Hrvatska je pretjerano nježna prema svojim političkim ljubavima. Možda nam zato tako i vraćaju? Pogledamo li povijest britanskih, američkih, pa i francuskih medija, prema svojim elitama, vidjet ćemo puno manje skrupula a puno više razgolićavanja. Kako je, u jednom drugom kontekstu rekao Charles De Gaulle – "za veliku slavu velika kazna".
Široka publika je, naime, bila u tančine obavještavana o svim ljubavnim pikanterijama silno popularne "kraljice srca", princeze Diane, ali i o dogodovštinama princa Charlesa i njegove ljubavnice Camille Parker Bowles; francuski predsjednik nedavno je punio stupce tiska ljubavnom avanturom na vespi, o Billu Clintonu i njegovom "oralnom uredu" da i ne govorimo. Smatra se, jednostavno, da je moralni profil ljudi koji vladaju drugim ljudima do te mjere važan da ne postoje sfere isključene od propitivanja javnosti. Ako su moralni, moralni su. Ako šaraju, šaraju - kakvi su u intimi, takvi će, tim prije, biti i u javnoj sferi, gdje ih ne obvezuje nikakva ljubav. Zato nema granica propitivanju. Katkad se ide i uđasno daleko. Znate li kako je Kennedy ševio? Imao je bolesnu kičmu? Da, to ste čuli. Znate li da je pokojni drug Tito imao dvije maserke? Da, čuli ste. Znate li da je Henry Kissinger izbjegavao večeri sa izraelskom državnicom Goldom Meir? Znate. A zašto? Zato jer nije bila ljepotica? Pa da. A s kim ih je provodio? S plitkoumnim misicama? Dakako. Ružno, ali istinito...
Britanski tabloidi, opaki i krvoločni, nemaju tabua. Njima nitko nije svet. Elizabeta, Diana, Charles... Francuzi isto nemaju svetinja. Mi ih imamo. Kod nas se, međutim, o tome samo šuška..
Znate li što čine naši odličnici, kad se ugase svjetla pozornice? Ne znate? Iz naših tiskovina nećete dobiti dokumentirane izvještaje. Stvar je još uvijek pod embargom. No možda vam pomogne svijet mašte... Dva poglavlja iz top knjige ljeta, "Slatke laži, prljavo rublje i život na visokoj nozi", Nataše Seh, pobliže osvjetljavaju Zabranjeni grad hrvatske elite. Iza granice tabua, svijet izgleda otprilike ovako...
***
"Tu je, pred mojim očima, stari pohotni političar vrhunskog ranga, umjetnik, koji je – tako su mi pričali, svojim očima vidjela nisam – u svoju rezidenciju volio dovoditi balerine, pa su mu one plesale, skidajući se gole.
O njemu su se pričali mitovi. O njegovoj pohoti. O njegovom libidu. Pričale su prave bajke, pa i ta da se spetljao s čuvenom 67 godišnjom pjevačicom iz Srbije. Na nekom je tulumu veselo prokomentirao da mu ne smeta trač – nego njene godine. Tja, čula sam da je umjesto te sa 67 bio sa dvije od 33. I taj se neće još smiriti.
Pred mojim očima iskrsava i čudovište iz Jurskog parka! Stari Žozeš, bivši udbaš, starac sijed, koji neprestano šlatari novinarke a jednu je nedavno čak i uhvatio za guzicu u nečemu što bih ja nazvala ličkim rukovanjem –znate kako se onaj Ličanin rukovao s onom sportašicom? E, tako se i ovan naš Metuzalem, čiji je zadnji vršnjak umro krajem prošlog stoljeća, ponaša za ženama. Mogu misliti kakav je bio dok je vodio tajnu policiju bivše totalitarne države u kojoj "ne" nije smio reći nitko osim Tita. Koji je to mrak bio!
Tu je i bivša žena bogataša koji joj je kupio dućan elitne modne marke a ona s njim propala. Ne izgleda propalo. Objašnjavala mi je tajnu svoje vitalnosti. Bila je jednostavna. Seks. Sad neki Amerikanci tvrde da je Biblija krcata scenama seksa. Liječnici kažu da je seks jako zdrav. I ja vjerujem u to. Seks, seks, seks. Čitala sam Kamasutru. «Užici su jednako važni za dobrobit tijela kao i hrana» . Tako piše. Ima još.- «Čovjek nikada neće uživati sreće ako sjedi skrštenih ruku».
