No godine 2007. donijela je Zakon o povijesnom sjećanju vezan za građanski rat i Francov režim, u kojem se priznaju sve žrtve. Što je ostvareno tim zakonom?
Dok je ta vlada premijera Zapatera bila na vlasti, napravljeno je puno na tom planu. Skinuti su simboli frankizma, promijenjena imena ulica i trgova, osnovani fondovi za iskapanje i traženje posmrtnih ostataka. No onda je konzervativna Narodna stranka dolaskom na vlast 2011. paralizirala taj zakon.
Socijalisti su se sad vratili, no do kuda mogu pogurati reformu tog zakona, mogu li tražiti procesuiranje nekih osoba iz nekadašnjeg režima?
To ne, to je otišlo u zastaru. Uostalom, to nije zakon kojim bi se sudilo frankistima nego zakon kojim bi se dalo dostojanstvo žrtvama.
Kad je riječ o Luburiću, to je tema kojom ste se godinama bavili. Odakle taj interes?
Zato što se u Carcaixentu, mjestu pored onoga gdje ja živim, nalazi grobnica koja zrači nemirom. Riječ je o Hrvatu, s jako crnom prošlošću, iz vremena represije kad je Hrvatska bila saveznik nacističke Njemačke. Njega je u kući ondje ubila osoba koja nikad nije bila uhićena. To je jednom novinaru, poput mene, bio povik da krene u istragu.
Kako je počela istraga?
Nastojao sam locirati člana obitelji, ili nekog poznanika, osobe koja je figurirala kao ubojica. U policijskim i sudskim dokumentima iz tog vremena nalazilo se samo jedno ime. Ilija Stanić. On je bio osumnjičen za ubojstvo. Vidio sam da mu je rodno mjesto Kolopeći. Nakon godine dana istraživanja, 2002., uspio sam dobiti tekst prijevoda sa srpskog jezika, s ćirilice, da postoji neki Luka Stanić koji živi u mjestu pored Sarajeva. Krenuo sam u Sarajevo pronaći Luku Stanića ne znajući je li njegov brat Ilija živ. U Sarajevu sam, međutim, pronašao Iliju, što je i bio moj glavni cilj. Meni je konačni zadatak bio pronaći ubojicu. Stanića sam htio pitati je li bio član tajne Titove policije, je li bio blizak ustašama kako se predstavljao kad je došao u Carcaixent, htio sam doznati nešto, pa rekonstruirati čitavu priču.
Kako je moguće da se ništa nije znalo od ubojstva 1969. pa sve dok ga niste pronašli 2003. godine?
Postojala je jedna indicija gdje se nalazi, ali bila je lažna. Interpol je, naime, priopćio 1977. godine kako je pronašao Stanića u Australiji. Bio je to telegram u kojem je pisalo ‘Ilija Stanić pronađen u Australiji.’ Istraga je ondje nastavljena, no nitko nije bio uhićen, a godinu dana kasnije je zatvoren slučaj. Interpol više ništa nije iskomunicirao španjolskim tužiteljima. Dvadeset godina kasnije, prema španjolskom zakonu, slučaj ubojstva je otišao u zastaru. Dakle, 1996. godine. Policija nakon toga više nije mogla istraživati slučaj.
Što su vam rekli suci koji su vodili slučaj?
Prvi sudac je pregledao tijelo, ispitao svjedoke, odnosno susjede te došao do zaključka da je ubojica osoba koja je bila nestala. Naime, jedino Ilija Stanić idući dan više nije bio u mjestu niti se vratio. Tad je pokrenuta tjeralica za njim. Sudac se sjetio i jedne razglednice koju je Stanić poslao svojoj djevojci u Carcaixent iz zapadne Europe, no nije se mogao sjetiti iz kojega grada. Kasnije je taj sudac napustio sudstvo, a dokumenti završili u policijskoj arhivi. Idući sudac koji je naslijedio slučaj nije znao ništa više.
Kakav je bio vaš prvi osobni kontakt sa Stanićem u Sarajevu?
Za mene je to bilo nešto posebno jer sam bio proveo puno vremena istražujući i tražeći ga. Mislio sam da možda više i nije živ. Kad sam ga tako jednostavno pronašao, bio sam izuzetno sretan, a zatim i zadovoljan kad je pristao na razgovor. Bio je jako zabavan, ugodan, otvoren, odličnoga karaktera. Mogu reći samo pozitivne stvari s tog susreta.
Je li priznao ubojstvo?
Tijekom tog prvoga kontakta nisam ga direktno pitao ‘jeste li ubili Luburića?’. Razgovarali smo pomalo o općim stvarima te smo dogovorili jedan iscrpan intervju. Rekao je da nema problema. Kasnije su iskrsnuli neki problemi, no intervju smo napravili nekoliko mjeseci kasnije u njegovoj kući. Tijekom intervjua potvrdio je da je sudjelovao u ubojstvu.
Kako vidimo u vašoj knjizi, on je spomenuo druge dvije osobe koje su direktno sudjelovale premda ih u Carcaixentu nitko nikad nije vidio niti čuo za njih. Tko su te osobe?
Više je verzija o tome što se dogodilo. A Stanićeva je, pomalo slaba, ova. On, dakle, tvrdi da su Pavelić u Madridu i Luburić bili u zavadi, a da je Pavelićeva supruga Mara sumnjala da je Luburić organizirao atentat na njenog supruga u Argentini. Te dvije osobe je navodno poslala Mara Pavelić da od Luburića iznude priznanje. Stanić, koji mu je bio suradnik u tiskari u Carcaixentu, otvorio im je vrata te ga nastojao omamiti stavljanjem supstance u kavu. Tvrdi da je mislio da će ga samo ispitati ali ne i ubiti, da su ga prevarili. U drugom navratu se ipak činilo da je znao da će ga ubiti. No u svakom slučaju to je njegova verzija.
Jeste li mu povjerovali?
Na temelju onoga što je rekao forenzičar koji je pregledao Luburićevo tijelo kada je pronađeno, te prema riječima svjedoka, kao i situacije u BiH u vrijeme kada smo razgovarali, i kad vjerojatno nije niti smio reći da je on bio taj, mislim da je ipak Stanić bio jedini počinitelj tog ubojstva. Čini se da te dvije osobe nisu postojale.
