Nema tradicije: Harry i Meghan izbjegli brak iz interesa

Vjenčanje princa Harryja, unuka kraljice Elizabete II bude i Meghan Markle pratilo se diljem svijeta. Kraljevska vjenčanja osmišljena su da budu slična bajci i služe da zaboravimo naše svakodnevne probleme i nevolje, pa ni ovo vjenčanje nije iznimka, piše magazin Foreign Policy. U poduljem tekstu analiziraju značaj i ulogu kraljevskih vjenčanja kroz povijest, te nove trendove kojima su princ William i princ Harry prekršili stroge aristokratske norme. 

Meghan i princ Harry upoznali su se prije dvije godine na 'blind dateu' preko zajedničkih prijatelja, a službena izvješća kažu da su se zaljubili na prvi pogled. 

Kraljevska vjenčanja također oslikavaju tradiciju svake zemlje. Britanska kraljevska obitelj predstavlja ideal kontinuiteta i stabilnosti, odražavajući sadašnji trenutak čvrsto ukorijenjen u prošlosti,  uvjeravajući nas da neke stvari traju. Tijekom priprema, Meghan Markle je već počela proces ishođenja državljanstva, a primljena je i u englesku evangelističku crkvu.

Analizirajući tradicionalne običaje koji su se održali, važno je prisjetiti se i onih koji su odbačeni. Kraljevska vjenčanja su kulturni događaji. Međutim, kroz povijest, ona su bila sama po sebi shvaćana i kao izraz nacionalnih interesa i međunarodnih ambicija. Dakle, ako britanska javnost danas na vjenčanje princa Harryja i Meghan Markle ne gleda kao na diplomatski potez, to samo govori o njihovoj današnjoj ulozi i kako se zapadna diplomacija promijenila do dana kad su kraljevska vjenčanja bila glavni politički događaji. 

Meghan Markle Life Od A do Z: Nevjerojatan život Harryjeve zaručnice

Pogledamo li funkciju europskih kraljevskih brakova u 16. i 17. stoljeću, jasno je da su bili sklapani samo iz interesa. U to je vrijeme država pripadala monarhu, a brak je bio shvaćen kao način širenja teritorija i učvršćivanje ključnih saveza s drugim moćnim zemljama. Brakovi su uvijek bili način osiguranja kontrole nad obiteljskim posjedom - pa i kad su posjedi uključivali cijele države.

Često su vladari planirali ove događaje mnogo godina unaprijed. Primjerice 1506. godine dogovor između Habsburškog cara Maksimilijana I od Austrije i kralja Vladislava Mađarske i Češke. Kraljevskim vjenčanjem sklopljen je vrlo složen i rizičan savez. , Prema planu, Maximilianov unuk Ferdinand trebao se oženiti za  Vladislavljevu kćer Anu, a Ferdinandova sestra Marija, tada još beba, udala bi se za dijete koje su upravo čekali Vladislav i njegova trudna supruga, ukoliko bi im se rodio sin. Nevjerojatno, to se i dogodilo. I Anna i Vladislavljev sin preživjeli su - što je bilo pravo čudo u to vrijeme zbog loših higijenskih i medicinskih uvjeta, pa je brak zapečaćen 1515. godine. Jedanaest godina kasnije, Vladislavov sin je ubijen pa nije imao muškog nasljednika, pa je njegov mađarski posjed pao u ruke Ferdinanda. Habsburzi su tako dobili ogroman teritorij pod svoju upravu, pa su tako ujedinjene Austrija, Češka i Mađarska, sve do propasti Habsburškog carstva uoči Prvog svjetskog rata. 

Kao i kod svake transakcije, tako su i kod ovakvih 'trgovina' postojali načini kako da se zaštite bračni aranžmani pod pažljivo planiranim uvjetima. Kad se španjolski kralj Filip II oženio engleskom kraljicom Marijom I, trebao je vjenčanjem ojačati međunarodnu poziciju Španjolske i ojačati katoličanstvo u Engleskoj, koje je tako ponovno uvedeno nakon protestantskog režima njezinog prethodnika, bolesnog mladog kralja Edwarda VI. Brak je bio nepopularan, a Philip, iako je dobio kraljevsku titulu, Parlament je izdao akt kojim on nije mogao donositi nikakvu odluku bez pristanka supruge, što je bilo vrlo neobično u vrijeme patrijarhata i muške dominacije.

