Ispavši u Ligu za ostanak sredinom 2005. situacija za Zdravka Mamića izgledala je nimalo idilično. Ne samo da nije izborio igranje u europskim natjecanjima, nego je pred sobom imao ruševni stadion, a pod sobom neizgrađenu mladu momčad uz financijski labilnu situaciju.
Ovo posljednje “krpa” prodajom Danijela Pranjića u nizozemski Hereeven za iznos koji danas u transferima alfe i omege nogometa izgleda smiješno nisko. Tada u jednom od svojih ispada slavodobitno najavljuje pohod na niz od deset titula prvaka zaredom i stvaranje jakog kluba.
Pokazuje se danas kako je paralelno s time stvorio svoj poligon za osobno bogaćenje transferima igrača, i to sve na temeljima izgrađenim od novca poreznih obveznika koje mu je gradonačelnik Milan Bandić dotirao iz gradskog proračuna.
A samo od tog iznosa Dinamo je podmirivao sve svoje obveze i pokrivao rashode uz pozitivnu likvidnu situaciju. Samo u periodu od tri godine, od 2006. do 2009. godine, kad počinje konačno bogaćenje Zdravka Mamića, Dinamu je iz proračuna Grada Zagreba sjelo čak 110 milijuna kuna.
Ti podaci, kao i svi ostali navedeni, mogu se iščitati iz financijskih izvješća kluba za te godine.
U tom enormnom visokom iznosu nisu uključeni sponzorski ugovori Dinama s gradskim komunalnim mastodontom Zagrebačkim holdingom vrijedni dodatnih 30 milijuna kuna za četiri godine, koliko je ugovor trajao, ili 28 milijuna kuna, koliko se dobivalo iz Turističke zajednice grada Zagreba, kojom također predsjeda Milan Bandić.
Dakle, zaobilaznim putem mu je iz proračuna na račun sjelo još dodatnih 60-ak milijuna kuna. Dinamo je tako više od 20 posto svojih prihoda od 784 milijuna kuna, koliko je sjelo na račun kluba, u spomenute tri godine uknjižio iz novca Grada.
Ako se tu pridodaju dodatni prihodi državnog novca iz javnih tvrtki HEP-a (također 30 milijuna kuna) i Croatia osiguranja, koje mu je za javnu potporu na parlamentarnim izborima 2007. oglasima u dnevnim novinama (Dinamov dres i grb s natpisom HDZ u srcu) omogućavao Ivo Sanader, te ostali prihodi kluba od ulaznica i nagrada Uefe, Dinamo je i bez transfera komotno te godine završavao u plusu.
Rekordni transferi najboljih igrača, poput Eduarda, Ćorluke, Modrića, Vukojevića i ostalih, koji su danas pod istragom Lalovčeva poreznog Uskoka i državnog odvjetništva, nisu bili potezi za preživljavanje kluba, kako je Mamić tih godina to predstavljao.
Samo 2006. godine, kad zbog spomenute Lige za ostanak nije ni igrao u Europi, Dinamo je financijski završio u plusu od 8,8 milijuna kuna.
Tek tada za Dinamo počinje zlatno doba transfera kojim mu je u te tri godine sjelo 358 milijuna kuna, polovica iznosa od ukupnih prihoda koji su iznosili 784 milijuna kuna.
Prvo je u 2007. godini, pod vapajima i krinkom preživljanja, Zdravko Mamić prodao Eduarda u Arsenal, a Ćorluku u Manchester City. Od transfera mu te godine sjeda 73,3 milijuna kuna, a godinu 2007. završava u plusu od čak 140,5 milijuna kuna.
Porez na dobit klub ni te godine, kao ni prijašnjih godina, a ni ijedne iduće godine, nije platio jer je riječ o udruzi građana pa je dobio ulaganja u iduće razdoblje.
U 2008. godini klub ostaje bez Luke Modrića, Ognjena Vukojevića i još nekih igrača, a na račun Dinama od tih transfera sjeda čak 160,4 milijuna kluba.
Te godine klub bilježi knjigovodstveni plus od 86,2 milijuna kuna. Kapital kluba, odnosno vrijednost sa posljednjim danom te 2008. godine iznosi čak 200 milijuna kuna, koliko Dinamu u idućoj 2009. godini treba još sjesti s obzirom na to da su transferi u Englesku naplaćivani u ratama.
Iduće 2009. godine u klubu dolazi do značajnog povećanja rashoda, prvenstveno na transferima za koje Mamić troši 43,5 milijuna kuna.
I to za igrače poput Dode, Slepičke, Sivonjića, Moralesa, Suareza i sličnih promašaja struke. Ti transferi bili su pod lupom istraga zbog sumnje u paravan za izvlačenje novca iz kluba.
U toj 2009. godini Dinamu raste i stavka pozajmica, kao i rashoda na dobavljače. Mamić se u “Otvorenom” na HRT-u dere kako je Dinamo najbolja tvrtka u Hrvatskoj i da je pun ko brod.
A u toj godini je izgubio 122,5 milijuna kuna i u financijskom izvješću zabilježio minus od 36,3 milijuna kuna. Ključne rashode kluba cijelo to vrijeme Mamić je plaćao javnim, gradskim novcem. Samo u toj 2009. godini je na doznake proračuna primio 37 milijuna kuna.
Većinu, više od 10 milijuna kuna, potrošio je na račun održavanja derutnog Maksimira. Poticanje vrhunskog sporta, na čiji je račun dobio 7,13 milijuna kuna gradskog novca, Mamić je pravdao za organiziranje međunarodnih utakmica Dinama u Europi.
Te 2009. godine Dinamo je od 12 utakmica zabilježio tek četiri pobjede, dva remija i šest poraza, a što je građane Zagreba stajalo 2,4 milijuna kuna.
Otprilike isti iznos je iz gradske blagajne plaćen i za luksuzne pripreme kluba u turskim hotelima od pet zvijezdica i u Međugorju, a odlaske igrača i stručnog stožera građani su platili 450.000 kuna.
Dinamo je te 2009., kao i prethodnih godina, dobivao novac iz Grada i za stavku omladinskog pogona u koji je Bandić ulagao pa bi se stvorili Kovačić, Halilović, Šimunović i ostali igrači, koje će Mamić idućih godina prodavati kao na traci, a novac od transfera sumnjivo raspodijeliti, zbog čega će Mamić na kraju dva puta u samo nekoliko mjeseci završiti u Remetincu suočen s teškim optužbama za izvlačenje novca iz kluba i udruživanje u zločinačku organizaciju.
Ako se ove optužbe Uskoka pokažu na kraju točne, ispostavit će se da je sve rađeno na temeljima gradskog novca uz pomoć Bandića.