Metuzalemu prilazi Srećko. Prije dosta godina bio je vlasnik turbo luksuznog bordela pod Sljemenom. Tamo su dolazile mnoge gradske cure kojima je trebao džeparac. Kuća je imala četiri kata i bila užasno bogata. U dvorištu na istočnoj strani bio je bazen. Dolje veliki salon za kozmetiku, i golema dnevna soba. Na dva kata bili su veliki, predsjednički apartmani. Dvorište je bilo zagrađeno velikom ogradom koja se otvarala na daljinski, nakon što se klijent najavi. Djevojke unutra bile su zapanjujuće lijepe. Djevojke su bile skupe, od 2000 do 7000 kuna za noć. U toj je kući bilo i dosta kamera, koje su valjda služile tajnoj službi. Gazda je tvrdio da je to zbog sigurnosti djevojaka, ako netko dođe u iskušenje da napravi kakvu pizdariju. Ali snimale su klijente. Nogometaši Dinama tu su dolazili i poslije pobjeda i poslije poraza, pa čak i prije pobjeda i prije poraza. A to navodno nisu smjeli. Eto zato je dijelom Dinamo tako sporo ušao u Europu. Previše su momci jebali, a to i nije najbolja stvar za kondiciju… Ali, da sad ne opisujem cijelo društvance, ima vremena. Nogomet, seks, služba, video kamere – sve je to povezano.
Ali opet ja brzam, jer dug je put od trnja do zvijezda, a proporcionalno tome, jednako je dug put od nevinosti do kaljuže. Kao što bi rekao šepavi prosjak "imam jednu kraću nogu, ali mi je, bogu hvala, druga proporcionalno duža"…
Iako ni ja ni on nismo bili nevinašca, znali smo u što se upuštamo, imali smo u glavi jasnu skicu računa dobiti i gubitka i taj je račun na strani dobiti bio jebeno veći. Ali, baš kao svi drugi ljudi nismo računali da se na strani gubitka moraju poštivati baš sve stavke. Mislili smo - prodat ćemo guzicu, ionako, da guzica nešto vrijedi, ne bi se i siromasi rađali s guzicom. No računali smo da nećemo baš morati prodati dušu vragu. Bar sam ja računala, ja sam ionako žena iz sjene, vjerna supruga, dobra žena, Hrvoje je tu bio puno pragmatičniji. On je dobro znao da u paketu s guzicom ide i duša. Po tom pitanju on je bio pošteniji, zato sve te moralne dvojbe mirno proživljava i spava kao beba, iako, da se ne lažemo - ni ja ne spavam loše.
Hm. Čini mi se da opet brzam. Jer gdje ta je studentska sobica, udaljena svjetlosnim godinama od peterosobnog stana s dvije garaže u podsljemenskoj zoni, mojem Minni morissu i njegovoj službenoj limuzini, sa i bez službenog vozača, ovisno o tome kako kotira na ljestvici političkih zbivanja. Gdje su one njegove pohabane cipele i moje puknute posuđene štikle od današnjih šopinga u Milanu, Beču, ali i kod čuvene šanerice na Trešnjevci, koja oblači pola političke i gospodarske elite?
Što - čudite se tome? Vi ste stvarno naivni! Što ste mislili, da samo oni koji nisu dovoljno bogati kupuju jeftino? Što vam je, svi vole jeftino, iako su kod naše šanerice stvari daleko od jeftinog. Kunem vam se da je sredinom devedesetih, dakle kad ja i Hrvoje još nismo ušli u ovu priču, par zagrebačkih šanera obilazilo ugledne političare. Kupovalo se odmah, bez probe, jer naravno da su šaneri imali sve mjere od ministra do šta ja znam, predsjednika Dinama. On je na neviđeno kupio dva bossova odijela, onako lakonski kao što je davao astronomske ugovore bofl nogometašima. Jebi ga, nije da je plaćao svojom lovom, kako odijela tako inogometaše. Poslije se ispostavilo da je ta odijela, koja su slučajno ispala s kamiona negdje kod Verone, gdje je taman slučajno prolazio naš šaner, platio skuplje nego u dućanu! Ali tad to nije bilo bitno, za ugled je bilo bitnije da kupiš kod šanera kod kojeg se oblače i tvoji politički suborci, što će ustvari reći takmaci. Zato treba odmah uzet dva, na neviđeno, da se vidi tko je gazda.
