Life
368 prikaza

Legenda ljevice: Skinheadsi su ga skoro zatukli palicama

Muškarci koji mrze žene
Columbia TriStar
Lovac na ekstremne desničare veliki dio života pazio je da ga tko od njih ne ubije

Jedanaest godina poslije smrti legendarnog švedskog novinara, spisatelja i aktivista Stiega Larssona pismeniji dio razvijenog svijeta s grozničavim nestrpljenjem očekuje četvrti nastavak njegove trilogije “Millenium”, njegova životnog djela. 

Pokojni komunist i trockist, lovac na švedske ekstremne desničare, koji je veliki dio života pazio da ga tko od njih ne ubije i koji je u mladosti čak trenirao i eritrejske gerilce, svoj četvrti roman nije ostavio posthumno za objavu, kao što je bio slučaj sa sva prethodna tri. 

Novi roman o kibernetičkoj junakinji Lisbeth Salander i istraživačkom novinaru Mikaelu Blomkvistu, pod nazivom “Što nas ne ubije”, napisao je Larssenov kolega, također s crnokronikaškim pedigreom, David Lagercrantz, koristeći sve likove i duh koje je kao spisatelj koristio Larsson. 

Muškarci koji mrze žene | Author: Fraktura Fraktura

Time se, 11 godina nakon što je Larsson u 50. godini umro od srčanog udara, nastavlja njegov život kroz pustolovine genijalne, buntovne, traumatizirane i asocijalne mlade stručnjakinje za informatičke tehnologije te istraživačkog novinara u kojemu je, prema tvrdnjama mnogih, Larsson uvelike opisao sebe.

Divlji život pomalo mitskog junaka švedske ljevice započeo je u baltičkom gradu Umea na sjeveru Švedske 1954., gdje su mu otac i djed s majčine strane imali siguran posao u talionici u nešto udaljenijem industrijskome mjestu. 

Ali kako mu otac nije baš najbolje podnosio redovna trovanja arsenom, te su mu se roditelji u potrazi za manje štetnim poslovima privremeno preselili u Stockholm, jednogodišnjeg Stiega ostavili su na čuvanje baki i djedu u zabačeno mjestašce od samo nekoliko tisuća stanovnika.

Dječak je tamo uživao. I u drvenoj kući djeda i bake i u prirodi na sjeveru Švedske, kroz koju je skijama morao ići u školu. 

Konačno, riječ je o kraju koji je poznat po mnoštvu narodnih priča, što je, lako je moguće, u Larssonu probudilo pripovjedački talent, a vjerojatno nije slučajno ni to što je budućeg spisatelja, poznatog po komunističkim idejama, odgajao djed koji je cijelog života bio uvjereni proleter i komunist i koji od svojih stavova nije odustajao čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je ne jedan Šveđanin smatrao da su nacizam i karijera u SS-u sasvim zgodan način planiranja svoje budućnosti.

Na sličan način i Stieg Larsson se do kraja života borio protiv nasilnog desničarskog ekstremizma. Kakav je uopće mogao ispasti djed koji je cijeli život radio u industriji na rubu polarnoga kruga?

Sličnost između djeda i unuka ide čak toliko daleko da je djed umro naglo od srčanog udara u dobi od 50 godina, na isti način i u istoj dobi u kojoj će 2004. umrijeti i Stieg Larsson. Imao je osam godina kad su mu roditelji slomili dječje srce i povukli ga k sebi u Umeu, jer baka sama nije mogla skrbiti o njemu. 

Učlanio se u stranku Komunistička radnička liga

Urbana vreva grada teško mu je pala, nije mu se sviđala, objašnjavao je poslije Larsson, a odanost kraju iz djetinjstva mogla se nerijetko kasnije uočiti i u njegovim romanima, u kojima je znao koristiti motive iz dijela Švedske u kojem je odrastao.

Sudbina mu je bila zapečaćena kad je imao 12 godina. Roditelji su mu poklonili pisaći stroj te se istog trenutka bacio na pisanje krimića, a čim je donekle izbrusio vještine, prešao je na znanstvenu fantastiku. 

Sa 17 godina za njega se već čulo u švedskim geekovskim krugovima koji su se oduševljavali ZF-om. Samo godinu poslije, s kolegom je osnovao ZF fanzin, tek prvi od nekoliko, što ga je držalo sve do 80- ih. 

Stieg Larsson definitivno nije stajao prekriženih ruku. Scene spaljenih sela, napalma i djece iz rata u Vijetnamu toliko su ga duboko pogodile da se 1968., sa samo 14 godina, učlanio u stranku Komunistička radnička liga.

