Nizozemci dandanas jako dobro pamte tko je bio u Drugom svjetskom ratu gad, tko je palio i gazio pred sobom i najslabije od najslabijih. Baš zato oni već 72 godine redovito obilaze groblje Rusthof kod nizozemskog grada Amersforta, mjesto na kojem počiva 238 vojnika i pilota iz Britanskog Commonwealtha, Poljske, Belgije i Francuske, te ljudi iz pokreta otpora i logoraši iz tadašnjih Jugoslavije i Čehoslovačke, kao i iz Grčke, Mađarske, Rumunjske, Portugala i Italije.
Povrh svega čak 865 vojnika iz SSSR-a. A onda, prije samo 18 godina, novinar Remco Reiding otkrio je da je na groblju 101 grob vojnika Crvene armije bez imena, te da je riječ o jedinima s groblja koji su pobijeni upravo u Amersfortu. BBC-jev dopisnik za središnju Aziju i Afganistan, posebno za Uzbekistan, Rustam Qobil, donio je priču Reidinga. "Bio sam iznenađen, nikad ranije nisam čuo za to. Posjetio sam mjesto i počeo tražiti za arhivima i svjedocima", kazao je Reiding.
Ispalo je da su u prvim tjednima nakon što je Treći Reich napao SSSR, nacisti od vojnika Crvene armije zarobljenih kod Smolenska izabrali 101 Uzbeka kako bi ih potom prevezli sve do Nizozemske, koja je već bila pod njemačkom okupacijom. I to sa specifičnim propagandnim planovima. "Odabrali su ratne zarobljenike azijatskog izgleda kako bi ih prikazali Nizozemcima koji su se opirali nacističkim idejama. Zvali su ih 'podljudima' i nadali se da će Nizozemci, kad jednom vide takve Sovjete, odlučiti priključiti se Nijemcima", otkrio je Reiding.
Neki od onih koje su nacisti na taj način namjeravali privoliti na svoje planove bili su, primjerice, nizozemski komunisti koje su nacisti držali po logorima skupa sa Židovima od prvih dana okupacije. I naravno da Nizozemci nisu pali na tako stupidan pokušaj instant raspirivanja rasizma u društvu pristojnom i civiliziranom kao što je bilo nizozemsko.
Priča u tom dijelu, zadržavanja civiliziranog, čovjekoljubivog duha, zapravo, pomalo podsjeća na jednu drugu potresnu priču iz Drugog svjetskog rata. Na onu o pobuni iz 1943. očito ne baš dobrovoljaca 157 Bošnjaka i Hrvata iz SS Handžar divizije u gradiću Villefranche-de-Rourgue u Francuskoj, koji su pobunili i pokušali priključiti se Saveznicima i francuskom pokretu otpora. Francuzi te ljude danas pamte kao na junake u borbi protiv nacizma i fašizma. Slično se sjećaju Nizozemci onih 101 Uzbeka.
Henk Broekhuizen (91) tada je bio tinejdžer i još živo vidi lica tih ljudi kad zatvori oči. "Odjeveni u dronjke, nisu niti izgledali kao vojnici. Prepoznavala su im se samo lica. Nacisti su ih s kolodvora vodili u koloni kroz glavnu ulicu sve do logora. Bili su iscrpljeni i mali, stopala su im bila umotana u stare krpe. Neki su jedva hodali, pa su ih prijatelji pridržavali", sjeća se i danas. Tu dolazimo do nacističkog propagandnog poraza i pobjede čovjeka, u ovom slučaju nizozemskog čovjeka.
Neki su zatvorenici signalizirali rukom okupljenim mještanima da su gladni. Istog trena Nizozemci su pohitali po nešto vode i kruha i donijeli im. "Ali, nacisti su im to odmah izbili iz ruku. Nisu nam dopustili da im pomognemo", sjeća se Broekhuizen. Što je dalje bilo s njima, nije znao. No, Reiding je stao istraživati. SS-ovci u logoru, otkrio je, zapravo nisu imali pojma da su to bili Uzbeci. Nije ih bilo ni briga. A onda je u logor stigao jedan SS-ov časnik koji je govorio ruski i otkrio tko su.
Ispalo je da su uglavnom iz drevnog grada Samarkanda, što bi značilo da su uglavnom Uzbeci, mada bi neki od njih mogli biti i Kazasi, Kirgizi ili Baškiri. Reiding je otkrio i da su njih SS-ovci tretirali neusporedivo gore čak i od ostalih logoraša. "Prva tri dana držali su ih bez hrane, na otvorenom, ograđene bodljikavom žicom. Skupina njemačkih filmaša pripremala se na taj način snimati ih kako će se 'barbarski i podljudski' potući oko hrane jednom kad im je daju, kako bi imali propagandni materijal", kazao je Reiding.
