Svake godine Sarajlije koje su preživjele rat u svom gradu dobro pamte 22. srpnja. Tog dana je na ovaj grad palo najviše granata tijekom okupacije koja je trajala 44 mjeseca.
Prijestolnica susjedne države bio je odsječen od ostatka svijeta od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. godine i u svjetskoj povijesti ostat će upamćen kao grad koji je najduže bio pod opsadom. Ovu tragičnu statistiku upotpunjuje i podatak da je na grad tijekom tog razdoblja palo u prosjeku svaki dan 329 granata. Sveukupno je ispaljeno na Sarajevo oko 50.000 tona topničkih projektila - odnosno oko 500.000 komada raznih raketa ili granata. A tog 22. srpnja 1993. godine iživljavanje nad nedužnim civilima bilo je najbrutalnije.
S okolnih brda Vojska Republike Srpske i njihove pridružene paravojne formacije u samo jednom danu na grad su ispalile 3.777 projektila. Povodom ove tragične obljetnice na Al Jazeeri je tekst napisao Ibrahim Softić, koji je u trenutku napada imao samo devet godina.
Kako je napisao, tog dana sjedio je uz majku i još 40-ak djece i žena u jednom podrumu nedaleko Sarajevske pivare u središtu grada.
"Zemlja se toga dana tresla, zgrada pored one u kojoj smo bili skriveni je bila pogođena i prašina je padala po nama. Nikome nije ni na kraj pameti bilo da da proviri vani jer kanonada nije prestajala… Jedna za drugom, ređale su se salve sa sarajevskih brda i planina po glavama Sarajlija koji su preživljavali drugu godinu opsade, najgore i najteže u modernoj historiji svijeta.
Opsade koja je podsjećala na svojevrsni eksperiment koliko grad i ljudi mogu ostati to što jesu…
Jedna, dvije, tri… stotinu…hiljadu…dvije hiljade…tri hiljade i još 777… Toliko je izbrojano granata tog 22. jula 1993. godine."
Kako piše autor i svjedok ovog nezapamćenog zločina nad civilima - običnim građanima Sarajeva - treba zamisliti 'da vam pada kap po kap, tako 3.777 puta iz pokvarene slavine u kuhinji ili kupatilu... Ili da vam komšija 3.777 puta odsvira jedan te isti ton na raštimanom klaviru'.
Tijekom opsade Sarajlije su uglavnom gladovale. Ulje, brašno ili šećer bili su poput zgoditka na lotu. Građane su konvojima UN-a snabdijevali hranom, lijekovima i gorivom za generatore u bolnicama, jedinu pekaru koja je postojala u gradu, te za središnju pumpu za pitku vodu.
Opsada Sarajeva je, prema podacima Istraživačkog dokumentacijskog centra, kao posljedicu imala 14.011 žrtava od kojih je samo tijekom 1992. i 1993. preminulo ukupno 11.200 ljudi i ovaj grad postao je najveća grobnica po broju ljudskih žrtava u tom ratu. Liječnici su izvijestili da bi u bolnicama prosječno svaki dan zbrinuli između pet i 15 ranjenih civila od snajpera.
Od 65.000 do 80.000 djece u gradu, najmanje 40 posto njih je doživjelo da snajperi izravno pucaju na njih, a konačna brojka ubijene djece je 1601.
Nakon svega, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je tri srpska zapovjednika zbog opsade, a to su: Stanislav Galić, Dragomir Milošević i Momčilo Perišić, a kasnije su pred sud dovedeni i zapovjednici ovog krvoločnog zločina - Radovan Karadžić i Ratko Mladić. No pitanje je postoji li kazna koja bi mogla kompenzirati strahove i duševne boli nevinih ljudi koji su preživjeli, onih koji su ubijeni i onih koji su ostali bez svojih najmilijih.
"Vratio se sa zebnjom i strahom u ulice gradske, ko je ostao živ, koga će pratiti na „onaj svijet“, šta je ostalo od ulica i mahala njegove mladosti… Laknulo mu je kad nas je našao, unezvijerene i prašnjave, ali žive… Ipak, toga dana nisu uspjeli ubiti grad. Niti njegove stanovnike. Preživio je i on i mi sa njime, ostali smo mnogi tu iako su mnogi naši otišli ili iz Sarajeva ili iz svijeta živih."