Kladim se da pola ovih demodiranih odijela, luksuznih haljina, torbica i cipela što baulja ovim prijemom nema roaming, što će reći, kad bi bili auti, ne bi mogao s njima preko granice. Druga polovica su lažnjaci, a ako te uhvate s lažnom Louis Vuitton torbicom to ti je u ovim krugovima gora stvar nego da te uhvate s ukradenom. Kao što rekoh, krađa je ionako pitanje interpretacije, kao što je jedan meni omiljeni političar rekao moral je relativna stvar. Recimo ako ja lažem, prijetim i kradem, to je moralno sasvim opravdano, no ako netko drugi recimo ima lažnu diplomu i to je relativno ako mi je stranački vjeran, ako netko treći za dobru lovu lobira za stranu tvrtku koja je u sporu s državom onda je i to relativno - ako je moj prijatelj. Ako radi to isto za one gadove, druge, znate ih već – e to onda nije relativna stvar, nego je brate za svaku osudu. To vam je ta relativnost, beskonačna je kao svemir.
No, vratimo se mi onoj studentskoj sobici gdje je sve počelo nakon dva poprilično vruća seksualna okršaja. Iako sam se pravila zgrožena što je Hrvoje tako beskrupulozno rekao jednostavnu životnu istinu kako je najbolja stranka ona koja je trenutno na vlasti, u dubini duše mi je bilo drago. Mislim, lijepo je imati ideale i mijenjati svijet dok mama i tata plaćaju račune a tvoja najveća briga je da položiš koji ispit i budeš pozvana na najbolji tulum. Nikad ne bi mogla na glas izgovoriti takvu blasfemiju, ali u dubini duše sam se slagala s Hrvojem. Bilo mi je malo žao što bar malo nije probao glumiti neke ideale, neku stvarnu želju i vjerovanje da su ovi bolji od onih, ali na vlastito zgražanje shvatila sam kako ustvari ni sama ne znam tko je trenutno na vlasti, tko je predsjednik, a tko premijer i kakvom su oni odnošaju.
Šta da vam kažem, mogla sam odglumiti da čitam Krležu s razumijevanjem, ali u novinama sam redovito preskakala početne stranice i odmah odlazila na one sa šarenim slikama zvijezda, manekenki i modnih dodataka. Jebi ga, nisam ja kriva glupim političarima jer se češće ne slikaju sa zvijezdama. Uostalom, kao da je nakon dobre ševe sa zgodnim i duhovitim frajerom uopće važno koje je on političke orijentacije. Ne, ne, dragi moji, dobra jebačina ne mari ni za lijevo ni za desno, ona je, recimo to tako politički neutralna, poput UN-a ili Švicarske. Iako, iz iskustva mogu reći, Švicarci su katastrofalno loši jebači. Tako da ni ta neutralnost nema neke veze s ičim.
Nekako se ta početna ševa pretvorila u izlazak, kino, tulum, šetnje po Maksimiru i jednu sasvim ozbiljnu vezu, pa sam iz prve ruke mogla pratiti slavne dane političkog uzleta mog budućeg supruga.
Službena verzija bila bi dijelio sam letke, bio aktivist, lijepio plakate... Ma sranje. To je za budale, pravi frajeri nešto sviraju kurcu dok ne nalete na pravu vezu, sponzora, a onda je uzlet u vrhunaravne sfere Hrvatske politike zagarantiran.
13. SAMO TI PRIČAJ DA TE JEBEM, TO JE DOBRO ZA OBOJE
Mislila sam da će već sam moj izlazak sa Šutljivim izazvati skandal većeg tipa. Ali ništa od toga, nitko nije ni zucnuo, nitko gotovo nije ni primijetio...
Ne, lažem. Kad vam se čini da nitko nije primijetio - primijetili su svi. Takva vam ekipa jednostavno uzgoji oči na leđima. Naravno, za tuđe indiskrecije, te iste oči na leđima, a bogme i ove naprijed potpuno su slijepe na vlastite indiskrecije, i to kako ih drugi vide. Negdje u primozgu mislila sam da će Hrvoje istrčati za mnom i tim tipom, oteti me i vratiti silom na prijam, izazivajući pritom još veći skandal, ali barem mi dati do znanja da sam mu žena, da sam željena, lijepa, da me ne da drugome. Jebi ga, ništa od toga. Nije vam to turska sapunica. Iako, iskreno rečeno, turske sapunice su čisto pjesništvo, Shakespeare, Dante i Mate Bulić zajedno, prema ovim hrvatskim političkim sapunicama.
