Bio je 25. prosinca, a mali George Adamson potrčao je prema prozoru, nadajući se da će tamo s druge strane stakla vidjeti grad prekriven snijegom. Ali kad je odmaknuo zavjese, gadno se razočarao. I ove godine ništa od snijega za Božić.
Danas je Adamson profesor geografije na King's Collegeu u Londonu, i dobro zna tko je glavni krivac za njegova božićna razočaranja. To je glavom i čupavom bradom Charles Dickens koji je svoje priče ukrasio snježnim blagdanima.
Adamsona je uvijek intrigiralo zašto ljudi 'sanjaju bijeli Božić' iako i u Velikoj Britaniji, kao i u dobrom dijelu Europe, prosinac nije mjesec kad obično padne puno snijega. Ipak, sve ilustracije Božića, sve trgovine, restorani i adventski sajmovi ukrašeni su tonama umjetnog snijega.
Znanstvenici vjeruju da dolazi iz književnosti. I to iz vremena vrlo hladnog desetljeća 1810. Upravo to je inspiriralo slavnog pisca da svojim opisima pobudi našu maštu, piše BBC.
Dickens je odrastao tijekom najhladnijeg desetljeća koje je Engleska vidjela od 1690-ih i njegova 'Božićna priča' objavljena 1843. upravo je opis Božića iz njegovog djetinjstva kad je napadalo puno snijega. Tako misli i antropolog Brian Fagan u svojoj knjizi 'Malo ledeno doba'.
Za vrijeme Dickensovog ranog djetinjstva bilo je doista ledeno pa se, u veljači 1814. kad je Dickens imao dvije godine, čak zamrznula i Temza. London je to proslavio tako da su ljudi četiri dana doalzili na obalu, a doveli su i slonove na zaleđenu površinu rijeke pored mosta Blackfriars, da bi pokazali koliko je debeo led.
Godinama kasnije, kada je Dickens sjeo i napisao 'Božićnu priču' autor ju je začinio prizorima koje je gledao kao dijete. Ali desetljećima kasnije takve hladnoće uopće nije bilo, niti je ona uobičajena.
Slično je i u Hrvatskoj. Primjerice u Zagrebu je u posljednjih 120 godina na Badnjak snijeg padao samo 28 puta, a na Božić 30 puta, odnosno u prosjeku tek svake četvrte godine. Posljednji put bilo je to 2014. godine.
U Osijeku učestalost pojave snježnog pokrivača na Božić i blagdan sv. Stjepana slična je kao i na Griču, a najviša visina čak je i malo viša – u Osijeku na Božić do sada najviše je palo 45 cm, dan poslije 46, a na Griču 42, odnosno 37 cm.
U gorskoj Hrvatskoj je to nešto češće. U Gospiću, primjerice, od 1924. godine na Badnjak ujutro snježni pokrivač na tlu bio je u 45% godina, na Božić 43%, dan poslije još malo manje. Godine 1963. visina snježnog pokrivača na Badnjak je bila 57 cm, na Božić 59 cm.
I na Zavižanu i u obližnjem Senju je na Badnjak 1961. godine izmjeren snježni pokrivač od 2 cm, kao i u Zadru 1970. U Rijeci pak, iako je snijega bilo povremeno tijekom prosinca, 18. 12. 2010. godine palo je 14 cm, pa čak i u studenome – 4. 11. 1980. 8 cm, ali na Badnjak i Božić ga nije bilo.
No, o bijelom Božiću pisali su stihove i hrvatski pjesnici Tin Ujević i Dragutin Domjanić.
Tin je u 'Sunčevoj kolijevci' napisao:
"... U božićnoj noći...
Dekorativni snijezi po običaju
nakostriješiše strehe iglicama...'
Dragutin Domjanić u pjesmi 'Badnjak' kaže:
"Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela."
No, vratimo se glavnom krivcu za san o bijelom Božiću. Kad je Dickens objavio 'Božićnu priču' 1843., viktorijanska Britanija se još uvijek sjećala idiličnih prizora jer su mnogi Britanci u to vrijeme bili u srednjim godinama i s nostalgijom mislili na Božić svoje mladosti.
"S obzirom na činjenicu da se za Dickensa može reći da je gotovo samostalno stvorio modernu ideju Božića", piše Dickensov biograf Peter Ackroyd, "zanimljivo je primijetiti da je zapravo tijekom prvih osam godina njegova života stvarno postojao bijeli Božić, pa je stvarnost prethodila idealiziranoj slici."