Na dvoru Life Stroga pravila kraljevskih vjenčanja za Harryja i Meghan

Štoviše, kako je Philipov izaslanik u Londonu primijetio, "brak je zaključen bez ikakvog tjelesnog kontakta". Ne samo da par nije međusobno gajio nikakve osjećaje, nego čak nisu govorili istim jezikom. Kad je Marija umrla, a naravno nije s Filipom imala ni djece, njezin nasljednik bila je protestantska kraljica Elizabeta I. "Kraljica Djevica", bila je vrlo oprezna kako ne bi morala dijeliti svoju moć s bilo kim bez obzira bio on Englez ili neki stranac, nesretni Filip je pokrenuo španjolsku armadu ne bi li vratio pod svoje žezlo Englesku, koju je smatrao bračnom stečevinom. Elizabeta je sigurno gajila osjećaje za više od jednog svog dvorjana, naročito grofa od Leicestera, ali je bila svjesna da bi vjenčanje za bilo koga od njih bilo za nju pogubno. 

Sklapanje brakova iz interesa nije naravno uvijek garantiralo ljubavnu idilu. Godine 1682. Georg I, vladar raznih malih teritorija u zapadnoj Njemačkoj, oženio se za Sofiju Doroteu, jedino dijete svog ujaka, vladara područja Lüneburg-Celle. Kako joj je, prema njemačkom zakonu bilo zabranjeno naslijediti svog oca koji je umro 1705., njegovi su teritoriji potpali pod vlast Georga Ludwiga, stvarajući najprije elektorat, a zatim i Kraljevstvo Hannovera. Međutim supružnici se nisu podnosili. Nakon što su dobili dvoje djece, otac i majka su si pronašli ljubavnicu odnosno ljubavnika. Georg nije bio oduševljen izborom svoje supruge, pa je ubio ševedskog grofa, za tijelo mu zavezao kamenje i bacio ga u rijeku Leine. Neumoljivi monarh zatim je zarobio nesretnu Sofiju Doroteu i držao ju u ćeliji sve do njezine smrti - idućih 30 godina. Nije puštena na slobodu čak ni nakon što je Georg I postao engleski kralj 1714. godine, nakon čega je i ona trebala ponijeti titulu kraljice Engleske, Škotske i Irske, samo da joj je to dopustio suprug.  

Do početka 19. stoljeća, s usponom moderne države i završetkom dinastičkih okrupnjavanja teritorija, kraljevski brakovi više nisu imali teritorijalne implikacije. Francuska revolucija iz 1789. i utjecaj Napoleona na Europu promijenili su prirodu suvereniteta. Umjesto da proizlazi iz vladarske moći, koja je pak proizlazila iz autoriteta vlasništva i božanskih prava okrunjenih glava, suverenost, od sad se smatra, proizlazi iz naroda, čiji je titularni i simbolični predstavnik monarh. U praksi, ova promjena se ogledala u diplomatskim konvencijama kojima su svi međunarodni ugovori, nakon smrti kralja ili princa koji ih je potpisao, morali biti revidirani novim pregovorima koje bi obavio njegov nasljednik. S vremenom je i ta praksa ukinuta pa bi ugovori ostajali na snazi sve dok ih jedna od država ne bi prestala poštovati. Monarh poput pruskog kralja Frederika Velikog već krajem 18. stoljeća,bio je samo "prvi državni sluga". Kraljevski brakovi još su uvijek bili ograničeni na relativno mali krug europskih kraljevskih obitelji, a red nasljedni red nije, prema mišljenju mnogih, podrazumijevao brakove s bilo kim nižeg statusa. 

OTKRIVENA TAJNA Life Velika laž Charlesa i Diane: Što je čudno na ovoj fotki?

Ova je konvencija ojačana odlučnošću civilnih vlada da koriste kraljevske brakove kao instrumente njihove međunarodne diplomacije, ali i takva politika znala je završavati katastrofama.

George III najstariji sin engleskog kralja Georgea, zbog očeve mentalne bolesti, bio je princ regent, a zbog politike se zaručio s princezom Karolinom od Brunswicka, susjedne države Hannover u Njemačkoj koja je pripadala nasljeđem britanskoj kruni. Par se nikada nije ni upoznao, međutim, čim su se oženili toliko se nisu podnosili da je njihova mržnja postala legendarna. Kad je regent konačno postao kralj George IV nakon smrti oca, udaljio je Karolinu od krune uz pomoć trupa naoružanih bajunetama. U znak podrške Karolini, počele su masovne demonstracije, a George IV je postao jedan od najnepopularnijih monarha u povijesti Engleske. 