Ali, opet su se nacisti sudarili s pokazateljem da su oni koje su smatrali nižima od sebe, zapravo ljudi, ponosni i civilizirani, točno onoliko koliko nacisti sami to isto nisu. Trećeg dana bacili su kruh izgladnjelim i iscrpljenim Uzbecima. "Na njihovo iznenađenje, jedan od njih uzeo je kruh i mirno ga stao komadati u jednake dijelove. Ostali su strpljivo čekali. Nitko se nije borio. I onda su podijelili jednake komade. Nacisti su bili razočarani." Tada je počelo mučeništvo tih logoraša u najgorem obliku.
Davali su im hrane samo pola od ionako oskudnih porcija ostalih logoraša. Ako bi im netko od drugih logoraša dostavio nešto hrane, iako ni sami nisu živjeli bog zna kako, nacisti bi, kad bi ih uhvatili, cijeli logor kažnjavali jednodnevnim gladovanjem. A kad bi Uzbeci jeli otpatke i kore od krumpira, SS-ovci su ih premlaćivali zato što "kradu hranu svinjama".
Iz arhiva se doznalo da su Uzbeci trpjeli stalne batine, da su radili najteže poslove – prenosili su težak zidarski materijal, trupce, pijesak – sve to na užasnoj hladnoći. I umirali su. Kad su dvojica umrla, logorski liječnik dr Nikolaas Van Nieuwenhuysen natjerao ih je da svojim drugovima odrube glave i skuhaju ih dok se svo meso nije odvojilo od lubanja. Potom je lubanje držao na stolu kako bi ih "proučavao". Nizozemci su zbog takvih stvari tog liječnika nakon rata "nagradili" sa 10 godina stroge robije.
Uzbeci su i dalje preživljavali. Jeli su štakore, miševe, biljke. Tijekom zime 1941. pomrlo ih je 24. Do proljeća 1942. preostalih 77 bilo je toliko iscrpljeno da više nije bilo u stanju raditi. U travnju su im SS-ovci rekli da će ih otpremiti na jug Francuske gdje će im biti toplo i ugodnije. Zapravo su sve te mladiće odveli samo do obližnje šume i postrojili na strijeljanje.
"Neki su od njih stali plakati, drugi su se držali za ruke dok su gledali i čekali da ih pogodi smrt. One koji su pokušali bježati stražari su naganjali i ustrijelili", ctirao je Reiding zapise svjedočanstava stražara i vozača iz logora. 5000 kilometara od doma, od Samarkanda, u kojem su mujezini zvali na molitvu, o kojem su sigurno sanjali čeznuvši za vjetrom koji se po trgovima i ulicama igra s prašinom, iz svijeta nama egzotičnih opojnih začina, otpremili su ih na sasvim drugi kraj svijeta gdje su ih tretirali, čak bi i životinje bio zločin tako tretirati.
A da nisu uopće razumjeli zašto im to rade. Kako su nacisti uoči bijega u svibnju 1945. spalili sve arhive, ostala je samo jedna fotografija dvojice od tih Uzbeka. Osim toga i portreta još devetorice njih koje su nacrtali ostali logoraši. S portretima su ostala i samo dva imena od njih 101; Hatam Kadirov i Zair Muratov. Podaci inače kažu da je od 1,4 milijuna koji su se borili u tom ratu, njih trećina poginula, a da ih je 100.000 ostalo "nestalima".
A evo i zašto je 99 od 101 Uzbeka iz Nizozemske ostalo anonimnih. Kako su Zapad i Istok nakon rata ušli u Hladni rat, naprosto nisu surađivali dovoljno dobro na takvim pitanjima jer su bili žestoki ideološki neprijatelji. A nakon što se Uzbekistan osamostalio raspadom SSSR-a, u Uzbekistanu su odjednom dojučerašnji heroji, veterani, postali nepoćudni da se čuva i slavi uspomena na njih.
Čak i spomenik u Taškentu obitelji koja je posvojila 14 ratne siročadi, te je godine uklonjen iz centra grada. Predsjednik sad tvrdi da će spomenik vratiti. No, to nipošto nije prioritet vlade Uzbekistana. Ono što se može napraviti, i sad i hoće, jest da će aktivisti, Reiding i drugi, preko KGB-ovih arhiva identificirati koji se ratni zarobljenici iz Uzbekistana nisu vratili i nije im poznata sudbina.