Ionako mi nije bila namjera ulaziti u neku ljubavnu aferu, pogotovo ne sa Šutljivim, ma koliko me osvetnički nagon na to tjerao. Jer, baš kao i Hrvoje, ni ja nisam baš cijelo vrijeme bila svetica. Gledajte, znam da će se vaše moralno malograđansko„ja“u vama zgražati, ali kad vam sve ide, kad nemate nekih briga i problema, jednostavno, sve počnete shvaćati kao nešto što je moguće, pa tako i ljubavne ili seksualne afere. Možda ne čak moguće, nego kao dio imidža, kao nešto što taj status, taj položaj u društvu, to okruženje prirodno nosi sa sobom.
Znam da vam to glupo zvuči, ali to je jednostavno tako. Iako sam, s druge strane, sigurna da bi me statistika demantirala. Sigurna sam da bi statistika pokazala da bogati i moćni imaju podjednak broj afera i izvanbračnih izleta kao i siromašni. Ali status političarove žene, pa čak i onog iz sjene, opako vas vuče da nešto od te moći iskoristite. Dakle, kao što sam sigurna da na svim timprimanjima, odlascima u bazu, strateškim seminarima i sličnim sranjima Hrvoje nije bio nevinašce, tako nisam bila ni ja. Zaboga, pa žena sam. Volim i želim seks, a, vjerujte mi, kad se zarolaju ti sastanci, baze, birači, strategije, seksa nema mjesecima, da ne govorim o tome kako mi se nekad činilo da ga samo odrađuje, a u glavi vrti neke statistike, ankete i ostala sranja.
Imala sam do sada ukupno dvije afere. Jednu jednonoćnu avanturu na odmoru kojeg sam pola provela sama jer se Hrvoje hitno morao vratiti radi nekog važnog posla. I drugu koja je potrajala kratko, nekoliko susreta s jednim klijentom koji nije bio, srećom, iz političkog miljea. Nisam ponosna na to, ali neću vam reći ni da se osobito kajem. Seks je bio dobar, trebao mi je i nije tu bilo nikakvih drama i sranja. Malo romantike, malo svijeća i cvijeća na jastuku i dobra zdrava jebačina bez obveza. S druge sam strane siguran da su Hrvojeve afere bile slične i da ih je bilo mnogo više.
Uostalom, to je normalno, u politici je toga, mogla bih reći, manje nego u ostalim profesijama.
Vjerujte mi, sve te priče koje kolaju, ma koliko zabavne bile, daleko su od istine. Barem pola ih je potpuno izmišljeno jer čim malo zagrebete, doznate da ti je to rekao tvoj prijatelj koji ima prijatelja koji ih je baš vidio. I tako se taj lanac produljuje, a taj prijatelj koji ih je baš vidio uvijek izmiče i nikako da ga uloviš. Znate već o čemu se sve govorilo.
Svi ste, sigurna sam, čuli priču o poznatoj pravosudnoj dužnosnici, koja je godinama bila ljubavnica jednog poznatog političara iz, rekla bih, poluprovincije. Naravno, bio je oženjen, sređen, situiran, poznat, slavan, zgodan, poročan... Govorilo se da je u prošlom sustavu bio doušnik tajne policije. A onda, u demokraciji, velika faca, junak grada pod opsadom, demokrat. I ljubavnik, jasno. Baš ove naše pravosudne tete – koja je bila sve suprotno njemu; neudata, otmjena, sama, neporočna, mislim, uglavnom neporočna. I sad, ta je njihova veza trajala godinama, desetljećima. I to su svi znali. Ona je daleko dogurala, to jest, visoko se uzvinula njezina karijera, koja je nakon dugih godina i svršila, vrlo bijedno – na ispraćaj joj nitko nije došao, otišla je kao zadnja klamfarica, bijedno, bez počasti, ne zato što ju je netko posebno prezirao, negozato što je unas zamro svaki osjećaj poštovanja prema institucijama. A za to su krivi i ti ljudi koji tvore te institucije – ponašaju se tako kako se ponašaju, ono što je nekoć pisalo na Ekonomskom fakultetu, „Tu me cijene – tu kupujem“, moglo bi pisati i na pola naših sudova, od prekršajnih do najviših. I što se mi onda čudimo kad ih ne poštuju? Pa nisu ni zaslužili!
