Prije tri mjeseca, osmero je ljudi nestalo na letu iznad Amazone. Duboko u prašumi mali su avioni često jedini način kako možete putovati, a s obzirom da je većina sletnih pista ilegalna, odnosno nisu registrirane, piloti moraju lagati o tome gdje lete. To znači da kad avioni nestanu, teško je procijeniti gdje ih treba tražiti, praktički nemoguće.
Bilo je, piše BBC, nekoliko minuta nakon podneva 02. studenog prošle godine kada je Paulo Tridade naglo čuo napeti glas svog kolege pilota Jeziela Barbose de Moure na avionskom radiju.
"Paulo, izgleda da sam ostao bez cilindra. Ulje mi curi po vjetrobranu, moram sletjeti u Independênciji". Paulo, također u nebesima iznad Amazone mu na to odgovara.
"Ne, ne možeš. Tamo više nema piste, napuštena je prije 15 godina, ciljaj rijeku, Parú, pokušaj sletjeti na vodu", kaže mu.
"Ne, ne, moram sletjeti na pistu, više ništa ne razaznajem", rekao je.
Signal je tu prekinut, a to su posljednje riječi koje je Paulo čuo od svog prijatelja kojeg zna 37 godina. Okrenuo se u zraku kako bi pronašao Jeziela, no bilo je beznadno. Paulo je uletio ravno u jednu od amazonskih naglih oluja, kada avioni moraju letjeti nisko, ispod oblaka, kako bi išta vidjeli.
Prestalo je taman kada je prelijetao iznad Independêncije, piste napravljene da služi za odavno napušten rudnik zlata. Napola ju je progutala džungla, a Paulo kada je pogledao dolje ništa nije uspio vidjeti.
Jeziel je letio svojim jednomotornim zračnim taksijem, registracije PT-RDZ, od izoliranog amazonskog sela Matawaré, u Tumucumaque nacionalnom parku, kraj granice Brazila i Francuske Gvajane, do rudarskog grada Laranjal do Jarí. Put je to od sat i 45 minuta kojeg je napravio mnogo puta prije toga.
U avionu su bile dvije grupe amazonskih Indijanaca iz sela. Učitelj imena Pantia Tiriyó, njegova supruga Pansina i njihovo troje djece, najmlađe je imalo samo tri godine, te starija gospođa, Sepi Akuriyó, te njezin zet Jesaraya Tiriyó.
Dva dana kasnije krenulo je pretraživanje terena iz zraka. Trajalo je 128 sati, ili dva tjedna (vremenske su prilike nestabilne), a odrađivali su ga mali avioni i helikopteri. Nije urodilo rezultatima.
Indijanci su, u međuvremenu, više puta tražili i kopnenu potragu, no to se nikada nije ostvarilo usprkos izjavi svjedoka kako je vidio avion koji leti nisko, kao da će sletjeti.
Flavia Moruta, kći pilota, je očajna.
"Osjećamo se potpuno očajno. Vičemo svaki dan da se potraga nastavi, ali nitko ne dolazi, to je zato jer smo Indijanci, obični ljudi, da se nitko nije udostojao pomoći", kaže.
Ured tužitelja shvaća to vrlo ozbiljno i prijeti ministarstvu obrane da će ih "odvući na sud ako ne nastave sa potragom".
No, Alexandre Guimarães iz ureda u brazilskoj saveznoj državi Amapá kaže da je problem pronalaska letjelice, zapravo dio još većeg problema i manjkavosti za koju je kriva država - a to je nedostatak zračne kontrole u Amazoni i drugim ruralnim područjima Brazila, koja najviše pogađa indijansko stanovništvo.
Ovaj je avion išao "mimo pravila", ali ne vlastitim izborom.
Većina pisti za slijetanje nije registrirana jer ne udovoljavaju sigurnosnim uvjetima. To znači da se službeno sa njih ne bi smjelo uzlijetati niti na njih slijetati. Pa piloti lažu, jer su na to prisiljeni, te govore i navode neistinite planove puta.
Jasno, onda je gotovo nemoguće znati gdje tražiti avion.
Adrian Young iz konzultantske kuće iz Nizozemske, koja savjetuje aerodrome, kompanije i vlade diljem svijeta kaže "regulatorni sustav koji zahtjeva pilote da falsificiraju planove, da lažu o bazičnim informacijama, to je skandalozno, i nevjerojatno nesigurno, a koliko god regija bila izolirana ne možete očekivati da se neće putovati".
