Tijekom tri i pol godine opsade Sarajeva, civili su bili svakodnevno zasipani snajperskim mecima i artiljerijskim projektilima. Napadalo ih se dok su kupovali hranu na tržnicama, uređivali vrtove, čistili ulice. Na njih su pucali dok su bili na sahranama, vozili se autobusima, tramvajima, kolima hitne pomoći, ili na biciklima. Napadalo ih se uglavnom tijekom dana i to nije bio odgovor ni na kakve vojne akcije.
Te zaključke iznio je predsjedavajući sudac Haaškog suda Alphons Orie kada je Stanislava Galića proglasio krivim za zločine nad civilnim stanovništvom Sarajeva dok je bio zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba između 1992. i 1994. godine. Zločini su bili u takvi da je Galić dobio doživotni zatvor. Čitajući presudu, sudac je rekao da su meta bila čak i djeca dok su se igrala ili hodala ulicama. Ukupno 1601 dječak i djevojčica izgubili su živote tijekom opsade Sarajeva. Jedan od njih bio je i Mirza Imamović, piše Balkan Insight.
Njegova majka Zlatka Imamović prisjetila se kako je jednog dana čula eksploziju i istrčala iz kuće s mužem, dozivajući Mirzu, koji se igrao vani.
"Bilo je dima ... Nismo ništa vidjeli, nismo znali što se događa, potrčali smo niza stube, ne znajući što se događa i zvali Mirzu", rekla je Zlatka Imamović.
"U nekom trenutku vidjela sam kako Mirza leži na stubama, mrtav ... S tom slikom odlazim na spavanje, s tom slikom svako jutro ustajem i tako će biti do kraja mog života."
Stanislav Galić i njegov nasljednik, zapovjednik Dragomir Milošević, osuđeni su u Haagu zbog zločina nad stanovnicima Sarajeva tijekom opsade. Međutim, bosansko državno odvjetništvo do sada nije podnijelo niti jednu optužnicu za ubojstva i ranjavanje tisuća ljudi u gradu od 1992. do 1995. godine. U Bosni i Hercegovini nitko nije osuđen za smrt Mirze Imamovića i još 1600 druge djece koja su, poput njega, ubijena.
Državno odvjetništvo priopćilo je kako je u tijeku nekoliko istraga o zločinima počinjenim tijekom opsade, ali je odbio objasniti zašto nije podnio ni jednu optužnicu za te zločine sve do 2003. godine.
Međutim, pravni stručnjaci tvrde da bi zbog hijerarhijske strukture vojske bosanskih Srba i dokaza iznesenih na sudu u Haagu, bilo moguće lako identificirati velik broj izravnih počinitelja kaznenih djela.
Bivši politički i vojni čelnici bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, osuđeni su na temelju prvostupanjske presude, zbog zapovjedne odgovornosti za zločine nad sarajevskim civilima zbog snajperske paljbe i artiljerijskih napada. Konačna presuda Karadžiću bit će izrečena do kraja ožujka, dok se konačna presuda Mladiću očekuje tek iduće godine.
Presudama Haaškog suda utvrđeno je da su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa namjerno gađale civile tijekom opsade grada koja je trajala tri i pol godine. Tvrdi se da je cilj kampanje bio pritisak na sarajevske vlasti da prihvate mirovne sporazume koji bi legalizirali etničko čišćenje.
Novinarka Federalne radijske postaje Irena Antić imala je 16 godina kada je ranjena u Sarajevu. Bila je pogođena snajperskim metkom dok je nosila drva za ogrjev.
"Nismo znali tko će ostati živ kad se sljedeći put sretnemo", prisjetila se Antić.
"Šalili smo se da je svaka granata i metak na sebi imao neko ime. Jedino je pitanje kad će koga pogoditi..."
Bila je svjedokinja oba masakra na otvorenoj tržnici Markale u Sarajevu – i 1994. i 1995. godine od granate koju je ispalila vojska bosanskih Srba. U prvom napadu ubijeno je 68 ljudi i 144 je ranjeno, dok je u drugom napadu ubijeno 43-oje ljudi i 75 ranjenih.
Također je vidjela masakr u ulici Vase Miškina u Sarajevu 1992. godine, kada je poginulo 28 ljudi dok su se čekali u redu za kruh, i bila je u blizini kad je došlo do smrtonosnog napada minobacačima u pivovari dok su Sarajlije čekali u redu za vodu.
"Kad se dogodio masakr u pivovari, bila sam udaljena stotinjak metara, držeći spremnike za vodu. Sve mi je to izgledalo kao ruski rulet. Kad je došao moj red, osjećala sam da e to – to."
Opsadu Sarajeva pokrenuo je Četvrti korpus Jugoslavenske narodne armije, JNA i jedinice Teritorijalne obrane pod vodstvom Srba u proljeće 1992. godine. Nakon što su jugoslavenske vlasti odlučile povući JNA iz Bosne i Hercegovine koju je predvodio Beograd, Narodna skupština u Republici Srpskoj u kojoj je bila većina Srba, donijela je odluku o osnivanju Vojske Republike Srpske – vojske bosanskih Srba. Sarajevski romanijski korpus vojske bosanskih Srba imao je tijekom rata između šest i 13 brigada.
