Zvala se Milunka Savić, bila je veteranka balkanskih ratova i još uvijek slovi, ako već ne za apsolutno najodlikovaniju vojnikinju u cijeloj povijesti ratovanja, onda sigurno za jednu od najodlikovanijih. Rodila se 1892. godine u zabačenom selu Koprivnica u Sandžaku u Srbiji, kao najstarije dijete u obitelji pored svoje dvije sestre i brata. Imala je samo 20 godina kad su vlasti Srbije krajem 1912. proglasile mobilizaciju i u vojsku pozvale njenog brata ne pretjerano dobrog zdravlja.
Za nju nije bilo sumnje što joj je činiti. Kako bi zaštitila brata, neki izvori doduše kao glavni motiv navode patriotizam u borbi Srbije za oslobođenje od Otomanskog carstva, odrezala si je kosu, odijenula se kao mladić i zaputila u Beograd kako bi se registrirala kao vojnik Milun Savić. Svoju prvu akciju doživjela je tek nekoliko mjeseci poslije, zbog vojne obuke i niza drugih okolnosti, tako da ju je Prvi balkanski rat uvelike zaobišao.
Odmah potom je, međutim, započeo i Drugi balkanski rat i Milunka Savić iskazala se izrazitom hrabrošću tijekom desetodnevne bitke kod Bregalnice u kojoj je Kraljevina Bugarska sa 130.000 vojnika iznenada napala vojsku Srbije, s kojom se nije mogla dogovoriti oko raspodjele teritorija. Na području današnje Makedonije bilo je 176.000 srpskih vojnika, no kako je napad Bugara bio koncentriran, na mjestu bitke Srba je bilo duplo manje od Bugara.
Kod Srba je bilo 20.000 poginulih i ranjenih, kod Bugara, skupa sa zarobljenima, i do 30.000. U bici je Milunku ranila granata i tada su, tijekom operacije, liječnici otkrili da je ona u stvari žena. Što se njenog zapovjednika ticalo, nije bilo teoretske šanse da ženu ostavi u borbenim jedinicama, koliko god je tada dobila i svoje prvo odlikovanje i unapređenje u kaplara. Zapovjednik joj je ponudio da je premjesti u sanitet, no ona je pred njim ostala stajati, rekavši da ne želi ništa drugo nego se nastaviti boriti na bojišnici.
Zapovjednik joj je na to rekao da će razmisliti do sutra i javiti joj odluku, a Milunka Savić je rekla da će onda ona čekati do sutra na istom mjestu u stavu mirno. Sat vremena je tako stajala, sve dok zapovjenik nije shvatio da je se neće otarasiti tako lako, a uostalom, ipak je bila riječ o već iskusnoj i dokazano hrabroj vojnikinji. Odlučio ju je zadržati i još je unaprijedio u narednicu. Samo godinu poslije izbio je Prvi svjetski rat i Milunka Savić, još uvijek tek 22-godišnja djevojka, opet se prijavila u dobrovoljce.
Nasuprot 450.000 austrougarskih odlično naoružanih vojnika, doduše, ne pretjerano motiviranih, jer tu je bila sva sila Slavena, pa tako i Hrvata, stajala je srpska vojska od 250.000 uglavnom loše naoružanih dobrovoljaca. I opet vojsci nije preostalo drugo nego da je prihvati. U bici kod Kolubare sama je zarobila 20 Nijemaca, a u bici na Crnoj rijeci, opet sama, još i 23 Bugara. Za oba poduhvata dobila je po jedno najviše odlikovanje Srbije u to vrijeme, Karađorđeovu zvijezdu.
No, kako se srpska vojska povlačila duboko na jug, došla je pod francusku vojsku. A francuski generali, naravno, smatrali su da se ženi ne smije dopustiti da ostane u borbenim trupama, posebno što je Milunka, tad već kao 24-godišnjakinja, bila u elitnom odredu. General Maurice Sarrail okladio se s njom u sanduk konjaka iz 1880. da neće biti u stanju pogoditi iz puške s udaljenosti od 40 metara. No, ona je to uspjela bez ikakvog problema i time sebi i svojim suborcima priuštila jednu visokokvalitetnu pijanku.
