hrvatskoj filmskoj industriji pa radimo s priučenim kadrom. Ako želimo imati ozbiljniju kinematografiju, trebamo platiti filmske djelatnike kako bi oni mogli pristojno živjeti.

 | Author: Emica Elvedji/PIXSELL Emica Elvedji/PIXSELL

Express: Poznato je da ste prije nekoliko godine imali ozbiljnih problema sa zdravljem. Što ste naučili iz tog iskustva?

Nakon što mi je dijagnosticiran autoimuni limbički encefalitis, liječnik mi je rekao da moj tempo života mora biti sporiji 30 posto. Liječnici nisu našli uzrok te upale, ali pretpostavljaju da je nastala zbog velikog stresa i pada imuniteta. Sad je pod kontrolom i sve je dobro. Trebalo mi je jako puno da shvatim čari sporijeg načina života i da ne moram raditi baš sve.

Express: Od vaše mladosti u osamdesetima dogodile su se tektonske promjene, od rata i digitalne revolucije do promjene cijelog sustava. Kako se nosite sa sadašnjim duhom vremena?

Razgovaram s mladima i tako ostajem u dodiru s duhom vremena. Moja generacija je doživjela velike i drastične promjene, kao što je rat, ali smo izdržali i nastavili živjeti. Ovim promjenama nisam toliko fascinirana, promjene se uvijek događaju, jedino mi starimo. Nove generacije jako su zrele i puno znaju, ali nemaju iluzija. Također su puno realniji i znaju da će se morati sami pobrinuti za sebe što je dobar start za život.

Express: Kad se osvrnete na karijeru, koja traje gotovo 35 godina, što vidite?

Vidim sebe kao ustrajnu osobu, ali mislim da sam bila uplašenija nego što sam trebala biti. Htjela sam biti emancipirana, ali male mračne Draginje stalno su me vukle prema dolje. Trebalo mi je dugo da pobijedim vlastite sumnje i nesigurnosti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.