Prošle godine, 6. kolovoza, 14 imigranata poljoprivrednika u Foggiji, na gležnju talijanske čizme, vraćalo se kući s 12-satne smjene berući rajčice na vrućini od 40C. Minibus koji ih je prevozio registriran je u Bugarskoj; vozač nije imao licencu ili osiguranje. Unutarnja sjedala bila su zapravo drvene daske i bila je tolika gužva da putnici nisu mogli ni vidjeti van kroz prozor. Vozilo se brzo kretalo kad se sudario frontalno s kamionom natovarenim rajčicama.
Nakon sudara, iskrivljeni udovi virili su kroz razbijene prozore. Cijela prednja trećina vozila bila je zdrobljena, a krov se odvojio. Torbe i odjeća ispali su na cestu, a na asfaltu su se nalazile velike mrlje krvi. Umrlo je dvanaest od 14 radnika. Samo dva dana prije, također u Foggiji, četvero radnika je poginulo u sličnoj nesreći: 16 mrtvih u 48 sati.
Na talijanskom jugu život stranih poljoprivrednika je toliko jeftin da su mnoge nevladine organizacije opisale te uvjete kao moderan oblik ropstva. Oni žive u izoliranim ruralnim ruševinama ili barakama. Neki imaju dopuštenje za boravak u Italiji, ali mnogi ne. Nekoliko ih ima ugovore o radu, iako u sindikatu vjeruju da su mnogi lažni. Očajni za poslom, ovi radnici će prihvatiti svaki posao u polju, čak i ako su plaće daleko ispod, a sati rada daleko iznad standarda sindikata. Proizvodi koje beru redovito završavaju na policama talijanskih i međunarodnih supermarketa, koje kupuju potrošači koji nemaju pojma o njihovoj patnji.
Iako su neki radnici iz istočne Europe, većina tih berača na talijanskim poljima dolazi iz Afrike, uglavnom - u ovom trenutku - iz Gambije, Gane, Nigerije, Sudana i Somalije. Broj dolazaka u posljednjih nekoliko godina raste eksponencijalno: broj brodova koji pristaju u Italiji dostigao je vrhunac u 2016. godini kad ih ušlo 181.436 ljudi.
Najveći prihvatni centri za migrante su gotovo svi na jugu - na Siciliji i Kalabriji - gdje mafijaške organizacije vrše najveću kontrolu i gdje poljoprivreda zahtijeva stalnu potražnju za radnom snagom. Tu opskrbu organiziraju gangmasteri: agenti koji regrutiraju sezonske radnike i kojima je zadatak da iz njihovog jada izvuku dodatnu zaradu uz najniže moguće troškove, piše Guardian u opširnom istraživačkom tekstu.
"Postoji nekoliko čimbenika na kojima moderno ropstvo uspijeva", kaže Jakub Sobik iz britanske nevladine organizacije Anti-Slavery International: “Ranjivost, diskriminacija i nedostatak vladavine prava.” U talijanskoj poljoprivredi postoje svi ovi uvjeti.
Nema sumnje da su radnici migranti podložni eksploataciji, ali Yvan Sagnet, kamerunski aktivist protiv ropstva koji je jednom bio berač rajčica u Pugli objašnjava da je ranjivost mentalna koliko i fizička. "Kad ste porobljeni", kaže Sagnet, "vaša glava počinje razmišljati drugačije. To nije ropstvo prije nekoliko stotina godina, kada ste bili lišeni svoje slobode. Ropstvo u 21. stoljeću ne treba željezne lance, jer iskorištavaju stalan osjećaj zastrašivanja koji osjećaju najugroženije osobe, kao što su imigranti. "
Diskriminacija i nasilje nad afričkim radnicima u Italiji se pogoršavaju svakim danom. 2018. godine bilo je 126 rasno motiviranih napada u zemlji, od kojih su neki završili smrtnim ishodima. U svibnju prošle godine neofašist je ubio i ranio šest crnaca u Macerati nedaleko Ancone. Kamerunac je usrijeljen u Apriliji, sat vremena vožnje od Rima. Nekoliko tjedana prije, u srpnju tamo je pretučen Marokanac. Problem je toliki da je talijanska obavještajna agencija upozorila ranije ove godine o porastu ektremno desnih skupina i o „stvarnom riziku od povećanja slučajeva netolerancije prema strancima“.
Ali to je odsutnost vladavine prava - Sobikovog trećeg preduvjeta za moderno ropstvo - što je najočitije u talijanskoj poljoprivredi. Radnici bez papira smatraju se izvan zakona, tako da ne mogu očekivati nikakvu zaštitu. "Vi znate da to što patite nije u redu", kaže Sagnet, "ali ne možete ga prijaviti jer će on vas prijaviti kao ilegalnog imigranta."
Na samom jugu Italije, gdje mafija praktički ima paralelni sustav lokalne vlasti s vlastitim nasilnim metodama, zakon ima slabu moć. Inspektora koji rade svoj posao ima vrlo malo i vrlo su korumpirani", prema riječima Rocca Borgesea, tajnika sindikata FLAI-CGIL koji predstavlja poljoprivredne radnike u Gioia Tauro u Kalabriji.
Posebni izvjestitelj UN-a o ropstvu rekao je prošle jeseni da je 400.000 poljoprivrednih radnika u Italiji u opasnosti od eksploatacije i da je gotovo 100.000 prisiljeno živjeti u nehumanim uvjetima.
"Postoji oblik eksploatacije koji, na neki način, nadmašuje ono što se dogodilo u prošlosti, kada su robovlasnici barem brinuli o zdravlju svojih robova jer im je bilo potrebno", rekao je jedan talijansko-Ivorijanski sindikalist i borac, Aboubakar Soumahoro.
"Danas čak nema ni takve brige."
Umjesto da porekne situaciju, ministar unutarnjih poslova zemlje, Matteo Salvini, je više puta ponovio - useljenici su “novi robovi”. Opažanje nije suosjećajno, već strateško: objavljivanje njihovog siromaštva i preživljavanja u bijedi je sračunati pokušaj da se odvrati druge od dolaska u Italiju. To ima svoju političku svrhu, da produži njihovu getoizaciju, a također podupire krajnje desnu priču u koju se imigranti nikada ne mogu integrirati.
Salvini i njegovi saveznici preokrenuli su naglavačke logiku stvari. Za njih, žrtve nisu ljudi koji su bili porobljeni, nego je to talijanski narod. Po njihovom mišljenju, kriminalci nisu gangmasteri koji iskorištavaju radnike, nego imigrante.