Uređivao je i pisao za nekoliko trockističkih tiskovina, istodobno se bavio i fotografijom, da bi mu u dobi od 20 godina, dvije godine nakon što je na jednom prosvjedu protiv rata u Vijetnamu upoznao Evu Gabrielsson, koja će mu do kraja života biti nevjenčana supruga, po sili zakona prekinuli zabavu i poslali ga na 16 mjeseci u vojsku, točnije, na obuku za topnika.

On, međutim, nije bio u stanju voditi život koji ne bi bio triler i, što se njega tiče, zabava je tek počinjala. 

Tek godinu nakon što je izišao iz vojske, sad kao nadobudnog idealističkog 23-godišnjeg političkog aktivista, stranka je 1977. poslala u Eritreju, koja je tad bila u sastavu Etiopije, u razdoblju predaha između dva građanska rata, kako bi tamošnjem marksističko-lenjinističkom eritrejskom narodnom oslobodilačkom frontu (EPLF) dostavio nekakav novac. 

Bio je prisutan kad su njegovi prijatelji silovali jednu djevojku

Pošiljku za financiranje borbe Larsson doista jest isporučio, ali je usput ostao među ljevičarskim militantnima, fasciniran time što je bila riječ o organizaciji koja se nastojala organizirati kao skupina socijalno jednakih, ali i time što je inzistiranje na jednakosti dovelo do toga da su im čak trećina boraca bile žene. A Larsson je uvijek s ponosom isticao da je on feminist. I zato je ostao cijelu jednu godinu obučavajući revolucionarke EPLF-a kako da rukuju bacačima granata. Jer on je ipak bio svježe obučeni topnik u tako modernoj vojsci kao što je bila švedska.

Larssonov feminizam i inzistiranje na pravima žena nisu bez vraga. Štoviše, to je toliko snažno bilo dio njegova identiteta da je i lik Lisbeth Salander iz svoje trilogije izgradio oko sudbine mlade žene koja se morala oduprijeti i izboriti za sebe protiv seksualnog zlostavljača socijalnog radnika. 

Kad je imao 15 godina, mladi Stieg imao je tu nesreću da bude prisutan kad su tri njegova prijatelja grupno silovala djevojku koju je Stieg poznavao. Bio je previše mlad, nesiguran i previše odan dečkima za koje nije mogao vjerovati rođenim očima što čine, da bi reagirao. 

Je li tko i sumnjao, ta stvarna djevojka zvala se Lisbeth. Nekoliko dana poslije, pričao je naknadno, slomljen je prišao toj djevojci i zamolio je da mu oprosti što ništa nije učinio. A ona mu je kroz zube procijedila: “Nikad ti neću oprostiti!” 

Očito ni on sam sebi nije oprostio. Borio se za žene koje su bile zlostavljane na bilo koji način, borio se za sva ženska prava, čak je i u svojim romanima pisao o patrijarhalnom, nasilničkom društvu muškaraca u kojem se mlada žena bori i tuče protiv svojih zlostavljača.

Tako sagledavajući, to što je obučavao eritrejske gerilke dobiva sasvim novi smisao i pitanje je bi li se ikad vratio uvoditi red u Švedskoj da u Africi nije obolio na bubrege.

Istraživao je i naci-bande na ulici i veze političara

I tako su došle 80-e, godine buđenja neonacističkih i rasističkih pokreta u Švedskoj nakon što su dugo vremena ulice pripadale isključivo sindikatima, radnicima i raznim aktivističkim i prosvjedničkim skupinama slijeva. Sve češći su bili napadi na strance i nebijelce.

Prema nekim teorijama čak je i ubojstvo švedskog premijera Olofa Palmea na ulici dio nasilja koje se kotrljalo, a koje je 1991. dovelo čak i do pojave tzv. čovjeka lasera, Johna Ausoniusa, koji je 1992. osuđen na doživotnu robiju nakon što je oružjima s laserskim nišanom ustrijelio 11 prolaznika.

Larsson je istraživao i naci-bande na ulici i veze političara, najčešće Švedske demokrate i Novu demokraciju, s desničarskim nasiljem, da bi konačno osnovao zakladu za borbu protiv takvih stvari i koja je naposljetku 1995. godine izdala časopis Expo.

Nakon Larssonove smrti prijatelj Kurdo Baski opisao je na što je nalikovao život ljudi koji su se bavili takvim temama:

"Naravno da je magazin koji se obrušavao na neonacističke i rasističke pojave privlačio neprijatelje. Ljudi iz Expoa stalno su dobivali prijetnje smrću. Godine 1999. jedan bivši član naše redakcije, njegova supruga i osmogodišnje dijete jedva su preživjeli napad ekstremista. Podmetnuli su im bombu pod automobil. Iste godine meni su pucali u stan, a Stiegu su kamenjem porazbijali prozore", pričao je Baski.

U 90-ima se Larssonu dogodilo i to da je jedne večeri iznenada shvatio kako mu je kuću okružilo mnoštvo skinheada i da mu se približavaju s bejzbolskim palicama u rukama. 

