Ugledni Washington Post objavio je vrlo zanimljivu priču o poslovnom uspjehu Laurene Powell Jobs, udovice Stevea Jobsa, koja je iako se udala za jednog od najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi u Silicijskoj dolini imala vlastitu viziju i gradila vlastitu karijeru.
Bila je 2004. godina kada se, piše list, Laurene Powell s istočno američke obale preselila u Silicijsku dolinu (rođena je u West Milfordu, u New Jerseyu, kao i njezin glazbeni idol Bruce Springsteen). U iznajmljenom uredu u Palo Altu u Kaliforniji moglo ju se vidjeti s mobitelom u ruci i za Appleovim računalom. Tamo je niknula njezina ideja o projektu koja bi obuhvatio filantropiju, tehnologiju i društvene promjene. Nazvala ga je Emerson Collective po jednom od svojih omiljenih pisaca, Ralphu Waldu Emersonu. S vremenom njezin je projekt postao najutjecajnijim proizvodom Silicijske doline za koji većina ljudi nikada nije čula.
Početak je bio spor. Posao je stavila na drugo mjesto jer se brinula o troje djece i suprugu, Steveu Jobsu, koji je obolio od raka gušterače te umro 2011. u dobi od 56. godina. Nakon suprugove smrti Laurene je radila oplakujući ga, a svu energiju usmjerila je u posao. Naslijedila je suprugovo bogatstvo, koje sada vrijedi oko 20 milijardi dolara, i tako postala šesta najbogatija žena na svijetu.
Do 2014. Emerson Collective imao je svega 10 zaposlenih. Laurene Powell Jobs, koja sada ima 54 godine, nije htjela na sebe skretati pozornost, pa su se svi pitali tko je Emerson koji stoji iza imena tvrtke.
Napisala je kratak esej o ljepoti anonimnog darivanja i podijelila ga svojim zaposlenicima, no tražila je od njih da tekst ne dijele dalje. Njezina je politika bila: biti anonimna. Često ju se moglo vidjeti, ali ne i čuti, a kada bi govorila bili su to uglavnom neformalni razgovori koje je vodila s profesorima sa Stanforda ili glazbenikom Will.I.Am-om. Moglo ju se vidjeti i kako sjedi s Michelle Obama 2012. ili na odmoru s bivšim gradonačelnikom glavnog grada Amerike, Adrianom Fentyjem, s kojim je prije nekoliko godina bila u vezi.
Proteklih godina tiho je radila na svom projektu i okupljala najkvalitetnije ljude.
Arne Duncan, glasnogovornik za obrazovanje u Obaminoj administraciji pridružio joj se u borbi protiv oružanog nasilja u Chicagu. Russlynn Ali, asistent glasnogovornika za obrazovanje u području građanskih prava u Obaminoj administraciji, jedan je od kreatora Emersonove reforme školstva na XQ institutu koji je osnovala. Dizajner Marc Ecko postao je šef strategije i kreativnosti.
(„Imam osjećaj da je sve što sam radio prije ovog bilo iz razloga da se ovo dogodi”, rekao je bivši dizajner majica Spike Lee i Chuck D.) Andy Karsner, asistent glasnogovornika za energiju u području obnovljivih izvora energije u administraciji George W. Busha, vodi programe zaštite okoliša.
Jennifer Palmieri, koji je bio komunikacijski direktor u predsjedničkoj kampanji Hillary Clinton, konzultant je u izradi komunikacijske strategije. Dan Tangherlini, šef Obamine administracije, glavni je šef za financije. Petar Lattman, bivši zamjenik urednika gospodarske rubrike New York Timesa, nadgleda medijska ulaganja i potpore. Marshall Fitz, bivši potpredsjednik imigracijske politike u Centru za američki napredak, vodi imigracijsku reformu.
Prošle godine Powell Jobs napravila je niz dramatičnih poteza diljem Amerike. U srpnju je kupila većinu dionica 161 godinu stare medijske tvrtke Atlantic. U rujnu je s Hollywoodskom zakladom za zabavnu industriju uspjela dogovoriti da se u udarnom terminu na četiri glavne televizijske mreže istovremeno emitira sat programa uživo tijekom kojega je desetak slavnih osoba pozivalo građane da završe srednju školu.