„Svaki dan u Italiji", rekao je Salvini, "imigranti počine 700 zločina". Jedan od njegovih najpoznatijih slogana je „ la pacchia è finita “ („slobodna vožnja je gotova“) - ponavljajući popularni mit da su se izbjeglice i pro-imigracijski ljevičari obogatili na račun običnih Talijana. Kada razgovarate s desničarskim političarima u Italiji, gotovo svi ponavljaju teoriju zavjere da masovnu imigraciju financiraju mračne sile.
Istina je, međutim, da neki ljudi zarađuju novac na leđima raseljenih i očajnih. Talijanski poljoprivredni sektor je u procvatu, a prehrambeni proizvodi čine 8,7% BDP-a u Italiji. Samo industrija rajčice vrijedi oko 3,5 milijarde dolara. Masovna imigracija je kaotična i nekontrolirana, ali eksploatacija imigrantskih radnika je sustavna.
„Kriminalna ekonomija je daleko bolje organizirana od državne“, kaže Leonardo Palmisano, sociolog i autor Mafia Caporale („Gangmaster Mafia“), studija o ilegalnoj eksploataciji radnika u Italiji.
Supermarketi i njihovi dobavljači navode svoju uporabu certifikata koji su namijenjeni uvjeriti potrošače da je roba koju kupujemo proizvedena u skladu sa zakonom o radu. Ali, kao što ove priče pokazuju, takve su namirnice potpuno nepouzdane i jednostavno čine potrošača nesvjesnim saučesnikom: oni koji kupuju talijanske proizvode nisu svjesni da je njihova zdrava mediteranska prehrana ponekad plod ropstva 21. stoljeća.
Rosarno, grad u Kalabriji, 'na prstima' talijanske čizme, je ružan grad pun nedovršenih zgrada i smeća. Zloglasan je kao uporište Ndranghete, kalabrijske mafije, čiji su glavni izvori prihoda trgovina drogom, reket za zaštitu, građevinarstvo i poljoprivreda. Ovdje se ništa ne pomiče bez njihovog pristanka.
Tisuće imigranata svake zime odlaze ovamo da rade na branju naranči i na kraju ostaju u barakama tri milje zapadno od Rosarna. Ovaj grozd privremenih skloništa, u blizini grada zvanog San Ferdinando, izrastao je na suprotnoj strani dvostrukog autoputa, željeznice i industrijskog imanja. U blizini su crveno-bijele dizalice luke Gioia Tauro, ulazna točka za veći dio kokaina koji se prodaje u Europi. Dok se približavate, vidjet ćete na desetke mladih crnaca koji voze stare bicikle, na kojima plastične vrećice vise s upravljača. Sve grmlje miljama uokolo je potkresano jer su radnici koristili granje i štapove kako bi si izgradili barake.
U San Ferdinandu nalaze se tri barake. Testa dell'Acqua je potkova od 20 trošnih mobilnih kućica. Bijeli zidovi postali su crni od plijesni. Stari zamrzivači pretvoreni su u kaveze za piliće, a TV antene su vezane za grane drveća. U blizini, još 700 ljudi živi u 54 plava šatora - više od desetak po šatoru - koje je dostavilo talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova, a koji su postavljeni u kolovozu 2017. godine.
Grad baraka ima blato i improvizirane staze, a psi lutalice, mačke i glodavci skaču po smeću. Policijski automobili lutaju s vanjske strane i danju i noću. Još uvijek je tu i nedovršena koliba 29-godišnjeg Maliana Soumaila Sacka, koji je ubijen jer si je za gradnju kolibe pokušao pribaviti metalne ploče u obližnjem napuštenom skladištu
Međutim, logor je neobično živ. Tu je glazba i smijeh. Osjećate se kao da ovdje možete naći nešto: tu je jedan bar, pa frizerski salon, željezara, mesar, serviser za bicikle, džamija i crkva. Tu je čak i nogometna reprezentacija, nazvana Qui Bosco (“Tu je šuma”). Inventivnost je na svakom koraku.
Ovdje su uglavnom izbjeglice iz Nigerije, Gambije, Gane, Sudana, Somalije i Burkine Faso. Oko 5% su žene. Postoji jedna slavina, ali voda nije pitka. Toaleti nisu ništa više od rupa u zemlji. Postoji nekoliko generatora i raznih plinskih boca za kuhanje. Nitko ne zna koliko ljudi živi u takvim uvjetima oko San Ferdinanda, ali na vrhuncu sezone vjerojatno ima 2.000.
MEDU - dobrotvorna organizacija koja nudi medicinsku pomoć u tim barakama, kaže da 21% onih koje vidi ima crijevne bolesti, 17% probleme s disanjem i 22% bolove u zglobovima. Mnogi od njih imaju problema s mentalnim zdravljem, a užasi koje su pretrpjeli na svom putovanju ostavili su ih s PTSP-om. Dok hodamo, mlada nigerijska žena po imenu Honor vikne: "Morate nam pomoći." Pokazuje osip na rukama; ne zna je li iritacija kože zbog stalnog kontakta s pesticidima u polju, ili komaraca. Jedan od mnogih mikrobiznisa ovdje je trgovina lijekovima protiv bolova, osobito ketoprofenom. Ponekad moraju pješačiti jedan ili dva sata da bi došli na posao, a većina ljudi je toliko iscrpljena da sve što rade kada ne rade je san.
U južnoj Italiji su stotine takvih sirotinjskih četvrti i nastaju ovisno o sezoni. Često se radnici sele iz jednog gradića u drugi. Nakon zime u Kalabriji gdje beru naranđe ili kivi, u proljeće idu na sjever u Campaniu kako bi pokupili jagode, dinje, luk. Ljeti u Pugliu na branje rajčica i paprika, prije no što u ranu jesen krenu u Veneto ili Piemonte na branje grožđa.
Postoje varijante: neki će otići u Cassibile, u jugoistočni dio sicilije na branje krumpira ili ostati u sirotinjskim četvrtima odakle kreću dalje da bi sakupljali metalni otpad. Glavno središte za berače rajčice je Borgo Mezzanone, u blizini Foggie. Jedan od muškaraca koji su prošlog ljeta poginuli u sudaru minibusa je Sidov brat. Sid živi u Londonu, ali je došao u Italiju kad je čuo vijest. Nije mogao vjerovati kad je vidio u kakvoj mu je bijedi živio brat.
Ulazimo u kamp kroz rupu u ogradi veličine čovjeka. "Dobro došli u Afriku", kaže Sid s užasom. Dim izlazi iz improviziranih kuća. Posvuda su plastične boce, rzbijeni beton, drvene daske, poderana odjeća, stare cigle, prazne boce viskija i votke. Madraci služe kao zidovi i krovovi na kolibama, spojeni ivericom s odbačenih kuhinjskih radnih ploha. Netko je napisao na zidu: "Začepi jer je to pravilo".