Brak njegove nećakinje, Viktorije za drugog člana male njemačke prinčevske obitelji - Alberta od Saskokoburga i Gote, međutim, bila je priča o uspjehu, iako nije bila dogovorena unaprijed kao diplomatski čin, budući da je Albert bio izbor same kraljice Viktorije, a dvoje mladih imali su priliku dobro se upoznati prije vjenčanja. Albert, međutim, nije postao kralj samo zato da se ne bi pomislilo da ovo vjenčanje ima i politički učinak, ali je svom suprugu Viktorija dala da ga se oslovljava kao 'njegova kraljevska visost'. 

U vrijeme svoje prerane smrti 1861., kad je Albretu bilo samo 42 godine, par je već imao devetoro djece koja su kasnije bila pravi izvor budućih kraljeva i knezova, te njihovih supruga i supružnica mnogim narodima koji su se počeli javljati u Europi tijekom 19. stoljeća. Među 42 njihovih unučadi, bilo je tu i kraljeva Grčke, Norveške, Rumunjske, te brojni njemački knezovi i vojvode.

Ruski car Nikola II, njemački Wilhelm II, i kralj George V iz Engleske bili su svi prvi rođaci i svi potječu od kraljice Viktorije. Njemački 'kajzer' i ruski tsar' redovito su razgovarali na engleskom jeziku oslovljavajući se s "dragi Willy" i "dragi Nicky", a srdačni osobni odnosi vladali su cijelim europskim kraljevskim 'rodijaštvom'

Međutim, Prvi svjetski rat pokazao je koliko malo značaja imaju kraljevski brakovi u novoj konstelaciji međunarodnih odnosa, budući da su Britanci i Rusija postali ogorčeni neprijatelji Njemačke, a članovi srodne kraljevske i aristokratske obitelji brzo su se morale pokoriti imperativima svojih vlada i odabrati na kojoj strani će se boriti. Njemački prinčevi poput vojvode od Saskokoburg-Gote (inače drugi potomak kraljice Viktorije), koji je bio vojvoda Albanija u Velikoj Britaniji, morali su se odreći svoje engleske titule i obratno. Brak sa stranim princom ili princezom sada je nosio ozbiljne političke rizike. Činjenica da je žena ruskog cara Nikole II bila princeza Aleksandra Feodorovna(inače Viktorijina unuka) imala njemačko porijeklo, odigralo je važnu ulogu u javnosti. Ruski narod bio je uvjeren da Nikola II nije pravi čovjek koji će zemlju zaštititi od Njemačke njemački, bila čimbenik postupno uvjeravanja ljudi da nije u pravu čovjeka da vodi rat protiv Njemačke. Gotovo nitko se nije bunio kad je Nikola II svrgnut u februarskoj revoluciji 1917. godine.

Kraljevski brakovi prestali su biti instrumenti međunarodne diplomacije nakon Prvog svjetskog rata. To je dijelom bila nužnost, jer je bilo puno manje kraljevskih obitelji među kojima bi se izabrao supružnik. Prvi svjetski rat uništio je mnoge europske imperije i kraljevstva, uključujući ne samo njemačke, ruske, austrougarske i osmanske careve, nego i mnoge njemačke kneževine koje su davale stoljećima brojne suverene narodima poput Rumunjske i Bugarske u 19. stoljeću. 

Brak za svrgnutog člana kraljevske obitelji, ili onog koji je završio u egzilu, bilo je izvan svakog pitanja, iz čisto političkih razloga.  

Stoga je postalo prihvatljivo potražiti supružnika izvan kraljevske obitelji. Socijalni status, međutim, ostao je ključni čimbenik u kraljevskim brakovima. Vremena kad je car Franjo Josip iz Austrije odbio priznati brak svog imenovanog nasljednika, nadvojvode Franza Ferdinanda, i tako izbaciti iz reda nasljedstva ne samo groficu, nego i svu njihovu djecu, odavno su prošla ali još uvijek je bilo nedostojno da se kraljevi žene za pučane. 

Kada je 1936. kralj Edward VIII inzistirao na ženidbi sa Wallis Simpson, koja je bila ne samo američka pučanka,  nego i nekoliko puta razvedena, britanski politički establishment napravio je pritisak i prisilio ga da odustane od prijestolja.  