Njezina je tvrtka surađivala i s francuskim umjetnikom JR-om koji je s obje strane granice s Meksikom postavio monumentalne skulpture, kao satirični odgovor na najavljenu izgradnju pograničnog zida. U listopadu je kupila drugi po veličini udio, oko 20 posto, u kompaniji vrijednoj oko 2,5 milijardi dolara, koja drži košarkaški klub Wizards, hokejaški klub Capitals, Capital One Arenu i još neke sportske sadržaje.
Istim je tempom nastavila i ove godine. U veljači 2018. košarkaška zvijezda Kevin Durant najavio je da donira 10 milijuna dolara u program koji je u Washingtonu suosnovala Powell Jobs, a koji novčano pomaže studente u devet gradova.
U ožujku ove godine njezina je tvrtka pomagala Alejandra Iñárritu i njegovu instalaciju virtualne stvarnosti „Carne y arena” koja simulira imigranta koji prelazi granicu. Time je pridobila pažnju medija.
Emerson Collective nikada se nije pridržavao tradicionalnih modela filantropije. Powell Jobs dizajnirala je tvrtku koja se sastoji od vrhunskih mozgova, kapitala, medijskih osoba, umjetnika i aktivista. Ideja je originalna i ima veliki potencijal. „Htjela bih da postanemo mjesto na koje žele doći veliki vođe kako bi pokušali učiniti zahtjevne stvari”, rekla je Powell Jobs i dodala: „Mislim da smo na stol stavili puno više od novca. Ako želite samo ispisivati čekove, ostat ćete bez novca i nećete ništa riješiti” rekla je.
Laurene Powell Jobs filantropijom se počela baviti još na početku srednje škole. Proučavala je rad pravnog centra Southern Poverty pa je od novca koji je uštedjela na njihov račun uplatila 20-ak dolara. U znak zahvalnosti aktivistica za građanska prava Morris Dees poslala joj je pismo zahvale. „Pisali su mi nekoliko puta godišnje”, rekla je te dodala kako je ta pisma čitala više puta “jer su u njima bile stvarno lijepe priče. Uvijek me fasciniralo to tko dobije priliku, a tko ne”.
Laurene Powell bez oca je ostala u dobi od tri godine. Otac joj je bio pilot marinac i poginuo je u sudaru aviona. Nakon očeve smrti njezina je majka ostala sama s četvero malodobne djece i jedva je krpala kraj s krajem. Prema riječima Brada, njezinog starijeg brata, majka je njima djeci dala primjer „radne etike i predanosti poslu s naglaskom da je sve potrebno učiniti kako bi postali uspješni ili, u njenom slučaju, kako bi preživjeli”. Laurene i njezina tri brata - dva starija, jedan mlađi - uvijek su imali posao. Raznosili su novine. Obitelj nije imala novca za putovanja pa je Laurene skupljala markice zemalja koje bi voljela posjetiti. (Njihova se majka kasnije udala za školskog psihologa pa je Powell Jobs imala mlađu sestru i troje polubraće i sestara.)
Školu je obožavala. Rekla je kako je u školi voljela provoditi puno vremena i biti najbolja. Manje od polovice učenika iz njezine srednje škole upisalo je fakultet, ali ona i njezina braća htjeli su studirati. Laurene je sama platila školarinu za Državno sveučilište Pensilvanija na kojem je studirala ekonomiju, političke znanosti i francuski. „Znam da bez završenog studija ne bih imala prilike koje sada imam”, rekla je.
Obrazovanje je postalo glavna problematika kojom se bavi njezina tvrtka Emerson Collective.
„Radim sa studentima kojima je obrazovanje izlaz iz situacije u kojoj se nalaze. To je način da postignu nešto veće od onog što vide oko sebe. Takva sam bila i ja”, rekla je.
