Life
10301 prikaza

Ledeni horor: "Ništa strašnije nisam vidio u životu"

Tryggve Gran i Robert Scott
Wikipedia
Istraživanje zamrznutih bespuća Zemljinih polova oduvijek je bilo opasno po život

U svojim dnevnicima mladi norveški istraživač i avanturist Tryggve Gran opisuje detalje svog otkrića smrznutog tijela kapetana Roberta Falcona Scotta na Antarktici.

Gran je, piše Guardian, bio član ekspedicije od 11 osoba koja je krenula od Cape Evansa kako bi pronašli Scotta i njegovu ekipu. Krenuli su 29. listopada 1912. godine. Scott je na svoju drugu ekspediciju po Antarktiku krenuo u lipnju 1910. godine, krenuvši prema Južnom polu u listopadu 1911. i stigao je 17. siječnja 1912. samo kako bi shvatio da ga je pobijedio Norvežanin Roald Amundsen, koji je stigao mjesec dana ranije.

Tryggve Gran i Robert Scott | Author: Wikipedia Wikipedia

No povratak natrag pretvorio se u horor priču. Vrijeme ih više nije služilo. Edgar Evans umro je pod relativno nerazjašnjenim okolnostima 17. veljače. Mjesec dana kasnije, Lawrence Oates, koji je patio od teških ozeblina, napustio je šator izgovorivši besmrtnu rečenicu: "Idem van i možda malo potraje". Više se nikada nije vratio. Progutala ga je bjelina. Ostali su Wilson, Bowers i Scott, zatočeni u šatoru radi mećave, 20-ak kilometara od konačne destinacije.

"Držati ćemo se do kraja, ali smo sve slabiji, naravno, i kraj nam je blizu. Šteta je ali više ne mogu niti pisati", zdanje je što je Scott unio u svoj dnevnik 29. ožujka 1912. godine.

Granovi pak dnevnici do grozomornih detalja opisuju kako je pronašao tijela Scotta - kojeg zove nadimkom "vlasnik"- i ostatka njegove družine 12. studenog 1912.

Tryggve Gran i Robert Scott | Author: Wikipedia Wikipedia

"Dogodilo se, pronašli smo što smo tražili. Grozna, užasna sudbina za vlasnika, Wilsona i Birdieja (nadimci). Dokle god sam živ neću moći zamisliti goru scenu od onoga što sam vidio, kao u najgoroj noćnoj mori, nezamislivoj dok je se ne preživi i ne vidi vlastitim očima", piše Gran na engleskom.

Šator je, piše Gran, "zakopan u snijegu do vrha vratiju" sa Scottom "u sredini skupine tijela, on jedini ispada iz svoje vreće".

"Mraz im je kožu učinio žutom i prozirnom i nikada u životu nisam vidio nešto strašnije. Scott se, čini se, jako borio u posljednjim trenucima, dok su druga dvojica, čini se, zaspala. U Scottovom dnevniku na jednom mjestu piše 'nema više nade zato Bože, čuvaj naše ljude".

Gran je vlastitim skijama napravio križ na mjestu gdje su se smrznuli, a on je putovanje nastavio na Scottovim skijama rekavši "koristim njegove skije kako bi on, bar na jedan način završio putovanje".

Tryggve Gran i Robert Scott | Author: Wikipedia Wikipedia

Branov dnevnik na aukciji je prodan za 150.000 funti. Sophie Hopkins, specijalistkinja za takve dokumente pri aukcijskoj kući  Christie’s opisala je dnevnik kao "nevjerojatno stvaran prikaz događanja koji udara direktno u srce".

"On opisuje jednu od najpoznatijih scena u britanskoj povijesti, i njegov vas opis zaista odnese tamo, točno u taj šator. Vidi se koliko su svi potreseni i koliko se viđeno čini nestvarno", kaže.

"Pokopali smo ih jutros, tužan pothvat. Čudno je na tom vjetru pa makar na trenutak vidjeti 11-ero muškaraca bez pokrivala na glavi. Dobro će nam doći san nakon ovakvog dana. Sunce prekrasno sja nad ovim mjestom smrti", kaže Gran.

Nekoliko dana kasnije, zapisao je: "Kada sam vidio one tri sirote duše onaj dan, zavidio sam im. Umrli su čineći nešto veliko. Kako mora da je teška smrt kada nisi učinio ništa"

Gran je za svoje napore dobio i medalju, a kasnije je postao pilot koji je često letio nad Sjevernim morem. Kasnije se pridružio britanskim pilotima pod imenom Teddy Grant i praveći se da je Kanađanin kako bi zaobišao norvešku neutralnost i borio se u Prvom svjetskom ratu. Umro je 1980. u dobi od 91 godine.

Tryggve Gran i Robert Scott | Author: Wikipedia Wikipedia

Dnevnike je na aukciju dao njegov sin Herman.

"Njegov je otac tako izvanredan čovjek, koji je prije 30. postigao više no većina nas u cijeli život", kaže Hopkins.

Dnevnika su dva, prvi pokriva od 7. studenog do 25. veljače 1912. godine, i on sadrži vrlo intimne misli koje nikada nisu objavljene poput Granove brige o ponijima, ili tuge jer su morali ustrijeliti dva psa.

"Često te istraživače zamišljamo kao okorjele muškarce bez emocija, ali Tryggve Gran je bio u ranim dvadesetim kada je odabran za vođu Terra Nova ekspedicije", kaže Hopkins.

Ono što je vidljivo iz dnevnika jest i činjenica da je Granu žao što je Amundsen prvi došao do cilja.

"To je konfliktan osjećaj za njega kao Norvežanina, ali jasno je da je on povezan i navija za Scotta, i teško podnosi njegov poraz", kaže Hopkins.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.