U Komunizmu u Tadžikistanu živi oko 7000 stanovnika. Riječ je o gradiću na sjeveru te srednjoazijske zemlje do kojeg vodi neugledna cesta, gadno oštećenog asfalta i puna rupa i izbočina. Tim putem prošao je Guardianov moskovski dopisnik Shaun Walker tijekom istraživanja za reportažu iz Tadžikistana, zemlje čije je stanovništvo nakon 25 godina neovisnosti prisiljeno priznati da je plansku ekonomiju iz sovjetskih vremena zamijenila čista kleptokracija, da je demokratski sustav hakiran i da, zapravo, dandanas imaju jednopartijski sustav, samo drugačije prirode, takav koji stanovništvu nudi bitno gore uvjete života nego onda. Gradić Komunizam smješten je pukih 80-ak kilometara sjevernog od afganistanskog Kunduza. Bivše kolektivno poljoprivredno dobro kod Komunizma Walker opisuje kao i danas mjesto boljševičke ikonografije; Marx, Lenjin, prikazi radničkih, seljačkih i vojnih heroja.
Zanimljivo je da se na mjestu gdje se nekoć u Palači mladosti, glavnoj gradskoj zgradi, nalazio portret Lenjina, danas nalazi portret nominalno demokratski izabranog predsjednika Emomalija Rahmona. Ostalo, navodi Walker, odaje dojam sveopćeg raspada. U pet "stana" koji su se 1991. odvojili iz SSSR-a – Kazahstana, Uzbekistana, Turkmenistana, Kirgistana i Tadžikistana – nacionalni identitet obnovljen je relativno brzo i lako. S ekonomijom je, međutim, išlo puno teže, u pravilu stvari stoje i gore nego "onda", a prosječni standard građana, kao i građanske slobode, u svim tim zemljama su katastrofalni. A Zapad o tom području nema pojma, do te mjere da je jedan New York Times prošle godine imao katastrofalan gaf, spominjući državu "Kirzbekistan".
Područje tih pet zemalja čini regiju brojnih moćnih, užasnih, veličanstvenih civilizacija izniklih na nevjerojatnom prometnom čvorištu između Kine na istoku, Rusije na sjeveru, Turske, Bliskog istoka i Mediterana na zapadu i Afganistana s Pakistanom na jugu. Od tog ogromnog povijesnog značaja i moći danas su ostali uglavnom tek arehološki spomenici. "U doba SSSR-a bili smo svjesni da nam nije dobro, ali nam je Partija govorila da će sutra sve biti bolje. Znali smo da postoji plan i da će za pet ili 10 godina doista biti bolje. Ali sad ne znamo što nam donosi sutra, izgubili smo tu nadu", kazao je Walkeru Medetkhan Sherikkulov, koji je u SSR Kirgistanu bio glavni ideolog u 80-ima, a danas predaje političke znanosti na Sveučilištu Biškek. On, međutim, za današnje stanje u tim zemljama nalazi opravdanje u tome što se "ne može preko noći očekivati uspješna tranzicija u demokraciju nakon 70 godina Sovjetskog Saveza. Inače bi nastao kaos".
Ipak, 25 godina je četvrt stoljeća i nije baš vremenski razmak "preko noći"... U ranim 90-ima predsjednici komunističkih partija postali su nacionalni vođe, ispunjavajući odjednom nastali ideološki vakuum novim legendama i junacima, izgrađenih često s ne previše obaziranja na povijesne činjenice. Od Astane i Ashgabata kazahstanska i turkmenistanska vodstva podigli su fantastične nove gradove skoro iz ničega. Lenjinove slike zamijenili su slikama nacionalnih vođa. U glavnom gradu Tadžikistana Dušanbeu poveći je problem pronaći i jedan dio grada iz kojega se ne vidi neki veliki portret Rahmona. Turkmenistanski predsjednik Gurbanguly Berdymukhammedov da je da se podigne spomenik sa zlatnim kipom koji prikazuje njega na konju.