Po završetku studija zaposlila se kao analitičarka za trgovinu u Goldman Sachsu. Jon Corzine, koji je, prije no što je postao guverner New Jerseyja, u Goldman Sachu vodio trgovački odjel opisao ju je ovako: „ Bila je jedna od onih ljudi koji su između super genijalaca i normalne osobe poput mene. Drugim riječima, prevodila je istraživanja u strategije koje smo mi trgovci i klijenti mogli koristiti. Imala je jaku osobnost, zbog svoje inteligencije i sposobnosti da se poveže s ljudima.”
Laurene Powell bila je jedna od rijetkih žena u tvrtki, ali je bila spremna uhvatiti se u koštac sa svijetom koji nije uvijek uvažavao ljude po kvaliteti. Voljela je raditi, ali je nakon nekoliko godina dala otkaz i upisala se na Stanford Graduate School of Business gdje je stekla titulu magistrice menadžmenta.
Jedne večeri, u listopadu 1989. godine, ona i nekoliko kolega zakasnili su na predavanje koje je na Stanfordu držao Steve Jobs. Sva su mjesta bila popunjena pa su sjeli na prolaz, a potom se prebacili u prvi red. Prije no što je započeo s predavanjem Jobs se nakratko sjeo pored nje. To je bilo dovoljno da na njega ostavi snažan dojam. „Pogledao sam u desno i vidio prelijepu djevojku s kojom sam započeo razgovor dok sam čekao da počne predavanje”, ispričao je Jobs svom biografu Walteru Isaacsonu.
Laurene je pak otkrila kako je znala da Steve Jobs drži predavanje, ali joj je u glavi bilo lice Billa Gatesa. “Uvijek sam ih miješala”, rekla je. Nakon predavanja, Jobs je Laurene pozvao na večeru. Hodali su do vegetarijanskog restorana u Palo Altu i na večeri se zadržali puna četiri sata. U ožujku 1991. godine, kada je Jobs imao 36, a ona 27 godina, vjenčali su se u Nacionalnom parku Yosemite. „Steve i ja bili smo zajedno 22 godine počevši od dana kada smo se upoznali i nikada se nismo rastali,” rekla je Laurene te dodala: “To je nešto najljepše što mi se dogodilo”.
Danas njezina tvrtka ima 130 zaposlenih. Politiku tvrtke Laurene je opisala riječima: “Jako nam je bitno da smo povezani s pojedincima, obiteljima i društvima kojima pomažemo. Ako ih ne slušamo, i ako ne razmišljamo o tome kako ćemo riješiti njihove probleme, radimo pogrešan posao”, rekla je te dodala kako svakoga tko se kod njih zaposli, ako u roku od dva dana ne ode na teren, odmah pozivaju na razgovor.
“Svi bismo trebali učiti na greškama i kada bi naša država tako razmišljala, svi bismo od toga imali koristi”, smatra Laurene.
Svoju tvrtku nije osnovala kao zakladu, za razliku od Marka Zuckerberga i njegov supruge Priscille Chan, što joj daje više fleksibilnosti jer ne mora davati novac isključivo neprofitnim udrugama. Emerson Collective ulaže i u privatne kompanije, ne zato što joj je cilj zaraditi novac, već zato što ju je Silicijska dolina naučila da dobri poduzetnici nalaze rješenja koja ponekad nije moguće naći u neprofitnim organizacijama.
Okupljala je ljude oko sebe kao da ih zove u misiju. Početkom 2016. Duncan joj je, nakon što je otišao iz Obamine administracije, predložio eksperiment kojim je htio problematizirati korištenje oružja u rodnom Chicagu. Rekao joj je kako ne može obećati da će eksperiment uspjeti, no ona je rekla kako želi riješiti neke od najčešćih problema u društvu te da ne vidi razlog zašto ga ne bi podržala.
Marshall Fitz, koji je pisao imigracijsku reformu, rekao je kako mu se najviše sviđa to što se u Emersonu sve propitkuje. “Najčešće je pitanje ovdje: - Što ako? U Washingtonu smo rijetko dobivali takva pitanja jer nismo imali prilike razmišljati izvan okvira”, rekao je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