“Sve brigade bile su izravno podređene zapovjedniku korpusa. Najvažnija izravna zapovjedna odgovornost za sve što se dogodilo u njezinoj zoni odgovornosti leži na zapovjedniku Sarajevsko-romanijskog korpusa ”, rekao je Alija Kozljak, bivši brigadir poslijeratnih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Stanislav Galić je postavljen za zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa u rujnu 1992. godine. Na tom položaju ostao je do 1994. godine, kada ga je zamijenio Dragomir Milošević. U prvim mjesecima rata, prema dokumentima Haaškog suda, zapovjednik je bio Tomislav Šipčić.
Raspoloživi podaci ukazuju da je više od 1700 haubica, topova, minobacača kratkog dometa, višestrukih raketnih bacača i jurišnih topova, te više od 100 tenkova, oko 150 oklopnih transportera i više od 500 protuzrakoplovnih topova i strojnica raspoređeno oko Sarajeva i da je njihov korpus sve to koristio za napade na grad tijekom trogodišnje opsade.
Stručnjak za balistiku Berko Zečević sastavio je analizu za Haaški sud, pokazujući da je u 70 slučajeva grad bio granatiran projektilima koje su ispalili s područja pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa.
"Oni definitivno nisu ispaljivani s teritorija pod kontrolom bosanske vojske, oni su sigurno došli duboko s teritorija pod kontrolom VRS-a", rekao je Zečević.
Prema Kozljaku, granatiranje su izvršile razne jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa - Prva sarajevska mehanizirana brigada iz Lukavice, druga pješadijska brigada iz Lukavice, druga motorizirana brigada iz Sokoca, prva Ilidžanska laka pješačka brigada iz Lukavice, prva Ilijaš laka pješadijska brigada, Igmanska laka pješačka brigada i Kosovska laka pješačka brigada.
Kozljak je rekao da svaka jedinica ima svoju zonu odgovornosti kao dio prstena oko Sarajeva, te je granatirala grad izravno sa svojih borbenih položaja.
“Nadležni zapovjednici brigada bili su izravno odgovorni za sve akcije koje su njihove brigade poduzele u zonama odgovornosti, koje su bile jasno određene”, objasnio je. Koristeći se dokazima Haaškog suda, kao i brojnim svjedočenjima bivših pripadnika Sarajevsko-romanijskog korpusa, novinarka Dženana Karup Druško objavila je popis vojnika koji su bili na položaju bosanskih Srba oko grada tijekom rata.
“Ime osobe koja je bila zadužena za sve snajperiste u gradu nalazi se u dokumentaciji. Poznata su točna mjesta snajperskih gnijezda iz kojih je ubijen najveći broj građana. Svi ti ljudi su na slobodi “, rekla je Karup Druško.
“Objavila sam imena bez prejudiciranja bilo čije krivnje ili odgovornosti. Ali ako je Sarajevsko-romanijski korpus držao grad pod opsadom tri i pol godine, a ako su ljudi svakodnevno ubijani, to znači da netko mora biti odgovoran za sve to ”, dodala je.
Analiza Kozljaka je u međuvremenu pokazala da je mješovita pukovnija Sarajevo-Romanija iz Lukavice odgovoran za indirektno i izravno granatiranje Sarajeva haubicama od 155 mm i 105 mm, kao i višestrukim raketnim bacačima od 128 mm. On kaže da je pukovnija odgovorna za slučajnu i ciljanu vatru na stanovništvo grada.
Što se tiče snajpera, Kozljak je istaknuo da su oni bili u sastavu bataljuna i da su se mogli identificirati zapovjednici koji su ih rasporedili.
"Zapovjednici bataljuna, kao i zapovjednici tvrtki i odreda koji su bili u sastavu tih bataljuna, bili su izravno odgovorni za svoje postupke, jer su postojali nalozi za upotrebu (snajperista) i izvješća o njihovom korištenju", kazao je Kozljak.
Bosansko državno odvjetništvo podnijelo je ukupno 12 optužnica protiv bivših pripadnika vojske, policije i paravojnih jedinica bosanskih Srba, koji ih tereti za zločine u Sarajevu i oko Sarajeva u vrijeme opsade, ali nijedan od njih nije optužen za granatiranje ili snajpersko djelovanje. I balistički stručnjak Zečević je kazao da je "šokiran" jer ga nitko nikada nije zamolio da pomogne s bilo kojom istragom.
"Nitko me nikada nije kontaktirao kako bih utvrdio tko je odgovoran za vođenje postrojbi ili identifikaciju pojedinaca koji su upravljali pojedinačnim oružjem ili oružjem iz kojeg su ispaljeni smrtonosni projektili", rekao je.
Zlatka Imamović, čiji je sin ubijen, kazala je kako je bolno vidjeti kako se polagano suočava s pravdom koja se bavila zločinima počinjenim tijekom opsade devedesetih godina, budući da su mnogi roditelji djece koja su poginula također preminuli, a da nisu vidjeli nikoga na sudu kako odgovara za svoje zločine.
"Ako se nastavi na ovaj način, bojim se da će biti zaboravljeno i da nitko neće biti osuđen za ono što je učinio ... Tužno je i boli", rekla je jer joj je san bio gledati u oči čovjeka koji je ispalio granatu koja je ugasila život njezina sina Mirze.
"Želim ga pogledati i reći mu što mi je oduzeo, pokazati mu fotografije onoga što je odnio", rekla je.
"Za mene bi to bilo dovoljno."