Astana je na pragu da ju se imenuje po Nursultanu Nazarbayevu, predsjedniku Kazahstana. Jer on ima naslov "vođe nacije". Rahmon je "utemeljitelj mira i nacionalnog jedinstva". Berdymukhammedov je "zaštitnik". Saparmurat Niyazov do smrti 2006. bio je "Turkmenbashi", "otac svih Turkmena". Svaka država ima svoga i u svakoj od njih obitelj vođe enormno se obogatila, ima imunitet pred zakonom, ali i pred opozicijom. Do promjene vlasti, osim smrću vođe, dolazilo je samo u Kirgistanu, i to nakon dviju revolucija u 25 godina kojima su se rušile korumpirane vlasti. Jednom je tako bježao sam Kurmanbek Bakiyev, navodno sa stotinama milijuna dolara, u Minsk, s njegov sin Maxim u London, da bi sada bio na udobnom i sigurnom u SAD-u. Danas niti se ikoga od njih izručuje Kirgistanu, niti Kirgistan s Almazbekom Atambayevim ima posebno bolju vlast.
U svih pet bivših socijalističkih republika djedovi i bake bolje su obrazovani od svoje unučadi. Tko god je mogao, pobjegao je u Rusiju, u potrazi za boljim poslom, obrazovanjem, standardom, zdavstvenom skrbi... Zemlje preživljavaju na oronuloj industriji i infrastrukturi sovjetskog doba, u Kirgistanu i Tadžikistanu skoro je i nemoguće naći muškarca u 20-im ili 30-im godinama tko nema iskustvo rada u Rusiji. Biškek je izlijepljen plakatima koji reklamiraju autobusne veze s gradovima diljem Rusije, gdje samo čekaju poslovi u lošim uvjetima, s niskim plaćama, slabim radničkim pravima, da bi sve to skupa i dalje bilo bitno bolje od onoga što imaju u domovinama. Nacionalne granice posebna su priča.
Nastale su ne kako bi zadovoljile neke nacionalne razloge, jer tada nisu bili ni bitni, nego određene administrativne uvjetovanosti. Pa tako postoji niz enklava s isključivim nacionalnim manjinama, pri čemu se ističe onaj granični krkljanac Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana. A tek eksteritorijalna područja... Gradić Sokh je uzbekistansko eksteritorijalno područje, koji s okolicom ima oko 50.000 stanovnika i nebrojene stalne probleme s okolnim Kirgistanom. Pa onda sekularizam. S jedne strane sve te zemlje naslijedile su ga iz SSSR-a, s druge nije baš ni tako iracionalno to što paranoično reagiraju na svaku naznaku političkog islama, u strahu da ih ne pregazi val radikalizacije. U Uzbekistanu su zato zabranjene brade, u Tadžikistanu policija vodi evidenciju žena pod velovima i bradatih muškaraca, u Kirgistanu su kampanje u kojima se uspoređuju manekeni u odijelima s onima u tradicionalnoj odjeći.
A, normalno, uvijek dođe i do zabuna. Tako je Shabnam Khudodoydov iz Tadžikistana, koja živi u Rusiji, došla u suludu situaciju da je morala bježati u Minsk zbog optužbi da je regrutirala ljude u ISIL. U istražnom zatvoru u Minsku dobila je i neke batine prije nego što je uvjerilja ljude da to ni teoretski nije moguće jer je ona ateistkinja. Kao i milijuni ljudi koji žive u "stan-ovima". Ipak, činjenica je i to da su iz zemalja poput Uzbekistana i Turkmenistana mnogi radikali dospjeli do Sirije kako bi napadali vladu u Damasku, te da u se u tim zemljama povremeno bilježe teroristički napadi. Sve te zemlje danas su još stabilne, ali ako civilizacija građanima ne nudi barem određeni standard, pitanje je koliko će to dugo tako i ostati.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nešto mi ovo puno poznato!!!! Kao da sam i sam sanjao ovako što ili doživio u svom životu;-)