A on čim sam došla kaže: “Majko, kad sam je vidjeo, ona je toliko ružna, da je bila negdje u gomili ja bih mogao zapaziti koliko je ružna. Moje oči je nikad nisu vidjele“. Onda se okrenuo prema sucu i smireno rekao: “Nećemo više razgovarati. Ti znaš da mi je namješteno i da me moraš da osuditi”. Vrlo brzo je osuđen.
A ono u Crnoj Gori... Prva presuda je bila na pet i pol godina robije. A ona prostituka iz Podgorice. I ja, kao da mi je sam Bog nekako šapnuo, sjetim se da Ljuba izgovara ono specifično “r“. I kažem odvjetniku da je Ljuba nikada nije vidio, pa da on pita tu prostituku što je zapazila tijekom razgovora s Ljubom.Ona odgovori kako on zna lijepo pričati. A što ima specifično? Kaže – ništa. Poslije toga su doveli logopeda, provjerili i ubrzo oslobodili Ljubu.
Ja ne tvrdim da nije imao loših strana. Ja jedina znam sve o njemu. I polomljene vilice, i izbijene zube, i polomljene ruke i noge. Te njegove tuče... Dobro, otkad je svijeta i vijeka zna se tko je najjači mladić u selu ili u gradu, pa i ovdje u Beogradu. Jednog dana se spremao izaći. Gdje ćeš ti Ljubomire? Kaže na Karaburmu. Što ćeš tamo? Ide, kaže, jer je tamo ostao još neki s kojim nije odmjerio snagu, a koji je najjači na Karaburmi, pa da se vidi tko je jači. Pa ti nisi normalan, kažem mu. “Moram, ili će biti on najjači u Beogradu, ili ja”. Tad je imao 17 ili 18 godina.
To se moglo samo Ljubi dogoditi... Tu kod tramvajskog okretišta ima neka trgovina. Zgrada je uvučena, a pored nje neki zid. Sve je to u mraku. Ljuba se vraća kući, izlazi iz tramvaja. Potjerala ga mala nužda, nije se mogao strpjeti do kuće. I ulazi u taj mrak, pošto dolazi sa svjetla ne vidi najbolje. E, tu ispod zida je čučao policajac i drijemao. Naravno, Ljuba ga je popišao. Trgne se ovaj, prepoznao ga i pitao “Ljubo, što to radiš“? Ja pišam, kaže, a što ti radiš? Znam da je Ljuba iz štosa otišao s njim u stanicu. I otkucaju mu rješenje u kojem doslovno piše da se kažnjava s 5.000 dinara jer je popišao policajca na dužnosti. Ne na spavanju, već na dužnosti.
U vrijeme kad su Ljubu dovodili iz Njemačke zbog navodnog silovanja, dolaze dva policajaca ovdje kod mene. Bilo je lijepo vrijeme: dobar dan, dobar dan, je l' možemo s vama razgovarati, mi smo iz Državne sigurnosti. Što sad, nije valjda i tu nešto zabrljao, znam da može samo zbog njega da bude. Uđemo unutra i oni kažu: Ljuba u Njemačkoj radi to što radi. To je činjenica, to i ja znam, gdje je on tu nema ni Šiptara ni Hrvata. “Zašto ne bi surađivao s nama, da iza njega stoji država”, pitaju. Pa što hoćete od mene? Razgovarajte s njim, ja o tome ne mogu s njim pričati. Idite vi i pitajte. Mi smo bili, kaže. I što vam je rekao? Odgovorio je “Pustite vi mene na miru. Ja tučem kad ja hoću i tučem koga ja hoću”.
E, vidiš ovo danas. Sada svi imaju pištolje i svako svakog može ubiti. Ti ovoliki, a ja ovolika, pa ću te ubiti. Ubijaju policajce, svaki dan ih tuku. Evo, neka netko kaže da je Ljuba dignuo ruku na policajca. Je samo jedanput. Ali morao je. Bio je u CZ-u, vratio se iz Njemačke i već se znalo da on tamo progoni muslimane. Poslije dva, tri dana dolazi jedan policajac i pita tko je Ljuba Zemunac. Ljuba kaže ja, a ovaj ga lupi koliko god može. I još doda — da vidiš kako Bosanci tuku. Možeš zamisliti Ljubu kako je reagirao. Udario ga je, sve mu je pomaknuo, nanio teške ozljede. Odem kod upravnika zatvora i pitam zašto je trebao policajac udariti Ljubu.
Kad, upravnik uopće ne zna što se dogodilo. Izađe i ubrzo se vrati. Znate što gospođo, kaže, Ljuba je jako dobro, ali policajac nije. I podnese taj policajac tužbu za tešku povredu. Na kraju su drugi povukli tu tužbu jer nije imalo nikakvog smisla da se priča da Ljuba tuče policajce On to nikad ne bi napravio da nije bio izazvan. A tko ne bi tako reagirao?
Mi smo živjeli u Zemunu, Ljubi je tad bilo šest ili sedam godina. Bila sam član partije i nikad nisam potencirala nacionalnost. Međutim, tu gdje smo živjeli, to je dvorište sa 16 stanova. U samo jednom su bili Srbi. Imali su dvije djevojčice. Ostali su bili Hrvati, a i Ljuba je po ocu katolik. Ljuba pojuri jednu od djevojčica i opsuje joj majku srpsku. Ja u šoku.
A on je znao koliko je sati kad ga zovnem sa Ljubomire. Dođe gore i ja ga pitam što je rekao onoj maloj. “Vidi kakva je bezobrazna”, kaže. Znam ja da je bezobrazna, nego što si rekao? Pa dobro, opsovao sam joj majku. A kakvu majku? Valjda mu je malo sinulo, pa je rekao da je svi psuju tako. Uzeh žicu od pegle. Rekoh - a tko je tvoja majka, pa udri po njemu, ne pitaj kako je prošao. Ja sve mislim da je od tog dana postao veliki Srbin.
Kad je bilo Goranu (Vukoviću) suđenje, išla sam tamo. A javni tužitelj ustane i traži za Gorana dvije godine i devet mjeseci robije. Da sam mogla viknuti...
Samo sam tad progovorila - da je psa ubio, više bi dobio. Ali, tu bijedu da si video, kad je ušao i sjeo za optuženički stol. Pokraj njega dva odvjetnika. A zamisli moj osjećaj, sjedi ubojica mog sina na tri metra od mene. Kad smo izlazili ja sam prošla pokraj njega, a ništa ne mogu. Ne mogu ga ni za nos da povući. Oborio je glavu na onaj stol. Vidim - stol se trese. Sudac ga je opomenuo da sjedne pristojno, a njegov odvjetnik odgovori da Goran ne može sjediti i gledati Ljubinu majku. Stalno je ponavljao da je Ljubu ubio iz straha...
Ima nešto što mi nikad nije dalo mira. Moja kćer Dragana mi je to ispričala. Ona je s mužem bila u Crnoj Gori, kad dolazi čovjek koji je radio u policiji, pa im ispriča da je Ljubu ubio Goran ispred suda u Frankfurtu. Draganin muž odmah otrči na telefon i dobije Ljubu. Ispričao mu je što je čuo, a Ljuba odgovori da je to po staroj “što je babi milo, to joj se i snilo”. Poslije dvije, tri nedjelje zaista je tako i bilo. Identično. Nikada nisu pitali tog čovjeka od koga je čuo tu priču. Ali, znači da je to već davno bilo dogovoreno i isplanirano.
(Newsweek)
