Bilo ih je četvero. Krenuli su 4.lipnja 1960. na izlet. Irmeli Björklund i Anja Tuulikki Mäki imale su 15 godina, a s njima su krenula i dvojica 18-godišnjaka - Seppo Antero Boisman i Nils Wilhelm Gustafsson. Cilj im je bilo poznato izletište na obalama jezera Bodom. Cijelo popodne proveli su uživajući u prirodi. No, sve se potpuno promijenilo u ranim jutarnjim satima idućeg jutra, piše portal All Thats Interesting.
Nils Gustafsson, jedini preživjeli, desetke puta će ponoviti tijekom idućih godina svoju verziju događaja, i već izmožden od ponavljanja ponekad bi promijenio neke detalje, ali glavne činjenice uvijek su bile iste.
Prema njegovoj priči, između 4 i 6 ujutro tog 5. lipnja, Björklund, Mäki, and Boisman su izbodeni nožem i njihova tijela pronađena su izvan šatora. Napadači su Gustafssonu slomili čeljust i nekoliko kostiju lica, a zaradio je i potres mozga.
Na stravičan prizor naišla je skupina dječaka koji su oko šest ujutro došli tamo promatrati ptice i primijetili su najprije srušeni šator. Vidjeli su i nekog plavokosog čovjeka kako se udaljava. Tijela Mäkija i Boismana pronađena su u šatoru, ali Björklund, Gustafssonova djevojka, pronađena je na šatoru, gola od struka nadolje i ležeći pokraj Gustafssona. Björklund je pretrpjela najteže povrede i kako je pokazala obdukcija, napadač ju je ubadao nožem čak i nakon što je već bila mrtva.
Tek oko 11 sati na tijela je naišao drvosječa Risto Siren. Odmah je pozvao policiju koji su popodne došli na mjesto ubojstva, ali tada su već žrtve bile mrtve više od šest sati.
Od samog početka sve je bilo vrlo čudno i zbunjujuće. Izgledalo je kao da ubojica nije ušao u šator nego je tinejdžere naslijepo napadao nožem stojeći izvan šatora. I osim noža, na tijelima su pronađeni tragovi udaraca neidentificiranim tupim predmetom.
Osim toga, nedostajalo je još nekoliko predmeta, poput ključeva motora s kojima je skupina došla na izletište, no motori nisu bili ukradeni. Nedostajale su i Gustafssonove cipele. Kasnije su pronađene oko kilometar i pol dalje zajedno s dijelovima njegove odjeće.
Mediji su bili bijesni na policiju jer je traljavo obavila uviđaj. Pisali su da policija nije snimila mjesto zločina, da ga nisu propisno ogradili i tako ostavili otvorenim što je moglo dovesti do kontaminacije tragova. Čim je policija otišla, tamo su došli znatiželjnici. U pokušaju da ispravi svoju pogrešku, policija je zatražila pomoć vojnika u potrazi za nestalim predmetima pa je teren oko šatora dodatno izgažen.
Prvi osumnjičenik bio je Karl Valdemar Gyllström, poznat u lokalnoj zajednici kao 'Kioskman' jer je u blizini imao malu prodavaonicu.
Gyllströmov kiosk u blizini jezera Bodom posjećivali su kamperi. Međutim, bio je poznat po tome što je bio prilično neljubazan i neprijateljski raspoložen prema posjetiteljima, a svjedoci su tvrdili da su ga često viđali kako ruši njihove šatore i baca na planinare kamenje. Neki su čak tvrdili da su ga vidjeli da odlazi s mjesta ubojstva ali da su ga se toliko bojali da nisu htjeli upozoriti policiju. Gyllström je čak i priznao da ima neka saznanja o zločinu, a to je znao ponavljati i u pijanom i u trijeznom stanju, no policija ga je ignorirala.
Devet godina kasnije Gyllström se utopio u jezeru i sve je izgledalo kao samoubojstvo, no bilo je nemoguće prikupiti DNK dokaze.
Drugi osumnjičeni ostao je izvan interesa istražitelja sve do 2004. godine. Zvao se Hans Assmann i pričalo se kako je bivši špijun KGB-a koji živi vrlo blizu obala jezera Bodom. Tijekom godina, Assmann je stekao reputaciju pustinjaka, a kao bivšeg KGB-ovca, sumnjičilo ga se za još nekoliko ubojstava, no ništa mu se nikad nije moglo dokazati.
No, Hans Assmann je dan nakon napada dopremljen u bolnicu u Helsinkiju. Nokti i prsti su mu bili puni prljavštine, a odjeća prekrivena crvenim mrljama. Osoblje je zapisalo da je bio vrlo nervozan i agresivan ali osim kratkog ispitivanja, policija usmjerila istragu prema njemu jer su tvrdili da ima čvrsti alibi u vezi ubojstva.
Assmanova zamrljana odjeća nikada nije izuzeta iako su liječnici potvrdili da je to krv. Assman je također odgovarao opisu plavokosog muškarca koji je pobjegao s mjesta zločina, a nakon što su objavljeni novinski tekstovi s opisom, ubrzo se ošišao na kratko.
Konačno, 44 godine nakon zločina policija je uhitila Nilsa Gustafssona, jedinog preživjelog i predvela ga pred sud. Policija je bila sigurna da ima dovoljno dokaza protiv njega.
Tvrdili su da je ubojica, u trenutku napada, nosio njegove cipele jer su na njima pronašli tragove krvi ubijenih. Tijekom suđenja, tužiteljstvo je pokrenulo priču o sukobu između Gustafssona i prijatelja Boismana koji je kulminirao trostrukim ubojstvom.
Tužiteljstvo je tvrdilo da je Gustafsson bio pijan i da je zato izašao iz šatora. Kad je Bosman pokušao s njim razgovarati, krenula je tučnjava u kojoj je Bosman vjerojatno pobijedio, što je rezultiralo Gustafssonovim puknućem vilice i brojnim povredama kostiju lica. Ljutit nakon tučnjave, Gustafsson se vratio u šator i, obuzet silnim bijesom, ubio je svoju djevojku, i dvoje prijatelja. Zatim je sebi nanio površinske ubodne rane, pokušao sakriti cipele i prikrio mjesto zločina.
Činjenica da su dječaci koji su došli promatrati ptice, vidjeli čovjeka koji se udaljavao od šatora, potkrepljuje ove tvrdnje.
Gustafssonova obrana ipak je obarala tu verziju tvrdeći da, ako su se Boisman i Gustafsson doista potukli, Gustafsson bi imao preteške ozljede da bi u takvom stanju mogao tako okrutno napasti žrtve, a onda još i pješačiti oko kilometar i pol da sakrije cipele.
Obrana je pobijedila sa svojim dokazima godinu nakon što je Gustafsson uhićen i oslobodili su ga svih optužbi. No, do danas je ostalo sasvim nejasno tko je onda bio ubojica, a sumnja se i dalje na njega.