Migranti obično dolaze u Italiju samo s dugovima, nakon što su posudili novac od rodbine da financiraju svoje putovanje u Europu. Ne poznaju nikoga kad dođu na odredište i nemaju se kome obratiti kad su u teškoćama. Malo tko čak i otkriva rodbini očajnu situaciju u kojoj se nađu. U napuštenom skladištu, nedaleko od naselja Borgo Mezzanone u Pulji, imigrantski radnik po imenu Njobo nam kaže: “Afrikanci koji ovdje žive, većina njih živi lažnim životom. Traže lijepe slike i stavljaju ih na Instagram. Nitko od nas ne bi snimio fotografiju s ovog mjesta i objavio ju.“
Pokazao je svoj improvizirani dom – sobu odijeljenu plastičnom krpom i razbijenim staklom.
Ovi imigranti nemaju samo dugove prema rođacima, oni također očajnički žele dobiti dozvolu za boravak. Takozvani Bossi-Fini zakon iz 2002. godine (nazvan po dva stranačka čelnika koji su ga izradili) odobrava boravišnu dozvolu samo onima koji imaju ugovore o radu, što znači da će imigranti trpjeti eksploataciju kako bi dobili dozvolu. Oni koji nemaju dozvolu boravka još su ranjiviji. Dvojica ljudi koji su poginuli u požarima u barakama San Ferdinando našli su se tamo kako bi se sakrili od vlasti jer su njihove dozvole nedavno istekle.
Plaća, koja je već niska, još je niža za one koji borave 'na crno'. Mnogi radnici s kojima smo razgovarali kažu gangmasteri redovito zadržavaju njihove osobne dokumente i plaću. Čak ako teoretski i mogu otići okolnosti ih prisiljavaju na ostanak.
"Ako ste radili tjedan dana ili dva tjedna i nisu vam platili", kaže Sagnet, "i oni imaju vaše dokumente, naravno da ne odlazite."
Mnogi migranti su izvijestili da su ih poslodavci tukli, a nerijetko i seksualno zlostavljali. Nasilje, posebno protiv žena, alarmantno je uobičajeno. Lijepa nigerijska žena u ljubičastoj marami koja živi u barakama San Ferdinando, rekla nam je: „Nikad se ne osjećate sigurno. Čak i kad spavate, imate otvoreno jedno oko.
Tayo, 22-godišnji Nigerijanac, napadnut je kad je pokušala obraniti prijatelja. Seksualno nasilje je konstanta na tim turobnim mjestima: 2015. godine, u Ragusi, na Siciliji, poginuo je radnik koji je živio u baraki, a njegova supruga je silovana. U 2011. godini istraga je otkrila da su desetci rumunjskih radnika bili prisiljeni na prostituciju.
Unutar kampa nalaze se trgovine koje prodaju sve: iPhone punjače, narukvice, sim kartice, kruh, čips, ekstenzije za kosu, biciklističke pumpe i cipele. Prodavači peku komade mesa obloženog debelom marinadom i vabe prolaznike. Restorani u barakama reklamiraju svoje jelovnike: „Najbolji ukus Gambije“. Tu je klub obrubljen obojenim sofam, dok iz zvučnika svira afrobit.
"Da ste mi rekli, dok sam bio u Africi, da ovako izgleda Europa, ja bih vas izvrijeđao", kaže Njobo. "Nikad ne bih povjerovao u to."
Muškarce i žene iskorištava se čim stignu na talijansko tlo. Sociolog i autor Leonardo Palmisano, koji istražuje poljoprivredno ropstvo i organizirani kriminal, kaže: „Mafija na jugu kontrolira prijem imigranata. Centri za tražitelje azila obradili su stotine tisuća imigranata, a mafija je često dio uprave. "
Talijanska država plaća 35 eura po useljeniku dnevno (i 45 eura za maloljetnike) u prihvatnim centrima koji ih smještaju. Tijekom masovnih migracija posljednjih godina, vlada je ugovarala stambeno zbrinjavanje i ishranu migranata, koji su postali industrija vrijedna milijarde eura. Najveći prihvatni centri u Italiji nazivaju se Caras ( centri za akreditaciju za dobivanje azila , ili "centri dobrodošlice za tražitelje azila"), svaki od njih ima ugovor na više milijuna eura za hranu i davanje drugih usluga. Jedna istraga 2017. u Cara Sant'Anna (sa sjedištem u napuštenoj vojnoj zračnoj luci u Isola di Capo Rizzuto u Kalabriji) procjenjuje da je, nakon 10 godina, klan Arena mafije pronevjerio točno trećinu državnog novca za financiranje izbjeglica od ukupno oko 100.000.000 eura.
Dijelili su im ostatke hrane kojoj je istekao rok. Centar za azil postao je, prema riječima istražnog suca, "mjesto za mafiju". Upravni odbor Cara Sant'Ane sada je preuzeo Crveni križ.
Nešto slično događa se diljem zemlje. Rimskog kriminalca Salvatorea Buzzia, čiji je konzorcij u više navrata dobivao ugovore za stambeno zbrinjavanje migranata, policija je uhvatila kako se hvali: “Imate li pojma koliko zarađujem na migrantima? Od imigranata zarađujem više nego od prodaje droge.“ Njegov konzorcij godišnje je prihodio oko 55.000.000 eura.
I politička klima prema migrantima se promijenila i prije dolaska Salvinija na mjesto ministra unutarnjih poslova 2018. godine. U 2017. godini 58% zahtjeva za azil je odbijeno. Također je ukinut žalbeni postupak.
Oni tzv. diniegati - muškarci i žene kojima su odbili dati azil - bez iznimke su željeli ostati u obližnjim sirotinjskim naseljima u poljoprivredi, samo da ne budu deportirani. Tamo se migranti i dalje iskorištavaju za profit, kroz sustav koji se zove caporalato . To je praksa kojom se regrutiranje i plaćanje dnevnih radnika vrši podugovaranjem s gangmasterom – tzv. caporaleom. Caporale je drevna i zlokobna figura u talijanskoj povijesti tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. To je bio proto-mafijaš, provoditelj gazdine volje. Sada je razlika u tome što je mafijaš ujedno i zemljoposjednik, a njegove naredbe provodi obično netalijanski caporale .
Praksa caporalato je nezakonita jer je zakon iz 2016. zabranio posrednicima iskorištavanje ranjivih poljoprivrednih radnika (zahvaljujući, u velikoj mjeri, hrabroj kampanji Yvan Sagneta), a ipak je sveprisutan. U 4 sata ujutro vidite stotine radnika koji voze glavnim cestama, bez svjetla, kako bi stigli do mjesta za prijevoz do polja. Tamo, na raskrižju putova, u redovima, crni radnici čekaju na caporale i njegov minibus. Nitko ne zna hoće li biti posla.