Ili, drugi visoki dužnosnik, odnosno, jedan od najviših u državi. Pa pola je Zagreba znalo da mu je brak samo fikcija. I da ima ljubavnicu, veliku ženu u skupoj krznenoj bundi, koja je stalno s njim, u kampanjama, na prijmima, posvuda. Dok mu žena kod kuće čuva kućne ljubimce i naslikava se samo na onim svečanostima koje ne može zaobići.
Pa poznati ljevičarski političar koji je svako malo obilazio obalu, kako bi tamo, što - spriječio izumiranje hrvatskih otoka? Ne, nego se pobrinuo za demografski razvoj. Vrag će ga znati je li ta priča istinita ili nije, novinari su ga mjesecima špijunirali, govorilo se čak da je s nekom otočankom dobio dijete. Nije jedan novinar pronjuškao rodilištima toga kraja ne bi li našao to dijete, ali, bogami, nitko ga nije našao. I sad, čemu vjerovati? A pazite, svi su se kleli u to da je „ziher“ kako on ševi tu curku, kako je to velika ljubav, kako je došlo i dijete. Poslije se govorilo da je smuvao neku zgodnu TVvoditeljicu, visoku, vitku, manekenski građenu, pa su tvrdili da nam je država u škripcu zato što umjesto domovine on voli djevojke koje je propustio u mladosti. Kao, sad nadoknađuje. Ali opet – kako možemo misliti da je sve to istina, ako ga nikad, ali baš nikad, nitko nije ulovio, slikao s, kako se ono latinski kaže – corpusom delicti?
Ne mogu reći, dakle, da nijedna od ovih priča nije istinita, ali sigurna sam da je barem pola izmišljotina. A nije daleko ni od istine da su neki i sami inicirali te priče. Zašto? Kako zašto? Pa bolje je da se o tebi govori da si teški jebač, da si bio sa ovom i onom, da karaš sve što nosi suknju, nego da te proglase sroljom, papkom i papučarem. To je ta balkanska mačo-logika. Neću vam otkriti ime, ali jedan mi je bivši ministar ispričaoda mu je došla mlađa kolegica, neka aktivistica stranke ili tako nešto, sva uplakana jer se pričalo da ima aferu s njim. Glupači nije bilo do njezina ugleda, nego što će te priče srušiti njegov ugled. Što da vam kažem, ima tih mladih i naivnih koji vjeruju u neke ideale i slične gluposti. Uglavnom, cura je htjela pokrenuti neke unutarstranačke demantije, svjedočiti, ako treba, i na visokom sudu, samo da obrani njezinu čast. Veli da mu je pola sata plakala u kancelariji. Sve dok na kraju nije upitala:
- Što ćemo učiniti?
- Ništa. Ako te neko pita, ti se samo zagonetno smješkaj. I da ti nije palo na pamet da nešto demantiraš. Tu ti je 200 eura pa si kupi neku robicu. Završila faks? Aha, sredit ćemo te ispite, a poslije. Vidjet ćemo... Ajde, sad.
Ispratio ju je zbunjenu iz kancelarije i čim je izašla, diskretno se pohvalio za tu izmišljenu ljubavnu aferu prvom kog je sreo. Zamolivši ga za diskreciju. Naravno da je to uskoro znalo pola stranke i njemu je ugled nenormalno porastao. Kao stari satir, tako mlade, još je moćan i slična sranja. Uskoro su mu nakalemili još nekoliko izmišljenih ljubavnica. Iako pouzdano znam, jer dobra sam s njegovom ženom, da već odavno ne može, a, bogme, i ne pokušava. Već je u godinama, a već su mu odavno operirali prostatu, pa sve i da hoće može.
Što je bilo s malom? Pa ništa, evo je kao uspješne poduzetnice, nakon što se zarotirala u nekoliko ministarstava, sve prema preporuci izmišljenog ljubavnika.
Zašto vam ja to uopće sve govorim. Zato što me Šutljivi odveo na piće u jedan stvarno zgodan kafić. Stvarno je naručio Moet, ali je od prvog trenutka bilo jasno da tu nikakve afere neće biti. Kroz naizgled nepovezani razgovor ispitivao me o Hrvojevim ambicijama, ponašanju, spominjući nekakve ugovore i slične stvari. Ne mogu vam točno reći o čemu je riječ jer migoljio se kao riba, čas skrećući na jednu, čas na drugu stranu, ali bilo mi je posve jasno da pokušava ispipati nešto, iako ni sam nije znao što je to. Ali nešto prljavo.
