Ljudmila je u Pripjat stigla sa 16 godina, i ubrzo dobila posao u kantini nuklearne elektrane u Černobilu. Bila je godina 1979. i upoznala je svog budućeg supruga, vatrogasca Vasilija Ignatenka. Bio je to šarmantan i slatkorječiv muškarac, najbolji sportaš u brigadi. Par se vjenčao 1983. godine a nakon vjenčanja preselili su se u mali jednosobni stan koji je bio rezerviran za članove brigade i njihove obitelji. Skupljali su borovnice i gljive u okolici grada i pekli ih na roštilju u dvorištu zgrade. Ljudmila je ostala trudna, s blizancima, no imala je pobačaj. Drugi je put ostala trudna te kobne 1986. godine.
Vasilij se doselio nekoliko godina ranije. Sovjetska vlast pozvala ga je da dođe živjeti i raditi u Pripjat, poput mnogih drugih mladih i obrazovanih ljudi koji su dobivali izdašne financije da žive i rade u i oko Černobila.
Kada se eksplozija dogodila imao je 25 godina, bio je mlad, u naponu snage, bivši vojnik. Tog su jutra 26. travnja 1986. godine, nakon što je Vasili dobio dozvolu, planirali otputovati iz grada i otići u posjetu njegovim roditeljima u Bjelorusiju, piše Express.co.uk.
"Ništa ne brini vratit ću se. Ti spavaj", rekao joj je Ljudmili nakon što se javio na telefon i dobio naredbu da se mora javiti na dužnost.
Bio je to posljednji put da ga je vidjela, u zdravom stanju.
U HBO-voj jako popularnoj miniseriji Černobil opisani su posljednji trenuci života ovoga vatrogasca i njegove supruge koja je poput lika u seriji, i sama dane i noći provodila u bolnici, uz svog supruga.
"Bilo je to kao da svaki dan upoznajem novu osobu", rekla je ukrajinskoj novinarki Svetlani Alexievitch u knjizi Voices from Chernobyl iz 1997. godine. Upravo zahvaljujući tome javnost je puno saznala o životu ovog para, piše Mamamia.
Bio je to čovjek kojeg više nije prepoznavala, tada kada ga je vidjela u bolnici u Moskvi, dan nakon što su se pozdravili, a nakon što je on otišao na lokaciju koja ga je ubila.
"Nitko im nije rekao za rizik od radijacije. Otišli su na na lokaciju lagano obučeni, kao da idu na bilo kakav drugi požar", rekla je.
No nije to bio bilo kakav požar. Iako su vatrogasci uspješno i dosta brzo ugasili požare, gotovo do jutra, onog u reaktoru br. 4.nisu nikako mogli. Upravo taj dio, krov koji je eksplodirao u trenutku kada je eksplodirala i jezgra, bio je najveći problem. Tek nakon dva tjedna, i niza pokušaja, birokracije, i različitih rješenja (s često i kobnim ishodima) požar je ugašen. Te noći kada je izbio vatrogasci koji su pohrlili na gašenje u tom trenutku nisu znali da su sami sebi potpisali smrtnu presudu, piše ATI.
Količina radijacije kojoj su bili izloženi bilo je toliko velika da je njihov tijelo odmah izgledalo kao da je opečeno, a iznutra je počeo proces uništavanja i raspadanja. Tijekom dva tjedna koliko su nakon toga poživjeli, raspadala im se koža, bila je prepuna gnojnih čireva, otpadali su im dijelovi kože, tijela i mesa, i uništavali se unutarnji organi. Ljudmila je to sve promatrala.
"Imao je oko 30 stolica dnevno, prepunih krvi i sluzi. Koža na rukama i nogama počela mu je pucati, i bio je prekriven čirevima. Kada bi okrenuo glavu na drugu stranu na jastuku bi ostao veliki komad njegove kose. Opekline su počinjale izlaziti na površinu. U njegovim ustima, jeziku, obrazima. Prvo su to bile male lezije, a zatim su rasle. Otpadale su u slojevima. Tijelo mu je promijenilo boju, od crvene do plave i smeđe", rekla je.
Vasili je od posljedica trovanja radijacijom umro 13. svibnja 1986. godine. Ona ga je gledala kako umire u mukama, i nije ga htjela ostaviti da umre sam. A kako kaže posljednja dva dana, bila su posebno strašna.
"Posljednja dva dana u bolnici su dijelovi njegovih pluća i jetre izlazili iz njegovih usta. Gušio se svojim unutarnjim organima. Zamotala bi svoju ruku u zavoj i pokušala mu iz usta izvaditi sve to što mu je smetalo da diše", rekla je.
Unatoč liječničkim strogima zabranama Ljudmila je ostala gotovo cijelo vrijeme sa svojim suprugom u bolnici. Vasili je bio jedan od 27 vatrogasaca koji su umrli zbog akutne radijacije u tjednima koji su slijedili. Posljednji put vidjela ga je u mrtvačnici u Moskvi.
"Moja ljubav. Nisu mu mogli obuti nikakve cipele, jer su mu natekle noge. Zakopali su ga bosih nogu. Morali su maknuti i odjeću jer mu ju nisu mogli obući, nije bilo tijela na kojeg bi ju mogli staviti", rekla je.
Pokopan je kao i ostali, u zatvorenim ljesovima od cinka i zatrpani velikom količinom betona. Njihova tijela nakon smrti imala su jako velike koncentraciju radijacije. Oni koji su preživjeli to razdoblje oboljeli su od različitih bolesti, prvenstveno raka, posebno onih povezanih sa štitnjačom.
"14 dana bilo je potrebno osobi da umre. U bolnici nije bilo vremena za razmišljanje, nije bilo vremena za plakanje, u bolnici za ljude s ozbiljnim trovanjem radijacijom", rekla je Ljudmila.
Dva mjeseca nakon njegove smrti 23-godišnja Ljudmila otišla je posjetiti grob svog suprug u Moskvi. I dobila trudove. Ubrzo je rodila djevojčicu Natašenku, kojoj je ime prije svoje smrti odabrao upravo Vasili. Djevojčica je četiri sata nakon poroda preminula zbog ciroze jetre i urođene srčane mane. Poput svog oca tako je i ona postala jedna od mnogobrojnih žrtvi jedne od najvećih katastrofa u povijesti.
U službenim povijesnim zapisima o životu Vasilja Ignatenka stoji kako je bio zapovjednik odjela druge neovisne vatrogasne postaje zadužene za nuklearnu elektranu u Černobilu i ukrajinski heroj. O njemu kao i o ostalim herojima koji su spasili elektranu i zemlju, ali i gotovo cijeli svijet, zna se jako malo. S obzirom na sovjetsku propagandu koja je zataškala cijelu nesreću, razmjere stradanja, opasnosti i izloženosti, zbog čega je stradalo puno više ljudi nego što je trebalo.
Zahvaljujući njegovog supruzi Ljudmili, njihova priča poznata je i danas, a bila je i puno strašnija od onoga što možemo vidjeti u seriji. Poput mnogih drugih katastrofa koje su se dogodile u povijesti, tako je i ova, možda najteža među njima, inspirirali i seriju koja prati živote i smrti onih koji su pokušali spasiti elektranu u trenucima dok se država pokušavala praviti da se ništa tako strašno nije dogodilo.