"Radite da - radite ne", kaže jedan flegmatičan čovjek, pomičući ruke kao da žonglira nevidljivim lopticama. Jedina izvjesnost je da će svatko tko traži poštenu plaću ili bolje uvjete automatski biti isključen.
Iako je rad u poljoprivredi protuzakonit, tako se plaćaju svi radnici: cijena od 3,50 eura za punjenje škrinje s 300 kg rajčica, ili 5,50 eura ako je riječ o cherry –rajčicama.
Radnici dobivaju 1 € za takvu količinu mandarina ili 50 centi ako beru naranče. Cijena 100 kg grožđa iznosi 13 eura. Čak i ako radite najvećom brzinom, teško je napraviti više od 30 eura dnevno, a to je iznos prije svih spomenutih odbitaka. Ugovori su u suštini bezvrijedni: lokalni sindikalisti pokušavaju intervenirati, provjeravajući jesu li se uplaćivala socijalna osiguranja. Vrlo rijetko.
Budući da Bossi-Fini zakon povezuje prebivalište s poslom, mnogi kupuju ugovor za stotine eura. U drugim slučajevima, ugovor se izdaje na ime, ne na imigranta, već na lokalnog muškarca ili ženu koja ne rade i vjerojatno nikad nisu bili na poljima. Time se lokalnoj osobi jamči naknada za poljoprivrednu nezaposlenost ako na papiru piše kao da je radila više od 53 dana u godini. Godine 2015. u Kalabriji je otkriveno 3.000 tih “lažnih radnika”.
Radnicima koji su se spustili u zoru u polje, rad je nemilosrdan. U prosincu 2018. izašli smo s pet Afrikanaca koji su rezali brokulu. Nosili su rukavice i napukle wellington čizme. Njihova odjeća bila je izlizana i obložena suhim blatom. Svaki je dobio mali nož. Zeleni traktor John Deere puzao je naprijed, a petorica muškaraca čučala su, rezala debele stabljike i bacala glave brokule u sanduk iza traktora. Stabljike, u zimsku zoru, bile su prekrivene komadima leda, a noževi su im se često pucali. S neodgovarajućom obućom bilo je lako porezati nogu.
Ovih pet muškaraca uspjeli su za sedam sati popuniti 110 sanduka brokule. Za to su trebali dobiti oko 30 eura, ali nitko nije znao kada će biti plaćeni. Kad jesu, nemaju gdje pohraniti svoje plaće, tako da u svakom trenutku nose novac sa sobom i postaju lake mete kriminalaca.
Nakon duge smjene, muškarce su odvezli natrag u napuštenu seosku kuću. Jedanaest ljudi dijelilo je dvije spavaće sobe. Nije bilo prozora, tekuće vode ili struje. Svaki od njih platio je mjesečnu najamninu od 20 eura. Grijali su se ostacima drva. Mnogi ne prežive ove uvjete. Samo u ljeto 2015. umrlo je 15 radnika, uključujući Paola Clementea, na poljima Andrije u Apuliji, i Abdullaha Muhammeda, 47-godišnjeg Sudanca, u Nardòu, južnije u Pugliji. U listopadu 2017. Daniel Mensah iz Gane, umro je od hipotermije. U članku u British Medical Journalu u ožujku, liječnici koji predstavljaju drugu talijansku medicinsku humanitarnu udrugu, 'Doktori s Afrikom', je napisao:
"Tijekom posljednjih šest godina broj poljoprivrednih radnika koji su umrli kao rezultat njihovog rada je više od 1.500."
2. listopada prošle godine, gradonačelnik Kalabrije, Mimmo Lucano je uhićen jer je optužen za poticanje ilegalne imigracije i kaznenih djela u javnom sektoru, navodno organizirajući lažni brak s jednom Nigerijkom i nepropisno dodjeljivanje ugovora o prikupljanju otpada u lokalnoj zadruzi. Godinama je Lucano bio gradonačelnik Riacea, grada na vrhu brda, 20 km istočno od Rosarna.
Grad je prvi put postao poznat 1972. godine kada je ronioc otkrio takozvane Riace bronze, par brončanih kipova bradatih, golih grčkih ratnika iz 450. godine prije Krista. Sada, međutim, Riace je poznat u cijeloj Italiji kao jedno od mjesta gdje je počela istinska revolucionarna integracija migranata. Grad, koji je bio nedovoljno naseljen, dočekao je doseljenike i otvorio im škole i poduzeća. Lucanoovo uhićenje predstavljalo je slamanje svakoga tko nudi alternativu namjernoj marginalizaciji radnika migranata.(Istraga koja je dovela do uhićenja ironično je nazvana " Xenia ", starogrčka riječ za gostoprimstvo.)
Kada smo prošle jeseni lutali ulicama Riacea, bilo je teško zamisliti oštriji kontrast poljoprivrednim sirotinjskim četvrtima. Malena djeca pjevaju na engleskom jeziku. Boce vode ostavljene su na klupama u parku u slučaju da nekom zatrebaju. Koševi za recikliranje na svakom koraku. Budući da su strme ulice preuske za kamione, dostavu rade imigranti koji koriste magarce.
Mjesto izgleda kao predindustrijsko talijansko selo s internacionalnim duhom: male radionice - keramičarka, krojačica i tako dalje - ali ti su obrtnici iz Afganistana, iz Kabula i Herata. Cijelo selo (manje od 2.000 stanovnika) bilo je šareno: stube modernog amfiteatra obojne su duginim bojama, a oko svakog ugla bili su murali seljaka i radnika. Bilo je i mnogo političkih poruka: slogan "Podižemo ruke na 'Ndranghetu", piše na zidu, a oko njega su otisci dječjih ruku.
Priča je započela 1998. godine kada je 175 Kurda (uključujući i 72 djece) stiglo uz obližnju obalu Riacea. Mimmo Lucano, tada 40-godišnji učitelj, odlučio je učiniti sve što je moguće kako bi se izbjeglice prihvatile. Ubrzo je dobio nadimak "Mimmo Kurd" dok je pokušavao pronaći smještaj i raditi za njih. Riace je tada bio prazan i raspao se. Mnogi su se stanovnici preselili u gradove ili na sjever, tražeći posao, a lokalni poduzetnici bili su izbrisani dolaskom trgovačkih centara i trgovačkih lanaca. Lucano je imao viziju ne samo da im pomogne, nego da Riaceu vrati život. "Migrant je resurs, a ne nešto što bi se moglo koristiti za profit", kaže on.
