Uz svo dužno poštovanje Forbesu koji se nedavno potrudio složiti listu najbogatijih odnosno "najbolje plaćenih sportaša svih vremena", lista je u okvirima doista svih vremena potpuno promašena. Michael Jordan 1,7 milijardi dolara, Tyger Woods 1,65 milijardi, Arnold Palmer 1,35 milijardi, već Kobe Bryant na šestom mjestu sa 770 milijuna pada ispod jedne milijarde... Uglavnom, legendarni vozač dvokolica u antičkom Rimu Gaj Apulej Diokle za života je zaradio više nego svi oni zajedno; prema povjesničaru Peteru Strucku 35,863.120 sestercija, što bi u današnjim odnosima i valutama bilo ekvivalentno bogatstvu od 15 milijardi dolara.
Ne treba ni govoriti da je bila riječ o apsolutnoj zvijezdi svog doba, čovjeku koji je godinama bio šampion utrka zaprežnih kola u Cirkusu Maksimusu, stadionu koji je primao do 200.000 gledatelja. Bila je riječ o utrkama bojnih kola, disciplini koja se kao sport u antičkom Rimu pojavila još u 6. stoljeću p. n. e. Kao ni bilo što drugo u antičkim vremenima, ni ovdje nije bila riječ o nimalo bezazlenom sportu. Vozači su umirali, bolje reći često stradavali i u pravilu nisu dugo živjeli. Zato su potjecali ili iz najsiromašnijih slojeva društva ili su bili robovi. Gaj Apulej Diokle rođen je u Luzitaniji, današnjem Portugalu u 2. stoljeću i u utrkama se prvi put okušao kad mu je bilo 18 godina.
U to vrijeme postojala su četiri tima u koji su se vozači dvokolica okupljali, otprilike kao što danas postoje klubovi u različitim sportovima, i to Plavi tim, Crveni, Bijeli i Zeleni. U utrkama bi svaki tim imao najviše do tri svoja trkača, koji bi onda imali zajedničke taktike kojima bi nastojali doći do pobjede jednog od svojih kolega. Pritom su oni najbolji bivali i najbolje plaćeni, neki koji su dovoljno poživjeli i koji bi bili među najboljima, enormno bi se obogatili, a kako što i danas postoje transferi sportaša iz kluba u klub, tako su se za najbolje timovi otimali i u antici.
Diokle je tako karijeru započeo u Bijelima, nakon šest godina za sebe su ga ugrabili Zeleni, još tri godine poslije Crveni tim, za koje se utrkivao punih 15 godina, sve do svog umirovljenja u dobi od 42 godine. U utrkama su najčešće sudjelovali četveroprezi, mada su povremeno nastupalile dvokolice i sa dva, tri, šest ili sedam konja, a oni trkači koji su bili najvještiji i koji su znali upravljati sedmeroprezima, oni su bili i najbolje plaćeni. Povjesničar Struck pronašao je podatke da se Diokle najčešće natjecao u zapregama sa šest i sedam konja. Oborio je mnoge rekorde, ali, unatoč dobrom zdravlju, kondiciji i nevjerojatno dugoj sportskoj karijeri, nipošto nije bio i najbolji trkač svih vremena.
Ostalo je zabilježeno da je pobijedio u 1462 od 4257 utrka u kojima se natjecao tijekom života. U otprilike jednako utrka u koliko je pobijedio, bio je drugi. To jest spektakularno, ali još uvijek daleko od 3559 pobjeda Pompeja Musklosusa, pa i od 2048 pobjeda Flavija Skorpusa. Bio je, međutim, izrazito popularan i ostvario je tih nekoliko spektakularnih transfera, zbog čega je bio plaćen toliko kako današnji sport ne može ni pojmiti. "Njegovi sveukupni prihodi tijekom karijere bili su pet puta veći od zarade najviših guvernera provincija tog doba, toliki da je imao dovoljno novca za hraniti cijeli grad Rim tijekom jedne godine, odnosno plaćati cjelokupnu rimsku vojsku na njenom vrhuncu dva i pol mjeseca", napisao je Struck.
Grad Rim je, inače, na svom vrhuncu u antici imao milijun i pol stanovnika. Dioklea su mase obožavale i zato što je bio majstor drame, u većini utrka u kojima je pobijedio, zapravo bi čekao posljednje trenutke utrke prije nego što bi se iz pozadine probio na prvo mjesto. Takav način pobjeđivanja pred publikom od 200.000 ljudi, u doba carstva koje je bilo moćno i bogato, uz to još i pune 24 godine utrkivanja, savršeno je jasno da je čovjek bio megazvijezda svog doba.
Lako moguće da je, osim vještine, i to što se tijekom većeg dijela svake utrke držao u pozadini, daleko od gužve u prvim redovima, bio jedan od razloga zašto nije stradao u utrkama koje su bile i opasne i brutalne. Bio je čuven i kao vlasnik konja koji je pobijedio u čak 200 utrka. Nakon umirovljenja, ostatak života je proživio mirno, u bogatstvu i raskoši te je umro prirodnom smrću u svom domu u gradiću Palestrina nedaleko od Rima. Za života je bio i ostao skoro pa nepismen. Nakon smrti su njegova kći i njegov sin u Palestrini podigli spomenik njemu u čast.
