Tuđman je na robiji pio Martell, a Tito je išao ljubavnici

U priči "Tesari", Varlam Šalamov opisuje "termometar" iskusnih robijaša s obala Kolime u Sibiru. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. "Ako se mraz zgusne u maglu, napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50", kaže pisac, i sam bivši robijaš.

"Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu", opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru. "Pljuvačka se", dodaje on, "zamrzavala u letu već dve nedelje..." Varlam Šalamov prvi je put uhićen 1929., drugi put 1937., ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komunista koji je 1937. u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih "menija" ikad pripravljenih.

Arhipelag gulag Kultura Roman u gulagu pisao po zidu, pamtio ga i odmah brisao

Dio njegovih sudrugova robijaša svakog dana je redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života. Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom - ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali. Ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao.

"Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji", veli Šalamov, vedro završavajući pripovijest o "tesarima" ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća. "Tog dana i sutradan" kaže pisac, "grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30, zima već beše prošla..."

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na -30°C, na -40, ili na minus 50°C. Na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije - deset; dvadeset, trideset... U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese događanja su stereotipne: Kolima, Irkutsk; Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnjeva Celzija. Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni.

Siniša Hančić (PIXSELL)

Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici na zagrebačkom Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće. Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, "pjevaju proljetne vode" dok na susjednom Cmroku "korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću..."

Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada. Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić. I on je bio osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi. Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta. Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka. Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi.

Život na dvorima Top News Radni dani svih naših predsjednika: Pantovčak od sumraka do zore

Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja - moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.

Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedije što ga donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila. "Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena.

Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je da mu zatvorska posteljina izaziva alergiju - na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio.

YouTube

Tadašnji partner njegove kćeri svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici..." Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika.

Ovako je, dakle, on sebe opisivao kao žrtvu. "Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: 'Znate, profesore generale', tako su me zvali osamdesetih godina, 'da niste Hrvat, bili biste nobelovac!'" Tuđman je to ispričao u u lipnju 1999. godine u jednom intervjuu za Hrvatsku televiziju. Znači da njegova disidencija nije žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu što mu ga daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji.

Nastavak na sljedećoj stranici...