"Kad sam Oliveru zdrobio nove naočale, on me zagrlio"

"Bilo je raznih priča, ali ovo je jedina istina o mom odlasku u Jugoplastici.

Pitali su Acu Nikolića i Ranka Žeravicu, a preporuku za moj dolazak u Split dao je i Moka Slavnić, koji je neposredno prije mene radio u Jugoplastici. Nikolić je bio velik autoritet, možda je u staroj Jugoslaviji bilo petero ljudi koji su smjeli Acu nazvati telefonom. Zvali su ga Petar Skansi i Željko Jerkov da pitaju ima li nekog dobrog trenera, a Aco im je odgovorio: 'Ima jedan koji je dobar, ali je mlad, a vi nećete takve.' I prekinuo bi vezu.

Onda su pozvali Žeravicu, koji im je u svom stilu odgovorio: Ima jedan, jest mlad, ali je dobar, moj suradnik je tri godine i bit će bolji od mene.'

Kad sam čuo da je Jugoplastika zainteresirana za mene - to je bilo veliko iznenađenje. Crvena zvijezda imala je vrlo jaku administraciju, koja je bila toliko ozbiljna da bi mogla voditi Jugoslaviju. Miljenko Zrelec, Radomir Šaper, Nebojša Popović, Voja Vučeljić, Mileta Babović, bivši jugoslavenski veleposlanik u UN Žujović, Miša Dragojlović, Braca Alagić, Aleksandar Gec. Vrhunski intelektualci, poznavatelji košarke. I da su vodili Jugoslaviju - sigurno ne bi bilo rata. Jamčim životom", kazao je slavni trener Jugoplastike, a danas šef srpskog olimpijskog odbora.

Igor Kralj/PIXSELL

"Menadžment je odlučio - kada Žeravica iz bilo kojeg razloga napusti klub, ja ću ga naslijediti. Bio sam prije toga najmlađi trener koji je uspješno vodio Radnički, i kada sam pristao biti Ranku pomoćnik u Zvezdi, svi su se čudili - ideš s konja na magarca. Ali znao sam da će to biti uspješna investicija. Da mogu naučiti i posao, ali i steći životno iskustvo. Dobio sam i mnogo dobrih stvari: naučio me košarci, ali i kako se odnositi prema klubu, navijačima, novinarima, košarkaškim institucijama.

Jedna grupa ljudi iza leđa, međutim, pozvala je Vladu Đurovića, koji je te godine sa Zadrom napravio odličan rezultat. Pobijedio je Cibonu u Zagrebu i napravio veliki bum. U sportu postoje dobri rezultati i čuda. Vlado je napravio malo čudo s Petrom Popovićem, Stojkom Vrankovićem i ostalima. I bilo je normalno da Zvezda uzme najboljeg trenera u tom trenutku.

A ja ostajem na livadi. A svi me hvale. Za Ušće se znalo da sam svake godine skakao rang više, a u Radničkom su igrači, s Milom Marovićem na čelu, napisali da im je bilo zadovoljstvo raditi sa mnom i da mogu mnogo naučiti. Ali završio sam na ulici, s dvoje djece, bez dohotka. I ne znam kamo ići.

Da bih se malo oporavio od šoka, sjednem u auto, tada sam imao crvenog "stojadina". Odem u Bački Brestovac, naselje između Odžaka i Sombora, da se malo utješim, skupim dojmove. A onda mi stalno počinju naviru očevi savjeti: pusti to trčanje za loptom, budi odvjetnik, što sam stvarno želio", rekao je Maljković

"Nisam imao ni fiksni telefon, a mobitel nije postojao. Drugi dan tog odmora, došao mi je brat koji je radio u kudeljari, gdje je bio jedini telefon u selu. Kaže: 'Traže te neki iz Splita, dogovorili smo se da dođeš u Kudeljaru da se čujete u šest sati.' I odem. Kad zove me Josip Bilić, moj pobratim, tajnik kluba. I kaže da je Jugoplastika zainteresirana za mene. Mislio sam da je to nešto više od skrivene kamere. Gdje si me pronašao?

I razbijam tu kratku stanku i idem zrakoplovom do Splita. Dogovorimo se za minutu, a Jerkov mi kaže: 'Dobro smo obavili posao. Gospu ti tvoju, kakve si ti imao reference od Nikolića, Žeravice i Moke, a ti pristao raditi za ovako malu plaću.' A ja mu odgovorim: Polako, dat ćete vi sve te pare', što se uostalom i dogodilo poslije dvije europske titule.

A onda iz one neimaštine u Srbiji, iz koje nisam imao ni za benzin, prvu noć u Splitu provedem u Titovom apartmanu, koji se nalazio u parku, ali pošto sam alergičan na 'mace', na prvi trening sam došao dok mi je nos curio i s crvenim očima", otkrio je Maljković kako je zapravo sjeo na klupu budućeg prvaka Europe.