Godine 1999. Lucano osniva udrugu Grad budućnosti (nadahnut kalabrijskim utopistom Tommasom Campanellom). Selo Riace podnijelo je zahtjev za financiranje novog vladinog programa nazvanog "difuzna dobrodošlica", koji će kasnije postati model nazvan SPRAR (sustav zaštite tražitelja azila i izbjeglica). U ovom modelu, umjesto da se koriste ogromni izbjeglički kampovi, lokalna vijeća prihvaćaju imigrante i dobivaju sredstva i odgovornost da ih integriraju. Za razliku od mnogih disfunkcionalnih modela koji se koriste u talijanskom imigracijskom sustavu, SPRAR-ovi su široko cijenjeni.
Lucano je uspješno bio gradonačelnik 2004., 2010. i 2014. Iskoristio je državno financiranje od 35 eura za migrante ne za osobno obogaćivanje, već za zapošljavanje 70 „kulturnih posrednika“ (učitelja, terapeuta, savjetnika za profesionalno savjetovanje itd.) koji su pomagali tim migrantima postati dijelom društvenog tkiva. Sredstva su također korištena za obnovu praznih zgrada, otvaranje kućne radinosti i davanje malih plaća migrantima, čime se vratio život u kamene ulice. U posljednjih 20 godina Riace je primila 6.000 imigranata iz 20 različitih zemalja. "Riace -"Grad dobrodošlice" piše na putokazu.
Postojalo je nešto tako očaravajuće u onome što je Lucano postigao u udaljenom selu, pa je postao slavan. Televizija RAI počela je snimati dokumentarnce o Riaceu i njegovom gradonačelniku. Lucano je na popisu magazina Fortune među 50 najutjecajnijih svjetskih lidera.
"Definiram našu utopiju kao normalnost", rekao je 2016. godine.
"Ujedinjujemo svoje slabosti s mnogim drugim očajnim ljudima iz svih dijelova svijeta. Dijelimo san o novom čovječanstvu oslobođenom mafije, rasizma, fašizma i svih nepravdi. "
Nitko nije sumnjao u njegovu iskrenost: sve dok nije poginula u požaru u San Ferdinandu prošle godine, Becky Moses živjela je u Riaceu. Tugujući Lucano vratio ju je u Riace na pokop.
Ali njegova izravnost i vidljivost učinili su Lucana moćnim neprijateljem. Sredstva središnje vlade postala su sve manja, prisiljavajući Lucana na stvaranje Riaceove vlastite valute – tzv. IOU-ova ("novčanice“ su imale lice Mahatme Gandhija, Che Guevare i borca protiv mafije Peppina Impastata). Dokudrama RAI bila je blokirana pod pritiskom talijanske nove krajnje desničarske vlade. Prošlog ljeta, Lucano je počeo štrajkati glađu kada je saznao da je Ministarstvo unutarnjih poslova suspendiralo plaćanje smještaja azilanatima za drugu polovicu 2017., iznenada je stvorilo crnu rupu u gradskom proračunu od 650.000 eura. Nakon što je uhićen, zabranjen mu je dolazak u svoj grad. Njegovo suđenje započelo je ovog mjeseca, nakon što je na njegovo mjesto u svibnju došao gradonačelnik iz stranke Salvinijevog saveznika.
Prijezir nove talijanske vlade za Riaceov model otkriva konvergenciju interesa, kako ideoloških tako i ekonomskih. Salvinijeva izborna baza uopće ne želi vidjeti imigrante, a kamoli ih vidjeti kako postaju dio društvenog tkiva. Što se tiče lokalnog gospodarstva, što su imigranti bespomoćniji i beskućnici, to je jeftinije zaposliti ih.
Takozvani 'Salvinijev dekret' donesen prošle jeseni, promaknut je kao pooštravanje sigurnosti i provedbe zakona, ali je također bio pokušaj borbe protiv imigracije i uklanjanja humanitarne zaštite za oko 100.000 izbjeglica. Mnogi su od tada iseljeni iz izbjegličkih centara.
Mnogi aktivisti vjeruju da ovaj moderni oblik ropstva nije izopačenost kapitalizma 21. stoljeća, već logičan rezultat stavljanja profita ispred svega.
"Ako se ne suprotstavite ogromnoj snazi multinacionalnih kompanija", rekao nam je Yvan Sagnet, "bit će teško riješiti problem radnih uvjeta, jer caporalato i moderno ropstvo su posljedica sustava, a ne uzrok. Učinak ultraliberalizma primijenjen na poljoprivredu. Ako su žrtve očite, očiti su i korisnici – a to su prehrambene korporacije, supermarketi i mi, potrošači.
Sustav certificiranja u talijanskim i međunarodnim supermarketima, koji tvrde da njihov proizvod nije plod ropstva, također nije uspio iskorijeniti tu praksu. Naprotiv - desetljećima su organizirani kriminal i supermarketi snižavali cijenu proizvoda, smanjujući troškove duž lanca opskrbe hranom i stvarajući sustav koji neizbježno kažnjava najugroženije.
"Ovo nije ugodna poruka za supermarkete", kaže Rachel Wilshaw, ravnateljica za etičku trgovinu u Oxfamu, "ali kako bi komercijalno stiskali svoje dobavljače kako bi mogli profitirati iskorištavanjem radnika, sami supermarketi pokreću uvjete koji mogu dovesti do modernog ropstva u njihovom lancu opskrbe. "
Priča o smanjenju cijena poljoprivrednih proizvoda na dubokom jugu Italije započela je prije 40 godina, u siječnju 1979. godine, kada su dva vozača kamiona krenula južno od Verone kako bi kupila naranče. Bili su u Rizziconiju, pokraj Rosarna, kada su ih zaustavili i ubili. Njihova je pogreška bila jer su htjeli nabaviti naranče ne po previše jeftinoj, nego razumnoj cijeni. Ndrangheta je namjeravala biti jedini kupac naranči, a bilo kakva konkurencija morala je biti iskorijenjena. Kao što je Giuseppe Lavorato - Rosarnov gradonačelnik protiv mafije od 1994. do 2002. - napisao u svojim memoarima: '' Ndrangheta je 1970-ih držala podalje od naših gradova svakog trgovca koji bi platio pravednu cijenu za naranče, zato da bi oni mogli biti jedini kupci i nametati svoju nisku otkupnu cijenu.
Prema Lavoratu, 'Ndrangheta se nije samo time zadovoljila. Htjeli su postati jedini igrači u cijelom lancu, obvezujući poljoprivrednike da sudjeluju u svakoj fazi proizvodnje - “za radnike u vrijeme žetve, za tvrtke koje prodaju sanduke, za kamione, za transport proizvoda”.
