Uredski su prostori prepuni lopova. Tako pokazuje i statistika iz 2013. godine, kada je 52 posto ispitanika priznalo kako kradu kompanijski inventar. Od tada se situacija samo pogoršala. Krađa stvari (dakle ne keša), od jedne olovke iz stola do palete olovaka, skočila je toliko da je korporativna krađa 2002. iznosila 10.6 posto gubitaka, a 2018. je na 21 posto.
Menadžeri redoviti naručuju 20 posto proizvoda no što je potrebno, samo kako bi kompenzirali za zaposlenike sa "ljepljivim prstićima". Neke se stvari stalno kradu - škare, bilježnice, klamerice, dok druge stvari nestaju "sezonski". Kada je vrijeme poklona onda su to trakice, i ljepljiva traka, a prije škole roditelji prekopaju skladište kako bi izbjegli odlazak u dućane i kupovinu opreme za školu. Nakon što se na tržište pusti novi Apple gadget mnogi prijavljuju nepostojeće kvarove na svojim telefonima, znajući da će, bez pitanja, dobiti novu zamjenu.
Što se skriva iza ovog vala kriminala od devet do pet. Mark R. Doyle, predsjednik konzultantske kuće Jack L. Hayes International koja se bavi prevencijom ovakvih gubitaka, kaže kako je stvar u sve manje supervizije, mogućnost preprodaje proizvoda preko interneta, i sve manje poštenja među zaposlenicima. Ima s tim veze i promjena prirode radnog mjesta. Naime, nakon radnog vremena mnogi stalni zaposlenici provedu oko 3.3 sata dnevno radeći od kuće - što se reflektira i na količinu te sadržaj krađa.
Na društvenim medijima anonimni radnici priznaju krađu svega od žarulja, preko toaletnog papira, čistača stakla do Oreo keksa ili lažnog božićnog drvca. Jedan je na Redditu priznao kako je uzeo kavu iz uredske kuhinje, na što mu je drugi korisnik napisao "nisi krao kavu, već si planirao raditi od doma ovaj vikend i jasno je da ti za to treba kava". S obzirom na to da je granica između ureda i kuće sve mutnija, uzimanje stvari doma više se niti ne smatra krađom, već pravom, u glavama mnogih zaposlenika.
Možda vas ne brine što tu i tamo odnesete kekse s posla ali David Welsh, profesor biznisa sa Arizona sveučilišta, kaže kako i najmanje krađe mogu radnike nagnati na "krivi put". Godine 2014. Welsh je u svojim radovima zaključio kako je uzimanje "samo jedne kemijske" korak u mnogo gore prekršaje jer se "moralno opuste" (tako naziva taj proces). Proces je jednostavan. Kreirate interni monolog, piše The Atlantic, kako bi minimizirali svoje neetično djelo (u redu je ukrasti ovaj papir jer printam jako puno poslovnih dokumenata kod kuće). Od tuda krađe mogu eskalirati, dok vaš stav o samima sebi, te moralu, nije ugrožen.
Tako je Gilberto Escamilla ukrao mesa za fajite u vrijednosti 1.3 milijuna dolara iz doma za maloljetnike u Texasu. Devet je godina ovaj, de facto, socijalni radnik krao kobasice, šnicle, svinjetinu i piletinu. Na saslušanju 2018. rekao je kako je "počelo malo, i postalo golemo. Došlo je do toga da to nisam više mogao kontrolirati". Sudac nije imao razumijevanja i osudio ga je na 50 godina zatvora.