Jedva se spasio bijegom na stražnja vrata, ali ga ništa od toga nije diralo. Prijatelj mu je to objašnjavao time da je Stieg imao taj običaj da ističe prijetnje koje bi stizale drugima, a da umanjuje one koje bi stizale njemu i nije činio baš previše kako bi se iz opreza zaštitio od neonacista koji su mu bili na tragu.

Kad je policija nakon ubojstva premijera Palmea uhitila švedskog desničarskog ekstremista Victora Gunnarssona kao osumnjičenog, u njegovu stanu našla se lijepa zaliha detalja o Larssonu, poput fotografija, adresa i sličnog.

Stalno se selio i mijenjao adrese zbog neonacista

Izvjesni opskurni neonacistički magazin koju godinu poslije objavio je Larssonovu fotografiju, sve moguće podatke koje je o njemu imao i označio ga kao “neprijatelja bijele rase”. 

O kakvom je ozbiljnom potezu bila riječ, govori i to što je policija istog trenutka upala u redakciju i uhitila odgovorne za pozivanje na linč, znajući da je riječ o uličarskoj sceni koja od ubojstava ne bi zaizrala sve da i nema viših izlika poput rasizma, nego puki imovinski kriminal.

Koliko je to daleko išlo, pokazuje i to što se Larsson i njegova Eva nikad nisu vjenčali, isključivo zato što bi u tom slučaju, prema švedskim zakonima, morali učiniti javnima svoje podatke poput adrese stanovanja. 

A to bi ih učinilo lakom metom. Mijenjali su adrese, živjeli na rubu srčanog udara kad se ono drugo ne bi vratilo kući na vrijeme i prema dogovoru, što ih je naposljetku stajalo toga da njegova supruga nije mogla naslijediti ono što je Larsson iza sebe ostavio. 

A umro je praktično na nogama. Nisu ga stigli ni meci ni bejzbolske palice nego srčani udar dok je jurio stubama kako bi prelomio novo izdanje svojeg časopisa.

Ni dandanas nisu prestale kružiti teorije da ga je netko otrovao kako bi ga lupio srčani udar, što bi savršeno odgovaralo načinu djelovanja krupnih industrijalaca ili financijaša koje je znao istraživati, a koje je opisivao i u knjigama. 

Međutim, pio je 20 šalica kave dnevno, pušio je tri kutije cigareta, njegovo društvo zezalo se da radi od 9 do 5, pri čemu se ono “5” odnosi na pet ujutro, hranio se gotovo isključivo brzom hranom, uvijek je bio jezivo premoren i neispavan i jedino što je kod njega radilo besprijekorno bio je mozak. 

Nakon smrti na vidjelo je izišlo da je u tajnosti pisao tri romana

Ostalo je služilo samo zato da se održi na životu i naravno da je to jednom moralo uzeti danak. Vjerojatno nimalo slučajno u dobi od 50, kao i kod njegova djeda, a slučajno baš na godišnjicu Kristalne noći, kojom je naveliko počelo nacističko divljanje u Europi.

Tek nakon njegove smrti na vidjelo je izišlo da je u tajnosti pisao tri romana, koje je namjeravao završiti i tek sa sva tri krenuti do izdavača. 

Navodno ih je namjeravao napisati ukupno 10, no već i ova tri diljem svijeta prodana su u 80 milijuna primjeraka, što je donijelo pravo malo bogatstvo mnogima; ne njegovoj nevjenčanoj supruzi nego njegovoj obitelji, s kojom, navodno, nije bio pretjerano blizak. 

Ponajviše upravo zbog političkih neslaganja. Prema tvrdnjama njegovih prijatelja i njegove supruge, Larsson se nikad nije namjeravao osobno obogatiti, nego mu je novac trebao poslužiti da Expou osigura dugo i sigurno izlaženje. 

Oni tvrde i to da je roman “Muškarci koji mrze žene” počeo pisati jedne večeri u studenom 1999. kad se neobjašnjivo nije vratio kući u vrijeme kako se dogovorio sa suprugom. “Millenium” je čudesan i zbog toga što ide kao halva u turboglobaliziranom kapitalističkom svijetu, a iz romana svako malo frcaju iskre koje su čisti Marx ili Brecht. 

Kao ona kad tajkuna Wennerströma opisuje “do te mjere posvećenog prevari da to više nije bilo kriminal nego je preraslo u biznis”. To je izrazito duhovita rečenica, kao i ideja da se silovatelju tetovira trbuh kako bi svi znali o kakvom je čovjeku riječ. 

Takve stvari mogle su doći iz srca i glave samo jednog unikatnog čovjeka specifične kombinacije životnih trauma, pobjeda, nazora i uspomena.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.