Tijekom 1980-ih, naranče su postajale sve profitabilnije. Fizzy orangeades postajale su sve popularnije, a tvrtke su nabavljale sok iz Kalabrije, gdje su naranče bile niže kvalitete, pa su se prodavale za koncentrat, a ne cijele plodove. S dolaskom subvencija iz Zajedničke poljoprivredne politike EU-a 1980-ih, Ndrangheta je vidjela još jedan izvor prihoda. Ona je preuzela titularno vlasništvo nad takozvanim „proizvođačkim organizacijama“ (zemljoradničke zadruge) i fakturirala EU milijarde lira za „papirnate naranče“ (voće koje je postojalo samo na dokumentima).
"Oni su vagali isti kamion dva, četiri, šest puta", kaže Don Pino de Masi, svećenik koji se bori protiv mafije u Rosarnu, što znači da su primali mnogo više subvencija nego što su imali pravo. Procjenjuje se da je samo na taj način pronevjerena 75 milijuna eura.
Tijekom 1980-ih i 90-ih talijanska mafija kupovala je zemljište. Bogata novcem od trgovine drogom i pronevjere javnih sredstava za izgradnju, mafija je vidjela da je zemljište lako iskoristiti za pranje profita. Kada su ugovori o odlaganju smeća privatizirani, zemljišta su im dala mogućnost za odlaganja smeća, uključujući i toksični otpad. Zgrada u San Calogero (blizu Rosarno), gdje je mladi Malijac, Soumaila Sacko, ubijen prošlog ljeta, korištena je za odlaganje 127 tona industrijskih nusproizvoda.
Međutim, mafijaška kupnja poljoprivrednog zemljišta dobila je novi poticaj kada se 2008. godine promijenio sustav subvencija EU-a: sada je postojao fiksni iznos od 1.500 eura godišnje po hektaru, bez obzira na proizvodnju. To je bio dodatni poticaj za kupnju zemlje, što je rezultiralo time da mnoge od nasada naranči u Kalabriji sada kontroliraju neke od najmoćnijih obitelji u talijanskom podzemlju: klanovi Pesce, Piromalli i Mancuso.
"Mafija sada upravlja agro-industrijom", rekao nam je Leonardo Palmisano, autor knjige.
„Dovoljno je samo pogledati nekretnine koje su oduzete od mafije. U posljednjih nekoliko godina, oni su gotovo svi u poljoprivrednom sektoru. A organizirani kriminal ne kontrolira samo poljoprivrednu proizvodnju, nego i transport, komercijalizaciju i tržište voća. ”
Nedavna istraživanja podržala su tvrdnju Palmisana: u jednom, pod kodnim nazivom "All Clean", suci su otkrili da gotovo svakim aspektom lanca opskrbe naranče dominira 'Ndrangheta: zadruge za branje i prodaju naranči, pet različitih prijevoznih tvrtki, tvrtka koja se bavi plastičnom ambalažom, a druga kartonskom ambalažom. U jednom prisluškivanom razgovoru, član zloglasne obitelji Pesce čak se hvalio da je i sam stvorio prometnu mrežu za supermarket Cedi Sisa u Kalabriji.
Mnoga velika tržišta voća i povrća u Italiji također su postala baza za kriminalne organizacije. S konstantnim dolaskom i odlaskom kamiona, ta stalna tržišta pružaju dobro pokriće za šverc droge: istraga iz 2007. otkrila je da je klan Morabito iz Afrike, južno od Rosarna, preuzeo kontrolu nad milanskom tržnicom voća i povrća, te se bavio prodajom kokaina. Iz upravnih ureda tržnice oduzeto je 207 kilograma. Situacija je bila ista 10 godina kasnije: u istrazi pod nazivom Provvidenza , otkriveno je da je klan Piromalli uzeo kontrolu nad trgovinom voća i povrća u Milanu od Morabita. Isti klan je također navodno imao utjecaj na poljoprivrednu zadrugu, Copam, u blizini Rosarnoa, koja je između 2012. i 2016. godine primila 2,6 milijuna eura od EU.
Talijanska Agromafia Observatory, organizacija koja analizira kriminalne upade u prehrambeni lanac, procjenjuje da je vrijednost posla vezanog za hranu za organizirani kriminal porasla 12,4% u prošloj godini, što je sada vrijedno 24,5 milijardi eura. Opservatory sugerira da poljoprivreda sada čini 15% ukupnog prihoda mafije. U razdoblju od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2018. godine Guardia di Finanza zaplijenila je 800 tona koncentrata rajčice za koje se smatralo da su proizvod kriminalne aktivnosti.
Veliki dijelovi talijanske poljoprivrede su neokaljani organiziranim kriminalom, ali mafija je kontaminirala dijelove lanca opskrbe hranom na način koji otežava izolaciju.
"Morate razumjeti", kaže Don Pino De Masi, svećenik protiv mafije, "da je u Kalabriji crna ekonomija veća od stvarne. Nema prava radnika. Uzmete onoga koga možete najmanje platiti, a gangmaster kontrolira ovu 'utrku do dna' mehanizma. Iznad imigrantskog gangmastera je jedan kalabrijski, kao izraz volje onih koji ovdje zapovijedaju. "
Što se događa s hrabrim farmerima koji pokušavaju pobjeći toj "zapovijedi", to govori. Udruga GOEL ujedinjuje 27 farmi u Kalabriji, kao i mnoge tvrtke i zadruge koje odbijaju sve kontakte s Ndranghetom. Njezin predsjednik, Vincenzo Linarello, kaže kako pokušava nagovoriti poljoprivrednike da se mogu obogatiti borbom protiv mafije: "Mi plaćamo 40 centi po kilogramu naranče našim poljoprivrednicima. To je gotovo šest puta više nego što drugi primaju ”, kaže on. Ali posljedica zauzimanja stava je da njegovi farmeri stalno trpe vandalizam i palež,
"Imamo stalne krađe, napade i oštećenja", kaže Linarello.
„Nikad nisu povrijedili ljude, samo imovinu. Ali vi ste dovedeni do točke apsolutnog ogorčenja.”
I tako na farmi svi ugovori o zapošljavanju, prijevozu, prodaji – polako dolaze pod kontrolu organiziranog kriminala.
Prošlog ljeta, na vrhuncu sezone berbe rajčica u Italiji, došlo je do pljačke na biodinamičkoj farmi u Moliseu, sjeverno od Puglie. Voditeljica, Paola Santi, zaposlila je brojne migrante i pobrinula se da im se isplaćuje pravedna plaća i da rade u zdravom okruženju. Želeći podijeliti ovu dobru praksu, snimila je videozapis i postavila je na Facebook stranicu tvrtke. "Samo smo htjeli dati dobar primjer", rekla nam je, "pokazati da su neki naši radnici s nama već 10 godina." U roku od tri dana ukradena su im četiri traktora tvrtke - vrijedna 250.000 eura.