Da je general imao krivo, pokazala je u svim narednim bitkama u kojima je srpska vojska do kraja rata potiskivala austrougarsku do krajnjih granica buduće Kraljevine SHS. Francuzi su je na kraju odlikovali čak dvijema Medaljama Legije časti, Britanci su je odlikovali Redom svetog Mihaela i svetog Jurja, Rusija Križem svetog Jurja, a Srbija još i Medaljom Miloša Obilića. Francuska ju je naposljetku odlikovala i sa Croix de Guerre, kako jedinu ženu koja je ikada primila to odlikovanje.
Dani njene slave završili su 1919. Imala je samo 27 godina, odlikovanja od kojih nije mogla živjeti, nije imala nikakvu školu, za nastavak vojne karijere nije imalo nikakve šanse. Da je odselila u Francusku, imala bi pravo na mirovinu, pored i ranjavanja i nevjerojatnog niza odlikovanja, čak i vojničkih činova. Umjesto toga, odlučila je ostati u Beogradu, glavnom gradu tek uspostavljene kraljevine, koji je imao samo nešto više od 100.000 stanovnika. Zaposlila se u pošti, potom udala 1923. i ubrzo rodila kći Milenu.
U kratkom vremenu posvojila je još tri kćeri; Milku koju je kao trogodišnju curicu pronašla zaboravljenu na željezničkoj stanici u nekoj zabiti, svoju jednako malu sestričnu Višnju i Zorku, malu Dalmatinku koju je u sirotištu zatekla s invaliditetom kao posljedicom meningitisa. I u tom trenutku suprug ju je napustio. Od države jest dobila imanje kod Novog Sada gdje je podigla kuću, no 1929. suborci su joj sredili da radi kao čistačica ureda direktora Hipotekarne banke u Beogradu.
I tako sve do početka Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da su čistačicu, ali veteranku tri rata redovito pozivali na proslave obljetnica i komemoracije diljem Europe. U novi rat nije ulazila, bila je već u dobi od 49 godina, što je u to vrijeme bilo relativno mnogo. Pod okupacijom je organizirala liječenje bolesnih i ranjenih i u jednom trenutku general Milan Nedić, srbijanski ratni premijer koji je zapravo bio nacistički kolaboracionist, pozvao ju je na banket koji je organizirao za najviše nacističke časnike i generale.
Milunka je to odbila, a pronacistički Nedićev režim za kaznu ju je strpao u zloglasni logor u Banjici gdje su je držali zatočenu 10 mjeseci. I malo prije nego što bi je streljali, život joj je spasio jedan od časnika u logoru, prepoznavši je i spasivši je od streljačkog voda kao proslavljenu ratnu veteranku. 1945. FNR Jugoslavija dodijelila je mirovinu 53-godišnjoj izmrcvarenoj Milunki koja je živjela sa svoje četiri kćeri.
Nastavila je živjeti u svojoj kući na Voždovcu u Beogradu i, koliko god da su je zvali na proslave, vremenom je to bilo sve rjeđe i pomalo ju se zaboravilo. Na prijelazu iz 60-ih u 70-e, na jednoj od vojnih proslava, primijetili su je onako okićenu medaljama novinari. Ispalo je da starica u poznim 70-im godinama života živi u kući koja je u međuvremenu postala derutna, tisak je žestoko prozivao vlasti zbog toga i 1972. Milunka je dobila od grada Beograda novi mali stan u jednoj zgradi.
Umrla je sljedeće godine 5. listopada u dobi od 81 godine od trećeg moždanog udara u kratkom vremenu. Smrt ju je zatekla usred štrikanja.