Većina pilota je ustrašena da uopće otvoreno govore o situaciji, iz straha da će im oduzeti licence ako priznaju što rade.
No jeda, Paulo Nortes, kaže da "letite tiho, sa isključenim transponderom, pa nitko zapravo ne zna o tim letovima. Nitko ih ne monitorira".
I još uz to, letjeti iznad Amazone može biti jako opasno.
"Ima svakakvih pista, a kad vas uhvati oluja letjelica vam je kao papirnata igračka u nebesima, ništa drugo", kaže.
Aktivistkinja Cecília Apalai već godinama lobira kod vlasti da se obnove piste i da se sve "licencira" po pravilima. Dva je puta putovala u Brasiliju na pregovore.
"Jako smo zabrinuti jer smo mi korisnici ovog sistema. Piste trebaju biti sigurnije ne samo za Indijance, nego za sve, počevši od državnih zaposlenika koji ovdje dolaze pružati medicinske usluge ili biti učitelji", kaže.
No, za sada još nema nikakvih rezultata usprkos sudskoj pobjedi od prije šest godina gdje je Alexandre Guimarães tužio odgovorne da renoviraju zapuštenu infrastrukturu.
"Znate koliko ima takvih pista? Ima ih 249. I zašto se njih ne održava i zašto nisu dio regularnog sustava?", pita se.
To bi koštalo poveću svotu novca, no Cecília Apalai kaže da je to nužnost jer Indijanci ionako stalno moraju putovati u gradove kako bi ostvarili prava kao prosječni stanovnik Brazila.
Umirovljenici se jednom godišnje moraju ukazati kako bi pokazali da su još živi i da ne ostanu bez penzije.
Ceste su manje više nepostojeće u Amazoni, a putovanje rijekom je često nepraktično, pa su čarter taksiji često jedina opcija, iako su jako skupi, jedno putovanje može doći i do 2.000 funti.
Sepi, starija žena sa leta PT-RDZ, putovala je kako bi pokupila svoju mirovinu. Za nju se smatra da se posljednja aktivna govornica jezika akuriyó.
Prijatelji i obitelj nestalih započeli su svoju vlastitu potragu nakon prekida službene potrage. Morali su hodati osam dana do najbližeg sela Bona, kako bi se utaborili relativno blizu Independêncije. Onda su se razišli u obliku lepeze, svatko je metodički pretraživao brdoviti teren nekoliko tjedana.
Na kraju siječnja bili su prisiljeni odustati. Ostali su bez hrane, koju su nosili na leđima, a otac Pansine Tiriyó dobio je malariju.
Njezin brat, Aksuni, sve je pratio preko radija iz hostela u Macapi. I dalje se nada da mu je sestra živa, ali shvaća da su šanse male.
"Odrasli smo zajedno, slične smo dobi, ona je stanovala u kući do moje. Tako da smo uvijek pričali, bili smo jako bliski, a sada možda više neću imati tu osobu kraj sebe", kaže.
Flavia Moura, kći pilota Jeziela, kaže da ne može započeti proces tugovanja dok se ne nađe avion.
"Ovo je bol koja nikada neće zacijeliti. Ne mogu ga vidjeti, pokopati i reći zbogom. I pitanje je hoću li ikada znati što se dogodilo", kaže Flavia.
Nitko od javnih službenika upletenih u slučaj nije htio dati izjavu. Samo da su "iz zraka pregledali 12.550 kilometara kvadratnih, kao da su letjeli od São Paula do Tokyja, bez naznake gdje bi avion mogao biti".
Ministarstvo obrane kaže kako potraga može biti "ponovno inicirana ako dobiju neke nove informacije".
U međuvremenu plan je mapirati regije kojima su prijeko potrebne piste.
"Ideja je time pomoći stanovnicima tih ruralnih krajeva", kažu iz ministarstva.
No, organizacije koje okupljaju Indijance nisu zadovoljne.
Kutanan Waiana, aktivist koji je pomogao koordinirati volontersku potragu, jedan je od mnogih koji je uvjeren da reakcija države reflektira stoljetne rasističke stavove prema etničkim skupinama.
"Kada nestanu Indijanci onda se traži 14 dana, jer nije toliki važno. Važnije im je naći minerale za industriju rudnika, nego nestale Indijance", kaže i nadodaje kako je to nevjerojatan "nedostatak poštovanja".