»Bilo je to igra«, rekao nam je, »a ti si morao ići niže kako bi ostao u njoj. To je bila jedina aukcija koju sam vidio kako ide prema dolje. Nisi ni znao jesu li ostale ponude stvarne, ili samo način da se snizi cijena.
Franzese je znao da se brojke ne slažu. Cijene koje su konkurentske tvrtke ponudile za prodaju morale su, izračunao je, ići ispod troškova. "Da bi proizveli limenku rajčica", rekao nam je, "određeni troškovi su izvan vaše kontrole: cijena kositra, energije i vode i tako dalje. Jedino mjesto gdje možete uštedjeti su troškovi rada. Jedino mjesto.“
Odlučio je ne sudjelovati na dražbi. "Prihvaćanjem tih industrijskih cijena", rekao je, "zapravo prodajemo kožu radnika na farmama."
Njegov prosvjed bio je izoliran. S obzirom na loše stanje talijanskog gospodarstva u posljednjih nekoliko godina, ovo je od 2014. sve češći primjer poslovanja. Supermarketi drže gotovo 20% talijanskog tržišta, a u Njemačkoj (veliki potrošač talijanskih proizvoda) ta brojka iznosi 40%. Između 2014. i 2017., dok je talijansko gospodarstvo stagniralo, najveći su supermarketi narasli.
Aktivist Fabio Ciconte i novinar Stefano Liberti već deset godina vodi kampanju za pravedniju prehrambenu industriju, a nedavno je objavio knjigu: „Big Trolley: Tko odlučuje što jedemo?“
"Supermarketi su stvorili rat između siromašnih: s jedne strane poljoprivrednici, koji se bore za opstanak, i s druge potrošači, koji žele potrošiti sve manje i manje."
Mnogi supermarketi također naplaćuju “naknadu za uvrštenje” za privilegiju boravka na policama. U svojoj knjizi Ghetto Italia, Yvan Sagnet i Leonardo Palmisano opisuju ga kao utrku do dna.
"Veza između troškova rada i cijene proizvoda je prekinuta", napisali su.
Cijene koje se plaćaju poduzećima za preradu rajčice, koje sirove plodove pretvaraju u limenke rajčica, koncentrata, umaka i kečapa, stalno se snižavaju. Ti prerađivači, opet, prilagođavaju cijene koje plaćaju poljoprivrednicima, kako bi zadržali svoju profitnu maržu. Nedavna kampanja „pravedne cijene“ (koju je prošlog prosinca pokrenula ekološka dobrotvorna udruga Legambiente i etički talijanski supermarket NaturaSì) istaknula je koliko su nisko cijene pale: poljoprivrednici sada dobivaju niskih 7,5 centi za kilogram rajčica. Cijena po kilogramu za naranče lebdi oko 7 centi (postoje regionalne i sezonske varijacije).
U tom kontekstu, ne čudi da su ruke vezane. Poljoprivrednici koriste gangmastere kako bi osigurali najjeftiniji rad, i ne postavljaju pitanja o uvjetima radnika. Svatko zarađuje na onima ispod, osim posljednjeg u lancu, a to je radnik.
„Takva praksa nabave je neodgovorna“, kaže Cindy Berman, šefica suvremene strategije robovlasništva u Londonu. Iako je primijetila da je to uobičajeno u svim industrijama na globalnoj razini, ETI-jevo stajalište o tom pitanju je jasno:
“To je praksa koju se gnušamo i obeshrabrujemo. Odgovorne tvrtke to ne bi smjele raditi."
Snaga supermarketa u Italiji se pogoršava relativnom slabošću proizvođača. Na talijanskom jugu prosječna veličina farme je sedam hektara. Često slabo surađuju međusobno paostaju nemoćni u usporedbi s nacionalnim trgovačkim lancima. Također postoji gotovo potpuno odsustvo agencija za zapošljavanje za poljoprivredni sektor u Kalabriji i Pugliji, koje bi djelovale kao alternativa gangmasterima. "Postoji potpuni nedostatak organizacije. Ako vam brzo trebaju radnici, ne postojoi učinkovit način da ih pronađete. Tu uslugu pružaju caporali“, govori Liberti.
Rajčice su toliko temeljne za talijansku kuhinju da ih prodavaonice prodaju s gubitkom, znajući da će kupac kupiti druge proizvode dok kupuje rajčice, pa će nadoknaditi razliku.
Ali silazni pritisak na cijene samo je dio priče o opskrbnom lancu, jer je također očito da netko, negdje, ostvaruje ogroman profit. Iako su poljoprivrednici prošle godine za svoje rajčice plaćali 7,5 centi po kilogramu, potrošaču je za njih naplaćeno oko 2 eura po kilogramu. To predstavlja povećanje cijene od 2.567%.
Supermarketi na taj način zapravo nabavljaju robu od kriminalaca. U Velikoj Britaniji i Italiji brane se općim korištenjem certifikacijskih tijela: to su tvrtke koje su platili dobavljači supermarketa kako bi osigurali etičku reviziju svog poslovanja, nudeći time jamstvo da njihova roba zadovoljava ekološke ili humanitarne standarde.
Global Gap (inspektorat za dobru poljoprivrednu praksu osnovan 1997. od strane trgovaca) je organizacija koja je patentirala jednu metodologiju za takve revizije. No, prema Global Gap metodi, samo je mali djelić ukupnog broja farmi koje se pregledavaju. Ako ih je 100 koje opskrbljuju prerađivače, samo 10 će ih se pregledati. Nema elementa iznenađenja - opći propisi Global Gap-a predviđaju da inspektori unaprijed obavijeste proizvođače o posjetu.“
Gotovo sve inspekcije hvale se da čuvaju reputaciju. No, oni postoje prvenstveno kako bi sačuvali dobro ime, a ne iskorijenili i otkrili lošu praksu. Postoji sukob interesa, jer troškove certificiranja ne podmiruju supermarketi, već klijenti - poljoprivredni proizvođač ili prerađivač.
"Kada osoba koju se kontrolira, ta koja plaća trošak inspektora, u 99,9 posto slučajeva inspektor će reći – 'ne iskorištavaju nikoga'.
Najava inspekcija pruža dovoljno prostora dobavljačima da prevare sustav. "Revizije se često najavljuju unaprijed, što omogućuje poslodavcima da obmanjuju revizore tako što će ukloniti radnike na dan revizije“, kaže predsjednica Radne skupine za ropstvo sveučilišta Yale, Genevieve LeBaron.
Čak i neki od najmoćnijih glasova u prehrambenoj industriji izražavaju sumnju da proces certificiranja ne štiti od gangmastera.