Teška kruna Life Kraljica: "Od nošenja krune možete slomiti vrat"

Monarh je službeno bio vrhovni guverner engleske crkve, koja nije dopuštala razvedenim ljudima da se ponovno vjenčaju ako je njihov prethodni supružnik još uvijek živ, pa kad bi par imao djecu, ona bi se smatrala nelegitimnima u očima crkve ali bi bila i društveno inferiornija jer njihova majka nije plemenitog roda. 

Edwardov mlađi brat, Georgea VI, koji je postao kralj, srećom je bio u braku s članicom ne samo jedne, nego čak dvije britanske plemićke obitelji, pa je tako općeprihvaćen kao prikladni branitelj društvenog statusa i dostojanstva obitelji. 

No, čak i ova posljednja politička shvaćanja postupno su padala u vodu za vrijeme vladavine sadašnje kraljice kćeri Elizabete  za vrijeme vladavine sadašnje kraljice Elizabete II, inače kćerke Georgea VI. Na početku njezine vladavine, nakon Drugog svjetskog rata, formulirana su pravila koja vrijede i danas. 

Tako je kraljičina mlađa sestra, princeza Margaret, pokazala namjeru da se uda za jednog običnog kapetana Kraljevskog zrakoplovstva Petera Townsenda. Engleska crkva opet je zaustavila svadbu jer je Townsend, kao i Wallis Simpson, bio prethodno razveden. Tek nakon što je kraljica rodila troje djece, što je značilo da princeza Margaret više ne može konkurirati za tron,  dopustili su joj da se uda za fotografa Antony Armstrong-Jonesa

NESTAŠNA Life Pila je votku uz doručak, ljubovala s rokerima i izluđivala sestru

Čak i tada, on je uzdignut u aristokraciju tako da je nakon vjenčanja postao lord Snowdon. Tako je naknadno zadovoljio tradicionalni kriterij visokog društvenog statusa. 

Priča je znatno drugačija s kraljičinim najstarijim sinom, princom Charlesom koji je bio i još uvijek je prvi u redu za kraljevsku krunu. Kraljevski establišment nije odobrio njegovu vezu s Camillom Shand, iako je njezina majka bila porijeklom iz jednog manjeg britanskog plemstva. Smatrali su da buduća kraljeva supruga mora biti porijeklom iz više aristokracije. Što je još važnije, morala je biti djevica. 

Potraga za pravom snahom završila je izborom Lady Diane Spencer koja je odgovarala i Charlesu i njegovoj majci. 

Brak Charlesa i Diane sklopljen je 29. srpnja 1981. u Westminster Abbey, a preko televizije ga je pratilo 750 milijuna ljudi širom svijeta. Više od 500.000 ljudi mahalo im je s londonskih ulica. No, u 13 godina braka pokazalo se da su Diana i Charles imali sasvim različiti pogled na svijet.

Charles se ubrzo vratio Camilli uz suglasnost njezinog supruga, dok je Diana imala nekoliko izvanbračnih veza. Par je ostao zajedno samo zbog vanjskog dojma, da bi im konačno i sama kraljica savjetovala da počnu živjeti odvojeno, što su i učinili 1996.  

To je pokrenulo nove razvode, pa se tako i kraljičina sestra Margareta razvela od lorda Snowdona, a razveli su se i Charlesov brat princ Andrew i njihova sestra Anne.  

U doba u kojem su oči medija stalno bile uprte u kraljevsku obitelj, nad kraljevskom obitelji visi opasnost jer je javnost silno zainteresirana za njihove međusobne odnose, prepirke i neslaganja, što utječe i na izdržljivost njihovih brakova. 

U posljednjih nekoliko godina situacija se, međutim, poboljšala, ne samo zbog toga što su očekivanja od najmlađih nasljednika manja. Oni mogu slijediti svoje osobne izbore kad je riječ o odabiru supružnika a čini se da upravo to čini njihove bračne odnose stabilnijima i trajnijima. 

Princ William, nasljednik prijestolja u sukcesiji princa Charlesa, nije naišao na prigovore kad se oženio običnom, Kate Middleton, koju je upoznao na sveučilištu a ne na dvorskoj zabavi i njihov brak izgleda kao vrlo uspješno. Osnovali su obitelj, i uspjeli osvojiti naklonost javnosti. Britanska kraljevska obitelj dobiva novu ulogu a to su humanitarne akcije i dobrotvorna pokroviteljstva, zahvaljujući i princu Charlesu i njegovim brojnim filantropskim aktivnostima.