"Ne bih se na to kleo", rekao nam je Francesco Mutti, izvršni direktor jedne od najvećih i najstarijih tvrtki za preradu rajčice u Italiji. Mario Gasbarrino, izvršni direktor lanca supermarketa Unes, koji prezire agresivne metode diskontiranja, jednako je otvoren: "Ne vjerujem u certifikate."
Apsurdnost procesa certifikacije otkrivena je 2015. godine, kada je 47-godišnji sudanski imigrant Abdullah Muhammed radio na farmi rajčica u Nardòu u Pugliji. Radeći bez odmora i s premalo vode, pretrpio je srčani udar i umro. Nije bilo medicinske pomoći. Bio je to njegov prvi dan rada; stigao je sa Sicilije dan prije.
Farma je bila u vlasništvu Giuseppea Mariana, koji je prethodno bio uhvaćen u istrazi o caporalatu , a koji je koristio sudanskog gangmastera. Pomoću bespilotnih letjelica i prisluškivanja istražni sudac Paola Guglielmi otkrio je da farma opskrbljuje pogone za preradu u vlasništvu dvaju najvećih imena u talijanskoj industriji rajčice, Mutti i Cirio.
Nalog za uhićenje koji je izdao Guglielmi za farmera i njegova gangmastera govorio je o "uvjetima apsolutne eksploatacije" na farmi. Zahvaljujući presporom talijanskom pravosuđu, slučaj protiv farmera i njegovog gangmastera tek treba doći do suda. Farma je navodno imala certifikat protiv ropstva, rekao nam je Guglielmi s gorkim omijehom. "Ali oni ju zapravo nikad nisu stvarno provjerili."
Cirio, koji je u vlasništvu Conserve Italia, rekao je Guardianu: "Mi želimo uvjeriti sve ... potrošače da ćemo nastaviti s preradom rajčice koju isporučuje 14.000 suradnika kroz suradnju svojih 3.000 zaposlenika u potpunom poštivanju etičkih načela i održivosti okoliša."
Drugi problem opskrbnog lanca je njegova zapanjujuća tajanstvenost. Od 15 inspektora koje je kontaktirao Guardian, samo su dva odgovorila na naša pitanja. Adrese poljoprivrednih zadruga koje opskrbljuju međunarodne robne marke često se nalaze u opskurnim uredima u predgrađima, a kada ih i posjetite, one odbijaju otkriti s kojim farmama rade.
"U ovom poslu sam već 40 godina i nikad nisam shvatio zašto je lanac opskrbe voćem i povrćem u Italiji tako dug", kaže Gasbarrino. "To je potpuno nejasno."
Ako pokušate ući u trag narančama, svi ušute. Tvornica za preradu u Rosarnu u vlasništvu poduzetnika i političara Gaetana Raoa ne odgovara na pitanja. San Benedetto, talijanski proizvođač naranči, kaže da je previše zauzet da bi komentirao. Samo Fanta, koja je u vlasništvu Coca-Cole, nudi potpuni popis svih svojih dobavljača i prijevoznika. Od 2012. Fanta je prestala nabavljati naranče iz Kalabrije.
"Mi vodimo predavanja o moralnosti uz Coca-Coli", kaže jedan kalabrijski aktivist.
Godine 2011. Yvan Sagnet, koji je došao u Italiju iz Kameruna na stipendiju za studij inženjeringa četiri godine ranije, bio je na sveučilištu u Torinu kada je njegova stipendija obustavljena. Da bi se izvukao, otišao je u Nardò s ostalim afričkim migrantima. Nagla promjena radnih uvjeta (muškarcima je rečeno da više ne mogu tresti rajčice sa stabljike, već da ih moraju ubrati) razljutili su radnike koji su počeli bacati alat. Sagnet, u svojim srednjim dvadesetim godinama, izabran je za vođu štrajka.
Unatoč nasilnim prijetnjama prijavio je gangmastere policiji.
"Pokazali smo cijeloj Italiji što se doista događa", rekao nam je Sagnet.
On je sada osnovao vlastitu tvrtku za proizvodnju proizvoda od rajčice pod oznakom NoCap, za koju se nada da će povećati svijest potrošača. Slijedi model uspješne etikete Libera, koju su prikazali talijanski proizvođači koji su odbili platiti novac za zaštitu mafiji. To je jedan od brojnih proizvoda koji su militantno anti-gangmasteri.
Jedan od rijetkih aspekata ove mračne priče je da sami radnici-imigranti mogu okončati ovo ropstvo 21. stoljeća time što se bore za svoja prava. U prosincu 2008. godine, kada je Ivorijancu u Rosarnu opljačkana cijela ušteđevina, a ubijena su još dva muškarca, radnici su napravili nešto vrlo rijetko za Rosarno: organizirali su prosvjed i prijavili kriminalce policiji.
U siječnju 2010., nakon što je u Rosarnu ustrijeljen čovjek iz Toga, useljenici su se pobunili. Automobili su bili spaljeni, a izlozi trgovine razbijeni u takozvanoj "pobuni Rosarna" prije nego što su mafijaške i neofašističke organizacije organizirale divlji protunapad. Četiri osobe su teško ozlijeđene, a privremene nastambe su sravnjene sa zemljom. Priča je napravljena kao briljantan, iako uznemirujući film 'Mediterranea'. Upravo je Sagnetov prosvjed, djelomično, doveo do stvaranja anti-gangmasterskog zakona 2016. godine, uz kazne zatvora od jedne do šest godina za one koji iskorištavaju ranjive radnike. Ukupno 561 osoba uhićena je u okviru zakona o gangmasteru u 18 mjeseci od početka 2017., pokazalo se koliko je to veliki problem, ali i da talijanska policija počinje djelovati.
Talijansko pravosuđe, međutim, nije samo nevjerojatno sporo, nego malo kad i kažnjava. U travnju ove godine, žalbeni je sud oslobodio 11 od 13 optuženih da su "sveli svoje radnike na roblje". Samo su osuđena dvojica imigranata, ali nitko od Talijana.
U svibnju je još jedan poljoprivredni radnik poginuo u prometnoj nesreći u Foggiji (nije imao dokumente, pa je njegovo državljanstvo nepoznato). U travnju je gambijski tražitelj azila poginuo u požaru u obnovljenoj četvrti Borgo Mezzanone. Ako ništa drugo, stanje imigrantskih radnika postaje sve gore, a ne bolje. U svibnju na izborima za EU, Matteo Salvini je dobio 34,3% glasova, zahvaljujući u velikoj mjeri njegovoj neprestanoj antimigrantskoj retorici. U njegovoj poruci ključno je označavanje modernih robova kao kriminalaca – ali on ništa ne govori o samom ropstvu.