Prethodni nasljednici kraljevske krune morali su čekati i po nekoliko desetljeća da bi sjeli na tron. Neki od njih ponašali su se vrlo neodgovorno.

Najstariji sin kraljice Viktorije - Edward VII u svojoj 60. godini postao je kralj, a do tad je vrijeme provodio kockajući i pijući u naručjima brojnih ljubavnica, dok je Edward VIII, koji je čekao više od četvrt stoljeća da dođe na prijestolje, nikad nije naučio što znači riječ odgovornost. 

Princ Charles je ipak nešto bolji. A i primjer princeze Diane koja je uvela vlastiti neovisni obrazac aktivnosti vodeći kampanje za razminiranje, a što je dovelo do negodovanja britanske vlade u to povlačeći druge druge kontroverzne poteze, omogućilo je mlađoj generaciji kraljevske obitelji da učine isto. 

Prince Harry i glumica Meghan Markle neće imati poteškoća prilagoditi se ovom obrascu. Ona se već bavila dobrotvornim radom i bez sumnje će uživati ​​da proširi aktivnosti članstvom u britanskoj kraljevskoj obitelji. Je li važno to što je razvedena? Ne baš. Princ Harry je samo šesti u redu prema prijestolju, a prethodi njegov otac, Charles, pa njegov stariji brat, William i Williamova troje djece. Malo je vjerojatno da će postati vrhovni guverner Engleske crkve, a i crkva je u danas u svakom pogledu mnogo ležernija oko razvoda brakova.  

Oscar Wilde je slavno primijetio da je drugi brak "trijumf nade nad iskustvom", ali oba partnera u ovom slučaju izgledaju dovoljno zrelo da se s tim nose. Nije bitno ni to što je Markle Amerikanka i to što je miješane rase. Velika Britanija danas je, kao što je veselo ilustrirala i Olimpijada u Londonu 2012. godine, multikulturno, multietničko društvo, i unatoč protivljenju ksenofoba i Brexiteera, vjerojatno će ostati tako. Najnoviji kraljevski brak s pravom simbolizira otvorenost i uključenost moderne Britanije. Kao profesionalna glumica, Meghan ne bi trebala imati poteškoća da ulogu članice britanske kraljevske obitelji odigra do savršenstva, ali je također jasno istaknula da je ona odlučna biti njezina svoja kao što je to bila Williamova i Harryjeva majka Diana - i to nije nimalo loše.  

A politika? Sadašnja kraljica, Elizabeta II, bila je izuzetno oprezna i htjela je da kraljevska obitelj ostane daleko od politike, osim kad su u pitanju njezine ustavne dužnosti u kojima je slijedila kodeks krute i nesalomljive neutralnosti. Monarsi dvadesetog stoljeća koji se miješali u politiku prečesto bi završili svrgavanjem i protjerivanjem iz domovine, a njihove bi zemlje postale republike kad bi na vlast došli njihovi protivnici. 

Princ Charles bio je manje oprezan, jer je slao duga pisma ministarstvima na čitav niz političkih pitanja, od lova na lisice do alternativne medicine. Trenutak kad će mu staviti krunu na glavu mnogi očekuju s velikom dozom zebnje i nelagode.

Spletkaroši Life Insajder otkrio crnu stranu kraljevske obitelji

Ako britanska monarhija zauzme stranu, morat će to i platiti. Kraljicu vole jer može s takvim stavom, predstavljati sve ljude i sva politička opredjeljenja. Charlesovi sinovi su mnogo oprezniji. Mišljenja Prince Williama su uglavnom nepoznata, iako je slijedio majku Dianu u mnogim dobrotvornim aktivnostima. 

Harryja i Meghan još su jasnije dali do znanja da ih politika ne zanima. Na vjenčanje nisu pozvali ni jednog političara, pa čak ni premijerku Theresu May. Cijeli svijet i svi mediji za njih su zainteresirani zato jer su slavni, jer su mladi, jer su bogati i lijepi, jer su glamurozni, a ne zato što se poistovjećuju s nekim političkim uzorom niti s ikakvim međunarodnim interesima prema bilo kojoj zemlji, pa čak ni prema svojoj vlastitoj.